Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2033/18 (N.Č.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2033/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2033/18, rješavajući apelaciju N. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N.Č. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 024365 16 Rev od 12. decembra 2017. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 024365 13 Gž od 8. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 4. aprila 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 024365 16 Rev od 12. decembra 2017. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 024365 13 Gž od 8. septembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva kulture i sporta (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. septembra 2019. godine, tuženi 27. septembra 2019. godine a Kantonalni sud 4. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 0024365 10 P od 18. decembra 2012. godine utvrđeno je da stambena jedinica u Tuzli precizirana u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni prostor) ima status stana namijenjenog za stanovanje i da je apelant prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nositelja stanarskog prava i pravni osnov za zakonito useljenje u predmetni prostor kao stan, a time i pravni osnov za otkup stana, što je tuženi dužan priznati i trpjeti. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je također, odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđivanje da preostali dio predmetnog prostora preko dosuđene kvadrature, a koji se odnosi na površinu terase, također predstavlja stan namijenjen za stanovanje. Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je, na osnovu javnog konkursa objavljenog 23. decembra 1984. godine za dodjelu na korištenje ateljea likovnim umjetnicima u Tuzli, na prijedlog Komisije za dodjelu ateljea, odlukom Izvršnog odbora Skupštine pravnog prednika tuženog - tadašnje Samoupravne interesne zajednice kulture Tuzla (SIZ kulture Tuzla) broj 44/85 od 18. februara 1985. godine, apelantu, kao akademskom slikaru, dodijeljen na korištenje predmetni prostoratelje. Također je utvrđeno da je apelant dodijeljeni atelje-predmetni prostor koristio od 1985. godine i to ne isključivo kao radni prostor - atelje, već istovremeno i za stanovanje, budući da se razveo od supruge, a obzirom da je u stanu, u kojem je ranije i apelant stanovao, ostala da živi njegova bivša supruga sa njihovom zajedničkom djecom. Osim toga utvrđeno je da je zbog ratnih dešavanja apelant napustio predmetni prostor, a da je rješenjem Službe za stambene poslove Općine Tuzla od 25. februara 2010. godine potvrđeno da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine bio zakoniti korisnik ateljea-predmetnog prostora kojeg je koristio kao svoj dom na osnovu čega mu pripada pravo vraćanja istog u posjed. S tim u vezi Općinski sud je naveo da se, u smislu odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima, stanom smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje, pa i zajedničke prostorije, koje po pravilu čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz. Općinski sud je obrazložio da kako u konkretnom slučaju predmetni prostor u cijelosti ispunjava navedene uvjete to se predmetni prostor u skladu sa članom 3. Zakona o stambenim odnosima, smatra stanom.

7. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant u posjed predmetnog prostora ušao na osnovu odluke o njegovoj dodjeli na korištenje ali da predmetni prostor apelant od prvog dana, odnosno donošenja odluke o dodjeli koristi kao svoj dom, a da useljenje u taj prostor, prema mišljenju Općinskog suda, nije imalo obilježje zakonitog useljenja u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonito useljenje pretpostavlja postojanje akta davaoca stana na korištenje odnosno zaključenje ugovora o korištenju stana. Prema obrazloženju Općinskog suda, navedeno znači da apelant još od 1985. godine nezakonito koristi predmetni prostor kao stan, a da u periodu od tri godine stambeni organ nije pokrenuo postupak za ispražnjenje stana. Općinski sud je obrazložio da, osim navedenog, vlasnik odnosno nosilac prava raspolaganja kao ni njegov prednik u periodu od pet godina nije tražio apelantovo iseljenje iz predmetnog stana niti je donio bilo kakvu odluku o statusu predmetnog stana, po osnovu čega je apelant, shodno odredbama člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima do 6. decembra 2000. godine tj. kroz period od osam godina stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Prema mišljenju Općinskog suda u prilog navedenom je i utvrđenje Ustavnog suda izraženo u odlukama broj AP- 301/04 od 23. septembra 2005. godine, AP-1049/05 od 14. marta 2006. godine i AP- 663/04 od 13. oktobra 2005. godine u kojima je zaključeno da je ,,dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog temelja, da je dom mjesto gdje čovjek živi i da to mogu biti i poslovne prostorije.

8. Općinski sud je istakao da u vezi sa navedenim apelant ima pravni interes da se utvrdi da mu dodijeljena stambena jedinica, kao slikarski atelje, ima status stana namijenjenog za stanovanje, a u smislu odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku. Općinski sud je naveo i da su neosnovane tvrdnje tuženog da je predmetni prostor apelantu dodijeljen na privremeno korištenje jer to ne proizilazi ni iz same odluke o dodjeljivanju niti je takvo nešto u postupku dokazano. Osim toga, Općinski sud je naveo da je stvarno stanje takvo da proizlazi da se tuženi svo vrijeme pasivno ponašao i to sve do vođenja postupka pred Službom za stambene poslove i povratak Općine Tuzla odnosno do podnošenja predmetne tužbe. Prema obrazloženju Općinskog suda nisu osnovane ni tvrdnje tuženog da predmetni prostor ima status službenih prostorija jer u tom smislu nisu ispunjeni uvjeti iz člana 4. Zakona o stambenim odnosima, koji član upravo definira koje se prostorije ne smatraju stanom u smislu ovog zakona. Navedeno je i da apelant osnovano traži da tuženi trpi da se utvrdi da je stekao osnov za otkup stana, jer taj zahtjev se odnosi na zaključenje ugovora u skladu sa odredbom člana 24. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a kojom su propisana sredstva i način plaćanja otkupne cijene stana na kojim postoji stanarsko pravo. Iz navedenog, prema mišljenju tog suda, proizilazi da se navedenom presudom potvrđuje već stečeno apelantovo stanarsko pravo koje je apelant temeljem odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima stekao do 6. decembra 2000. godine, s tim, da apelantu ne pripada stanarsko pravo na spornoj terasi jer se radi o zajedničkim prostorijama u vlasništvu svih etažnih vlasnika u predmetnoj zgradi.

9. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 32 0 P 024365 13 Gž od 8. septembra 2015. godine (protiv koje je presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 024365 16 Rev od 12. decembra 2017. godine revizija apelanta odbijena kao neosnovana) žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju obje presude je, u suštini, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje te istaknuto da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je donio odluku o usvajanju apelantovog tužbenog zahtjeva temeljem člana 30. st. 2. i 7. preuzetog Zakona o stambenim odnosima, kao i temeljem člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Prema obrazloženju navedenih sudova, odredba člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, odnosi se na nezakonito useljenje u stan u društvenoj svojini, tj. na useljenje bez postojanja akta o dodjeli stana na korištenje nosioca prava raspolaganja na stanu, te na takvo korištenje stana neprekidno osam godina ali što se ne može primijeniti na konkretan slučaj. Ovo zbog toga što predmetni prostor, kako je obrazloženo, u momentu kada je apelant započeo da ga koristi, nije imao status stana, već je imao status radnog prostora namijenjenog za obavljanje slikarske djelatnosti-ateljea, te je u tom statusu, a ne u statusu stana, i dodijeljen apelantu na korištenje. Kako je obrazloženo navedeno jasno proizlazi iz sadržine obavijesti SIZ kulture Tuzla (prednika tužene) od 21. januara 1995. godine o rezultatu konkursa za raspodjelu četiri slikarska ateljea, kao i sadržine odluke od 18. februara 1985. godine o dodjeli predmetnog ateljea apelantu na korištenje. Iz ovih dokaza, prema obrazloženju tih sudova, slijedi da se radilo o dodjeli radnog prostora u skladu sa pravilnikom SIZ kulture Tuzla o načinu i uvjetima za dodjelu radnog prostora - ateljea likovnim umjetnicima, kao i u skladu sa ugovorom broj 03/196 od 1. februara 1985. godine o kupoprodaji predmetnog prostora od strane SIZ kulture Tuzla za slikarski atelje. Stoga, kod ovakvog stanja stvari, prema mišljenju i Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kada predmetni prostor od strane prednika tuženog nije ni kupljen kao stan, a niti je kasnije ikakvim aktom prednika tuženog promijenjen njegov status, već sve vrijeme ima namjenu radnog prostora za obavljanje slikarske djelatnosti (ateljea), to apelant na predmetnom radnom prostoru - ateljeu, suprotno pravnom shvatanju prvostepenog suda, nije mogao steći stanarsko pravo na temelju člana 30. st. 2. i

7. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, kako je obrazloženo, apelant predmetni prostor nije koristio nezakonito, već na osnovu punovažnog akta - odluke prednika tuženog kao nosioca prava raspolaganja na tom prostoru, pa ni zbog toga, sve kada bi se radilo o prostoru koji je imao status stana, ne bi postojali uslovjeti za izvođenje zaključka o sticanju prava apelanta na predmetnom prostoru nezakonitim korištenjem u periodu od osam godina (3+5) u smislu člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima.

10. Također je obrazloženo da se ne može prihvatiti stav prvostepenog suda da se predmetni radni prostor - atelje, budući da ga apelant osim za obavljanje slikarske djelatnosti koristi i za stanovanje, može istovremeno smatrati njegovim domom, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Međutim, prema mišljenju navedenih sudova, samo protivljenje tuženog apelantovom tužbenom zahtjevu, s obzirom na to da je apelant a ne tuženi, pokrenuo postupak pred sudom, te s obzirom na to na što je usmjeren njegov tužbeni zahtjev, po ocjeni ovih sudova ni ne predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma sa aspekta člana 8. Evropske konvencije. Ovo stoga što tuženi i nije ničim sprečavao apelanta da mirno koristi predmetni prostor, pa i kao svoj dom, već tuženi samo, i to osnovano, osporava apelantu prvo da na osnovu takvog korištenja stekne na predmetnom prostoru imovinska prava koja su prema imovinskim zakonima iz stambene oblasti u FBiH mogle steći samo osobe koje su već bile nositelji stanarskog prava na stanu u društvenoj svojini. Dakle, ako predmetni prostor i predstavlja apelantov dom, isti, prema mišljenju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, ne može postati njegova imovina. Slijedom navedenog, Kantonalni sud i Vrhovni sud ocjenjuju bespredmetnim pozivanje prvostepenog suda na odluke Ustavnog suda navedene u obrazloženju pobijane presude, budući da iz sadržine tih odluka proizlazi da se ne odnose na činjenične i pravne situacije kakva je u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud i Vrhovni sud su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da je nesporno da je predmetni prostor od samog početka koristio za stanovanje i da je to bio njegov dom što je potvrđeno i činjenicom da mu je nadležni upravni organ predmetni prostor vratio kao stan. Smatra je zbog navedenih činjenica jasno da se radi o stanu u smislu odredbi člana 3. stav 1. Zakona o stambenim prostorima a pogotovo ako se ima u vidu da mu tuženi nikada i nije sporio pravo da predmetni prostor koristi kao stan. Navodi i da je u toku postupka dokazao da se radi o stambenom prostoru a ne radnom prostoru. Apelant navodi i da je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da je dom mjesto gdje čovjek živi te da je taj pravni stav pravilno u svojoj presudi citirao i primijenio Općinski sud čija presuda je neosnovano i nezakonito preinačena.

b)Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da apelacioni navodi nisu osnovani jer je osporena presuda donesena shodno relevantnim odredbama materijalnog prava.

13. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje presude te da je ta presuda donesena u skladu sa zakonskim odredbama i uz poštivanje ljudskih prava.

14. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana jer je u postupku jasno utvrđeno da predmetni prostor ne predstavlja stan te da se apelant nije nezakonito i bespravno u taj prostor uselio. V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SR BiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89-odluka Ustavnog suda i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu.

Član 30. stav 1.

1)Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupak za njegovo iseljenje.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 024365 16 Rev od 12. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. februara 2018. godine a apelacija je podnesena 4. aprila 2018. godine , tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

23. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču postojanja apelantovog stanarskog prava na predmetnom prostoru, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjivi.

24. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenih činjenica. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno navodima apelanta, predmetni prostor nikada nije bio namijenjen za stanovanje odnosno da nije imao svojstvo stana već je registriran kao „atelje“ zbog čega predmetni prostor, kako su i obrazložili redovni sudovi čije odluke je apelant osporio konkretnom apelacijom, ne ispunjava uvjete iz člana 3. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Zbog navedenog se, shodno tome, na predmetni prostor nisu mogle primijeniti niti odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisan postupak u slučaju nezakonitog useljenja u stan obzirom da, kako je već rečeno, apelant nije nezakonito uselio u stan već je predmetni prostor čija je namjena-atelje, koji mu je dodijeljen na način propisan zakonom, koristio i za stanovanje. Također, Ustavni sud ukazuje da tuženi i nije, kako su to obrazložili redovni sudovi, tražio da apelant napusti predmetni prostor niti ga je ometao u korištenju predmetnog prostora.

27. Pri tom Ustavni sud ističe da nema ništa što bi ukazivalo u proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda kada su ti sudovi odbili kao neosnovano pozivanje apelanta na odluke Ustavnog suda broj AP- 301/04 od 23. septembra 2005. godine, AP-1049/05 od 14. marta 2006. godine i AP- 663/04 od 13. oktobra 2005. godine (dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) koje je citirao i primijenio Općinski sud u svojoj presudi. Ovo stoga jer, kako su to i obrazložili Kantonalni sud i Vrhovni sud, navedene odluke nisu ni istog ni sličnog činjeničnog i pravnog osnova kao konkretan predmet jer je u odluci broj AP-301/04 rješavano pitanje zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade, u predmetu broj AP-1049/05 rješavano je pitanje da li stanarsko pravo na stanu koji je bio predmet spora pripada apelantici u tom predmetu ili drugotuženoj u tom predmetu dok je u predmetu broj AP-663/04 rješavano pitanje prava apelantice na sticanje stanarskog prava na stanu namijenjenom za službene potrebe.

28. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da u navedenim obrazloženjima osporenih presuda nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili pravo ili da su činjenice predmeta ostale nerazjašnjene ili pogrešno utvrđene u bilo kom segmetnu. Kako apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje zaključke tih sudova, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta neosnovani.

29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeni i pravo na dom.

31. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

32. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

33. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

34. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

35. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati kršenje člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

36. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant živio i još uvijek živi u predmetnom prostoru koji je namijenjen za obavljanje profesionalne slikarske djelatnost. Međutim, obzirom da apelant u kontinuitetu koristi predmetni prostor i za stanovanje (osim u vrijeme ratnih dešavanja kada je prostor napustio i vratio se u isti nakon okončanja sukoba) nesporno je da predmetni prostor predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud treba nadalje ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na „dom“. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da osporenim odlukama, odnosno utvrđivanjem da nema osnova da se predmetnom prostoru dodijeli status stana kojim putem bi apelant stekao stanarsko pravo na predmetnom prostoru i otkupio ga, nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelantovog prava na „dom“. Naime apelant, kao zakoniti korisnik predmetnog prostora, i dalje uživa sva prava koja iz tog statusa proizilaze, odnosno može predmetni prostor slobodno koristiti ne samo kao poslovni prostor-atelje za obavljanje svoje profesionalne djelatnosti već i za stanovanje. Ovo stoga jer tuženi niti u jednom momentu nije osporio apelantu pravo da predmetni prostor koristi i kao stambeni prostor a što je tuženi isticao i tokom postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim presudama naveli da predmetni prostor ne može predstavljati apelantov „dom“ ali da su, i pored toga, u svojim obrazloženjima istakli da u konkretnom slučaju apelantovo pravo na „dom“ i nije osporavano, niti je došlo do miješanja u to apelantovo pravo. Pri tom Ustavni sud ističe da činjenica da osporenim presudama nije apelantu omogućeno da predmetni prostor otkupi i stekne na njemu stanarsko pravo odnosno pravo vlasništva, ne predstavlja uplitanje u apelantovo pravo na mirno uživanje „doma“, jer pravo na „dom“ ne podrazumijeva da taj „dom“ mora biti u privatnom vlasništvu. Osim toga, tek u situaciji u kojoj bi tuženi osporio apelantu pravo da predmetni prostor koristi i za stanovanje, moglo bi biti pokrenuto pitanje kršenja apelantovog prava na „dom“. Kako se u konkretnom slučaju navedeno nije desilo, donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na „dom“.

38. Slijedom navedenog Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovog prava na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada su preinačili prvostepenu presudu jer su utvrdili da predmetni prostor nikada nije imao namjenu za stanovanje već namjenu ateljea za obavljanje slikarske djelatnosti niti je apelant u isti nezakonito uselio zbog čega apelant na tom prostoru i nije mogao steći stanarsko pravo i otkupiti ga.

41. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.

42. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada osporenim odlukama redovnih sudova nije bilo miješanja u apelantovo pravo na dom jer to pravo ni tuženi nije sporio niti ometao apelanta u korištenju predmetnog prostora kao doma a pri čemu činjenica da apelant ne može steći pravo vlasništva na predmetnom prostoru ne predstavlja prepreku da apelant predmetni prostor i dalje koristi kao svoj dom.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2033/18 (N.Č.) | Sudska praksa | Aktio