Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-290/18 (M. N.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Stečaj
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekid postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-290/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-290/18, rješavajući apelaciju Mitra Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Novakovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 083661 17 Gž od 18. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mitar Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Blagiša Lukić, advokat iz Bijeljine, podnio je 12. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 I 083661 17 Gž od 18. decembra 2017. godine.

2. Apelant je 10. februara 2017. godine Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave [pravomoćne presude Okružnog suda od 19. decembra 2016. godine] protiv izvršenika GP „Rad“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi prinudne naplate novčanog potraživanja.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 083661 17 I od 12. aprila 2017. godine prekinut je postupak izvršenja radi nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad imovinom izvršenika. Prilikom odlučenja, Osnovni sud je imao u vidu odredbe člana 109. st. 1 i 2. Zakona o stečajnom postupku, te člana 34. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), istaknuvši da je rješenjem Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 St 003470 08 St od 15. decembra 2009. godine nad imovinom izvršenika otvoren stečajni postupak.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 083661 17 I od 21. septembra 2017. godine usvojen je apelantov prigovor kao osnovan, pa je dozvoljeno predloženo izvršenje i određeni troškovi izvršenog postupka u iznosu pobliže navedenom u izreci rješenja, a rješenje o prekidu postupka od 12. aprila 2017. godine stavljeno van snage.

5. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant blagovremeno podnio prigovor u kojem je istaknuo da je nesporno da je stečajni postupak nad izvršenikom otvoren 15. decembra 2009. godine, međutim da njegovo potraživanje ne potiče iz perioda prije otvaranja stečajnog postupka, nego je nastalo u parničnom postupku koji je vođen između apelanta i izvršenika po podnesenoj tužbi i protivtužbi i to od 2014. godine do 2016. godine kada je pravosnažno okončan, te da kao takvo, predmetno potraživanje predstavlja dugove stečajne mase koji se u skladu sa članom 44. Zakona o stečajnom postupku namiruju prije stečajnih povjerilaca. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant u prigovoru istaknuo da je predmetno potraživanje nastalo u toku trajanja stečajnog postupka nad izvršenikom i zasnovano je radnjama stečajnog upravnika i to upuštanjem u parnicu po apelantovoj tužbi i podnošenjem protivtužbe izvršenika čime je ostvarena zakonska definicija dugova stečajne mase iz člana 64. Zakona o stečajnom postupku. Nadalje je istaknuo da se predmetno izvršenje odnosi na potraživanje, odnosno na pravni odnos koji nije ni postojao u momentu otvaranja stečajnog postupka, tako da je konstatacija suda da su nastupile pravne posljedice stečaja neosnovana. Apelant je u prigovoru istaknuo i da su navodi suda da apelant kao tražilac izvršenja može svoje potraživanje nastaviti samo u stečajnom postupku suprotne citiranim članovima zakona i samoj prirodi potraživanja apelanta, koji nije i ne može biti stečajni povjerilac nego ima pravni položaj povjerioca stečajne mase. Konačno, Osnovni sud je naveo da je apelant u prigovoru istaknuo da je u konkretnom slučaju trebalo primjenjivati odredbe Zakona o stečajnom postupku iz 2010. godine, a ne novi Zakon o stečaju iz 2016. godine, koji u članu 293. [u obrazloženju je očiglednom greškom naveden član 273. Zakona o stečaju] propisuje da će se stečajni postupci pokrenuti prije stupanja na snagu okončati po odredbama zakona koji je tada bio na snazi.

6. Osnovni sud je naveo da je apelant osnovano u svom prigovoru istaknuo da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti raniji Zakon o stečajnom postupku iz 2010. godine, iz razloga propisanih članom 293. Zakona o stečaju iz 2016. godine, prema kojem će se stečajni postupci pokrenuti prije stupanja na snagu novog zakona okončati po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme njihovog pokretanja. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu odredbe člana 46. Zakona o stečajnom postupku, shodno kojem su dugovi stečajne mase obaveze zasnovane radnjama stečajnog upravnika, ali kako je postupak po tužbi i protivtužbi u konkretnoj stvari pokrenut u toku stečajnog postupka, Osnovni sud je ocijenio da novčano potraživanje koje je označeno kao predmet izvršenja predstavlja dug stečajne mase. Nadalje, Osnovni sud se pozvao i citirao odredbe čl. 34. i 44. Zakona o stečajnom postupku, ocijenivši da je apelant povjerilac stečajne mase iz razloga što je njegovo potraživanje nastalo u toku stečajnog postupka. Osnovni sud je imao u vidu i odredbu člana 62. stav

1. Zakona o stečajnom postupku kojom je propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti osiguranje imovine koja ulazi u stečajnu masu, dok je članom 63. istog zakona propisano da zakon ne dozvoljava prinudno izvršenje radi ostvarivanja dugova stečajne mase samo ako ti dugovi nisu nastali pravnom radnjom stečajnog upravnika i to samo u roku od šest mjeseci od dana otvaranja stečajnog postupka. Osnovni sud je u tom pravcu još pojasnio da su povjerioci stečajne mase oni povjerioci čije je potraživanje prema stečajnom dužniku nastalo nakon otvaranja stečajnog postupka, pa ta kategorija povjerilaca ne prijavljuje svoje potraživanje stečajnom upravniku i o njihovim potraživanjima se ne donosi posebno rješenje, niti se ista utvrđuju. Stečajni upravnik je dužan za njihovo podmirenje osigurati dovoljna sredstva, a povjerioci stečajne mase mogu pokretati i izvršenje prema stečajnom dužniku, u slučaju da im stečajni upravnik ne isplati njihovo potraživanje.

7. Odlučujući o žalbi izvršenika, Okružni sud je donio Rješenje broj 80 0 I 083661 17 Gž od 18. decembra 2017. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepeno rješenje Osnovnog suda od 21. septembra 2017. godine preinačio tako što je odbio apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o prekidu postupka od 12. aprila 2017. godine i navedeno rješenje ostavio na snazi.

8. Okružni sud je naveo da nije sporno da stečajni postupak nad izvršenikom još traje i da se vodi, u skladu sa članom 293. važećeg Zakona o stečaju iz 2016. godine, po odredbama ranijeg Zakona o stečajnom postupku iz 2010. godine, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

9. Nadalje, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 34. Zakona o stečajnom postupku kojom je propisano da stečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju dužnik stekne za vrijeme stečaja (stečajna masa). Ona služi radi namirenja troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema masi (povjerioci mase). Okružni sud je istaknuo da je apelant predmetno potraživanje stekao u toku stečajnog postupka, kao povjerilac mase i ono se namiruje također iz stečajne mase. Pored toga, Okružni sud je imao u vidu i odredbu člana 44. Zakona o stečajnom postupku kojom je propisano da se iz stečajne mase prije stečajnih povjerilaca namiruju troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase, a član 46. istog zakona propisuje šta su dugovi stečajne mase, naglasivši da ako se apelant i može smatrati povjeriocem mase, on to svoje, sada nesporno potraživanje, mora namiriti samo u stečajnom postupku, kao posebnom postupku namirenja potraživanja. Pri tome, Okružni sud je istaknuo da, u smislu člana 60. Zakona o stečajnom postupku, stečajni povjerioci svoja potraživanja prema stečajnom dužniku mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku (sve u vezi sa članom 2. istog zakona). Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da ni jedna odredba Zakona o stečajnom postupku ne ukazuje na pravo namirenja u drugom izvršnom postupku, osim izlučnih povjerilaca iz člana 41. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, koji se ne smatraju stečajnim povjeriocima, a apelant kao tražilac izvršenja u vezi sa dugom za troškove postupka nije izlučni povjerilac u skladu sa zakonom. Dakle, navedeno potraživanje apelanta se može namirivati samo u stečajnom postupku u skladu sa njegovim pravilima.

Apelacioni navodi

10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o stečajnom postupku. Smatra da je Okružni sud, iako mu je priznao da je povjerilac stečajne mase, zaključio da se to potraživanje mora namiriti samo u stečajnom postupku, jer odredbe Zakona o stečajnom postupku ne „ukazuju“ na pravo namirenja u izvršnom postupku. Ističe da je zauzimanjem ovakovog pravnog stava, Okružni sud u cjelosti zanemario da apelant, kao i ostali povjerioci stečajne mase, ne mogu sedam godina nakon otvaranja stečajnog postupka prijaviti svoje potraživanje u stečajnom postupku jer su za tu vrstu radnje protekli svi zakonom predviđeni rokovi. U suštini smatra da u konkretnoj pravnoj stvari ne postoje razlozi zbog kojih bi bilo nedozvoljeno pokretanje i vođenje izvršnog postupka, što je u cjelosti pravilno utvrdio i detaljno obrazložio Osnovni sud u Bijeljini u rješenju od 21. septembra 2017. godine. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu u dijelu odluke o troškovima postupka.

Relevantni propisi

11. Zakon o stečajnom postupku - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:

Ciljevi stečajnog postupka Član 2. stav 1.

Stečajni postupak se sprovodi radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima.

Pojam stečajne mase Član 34.

Stečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drugačije. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema masi (povjerioci mase).

Izlučivanje i naknada za izlučna prava Član 41. stav 1.

Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučenje tog predmeta reguliše se prema posebnim propisima.

Povjerioci stečajne mase Član 44.

Iz stečajne mase se prije stečajnih povjerilaca namiruju troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase.

Dugovi stečajne mase Član 46.

Dugovi stečajne mase su obaveze:

1. koje budu zasnovane radnjama stečajnog upravnika ili na drugi način upravljanjem, unovčavanjem i raspodjelom stečajne mase, a koje ne spadaju u troškove stečajnog postupka;

2. iz dvostrano obavezujućih ugovora, ukoliko se njihovo ispunjenje zahtijeva za stečajnu masu ili ako mora da uslijedi nakon otvaranja stečajnog postupka;

3. iz neosnovanog bogaćenja stečajne mase.

Potraživanja stečajnih povjerilaca Član 60.

Stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

Zabrana izvršenja i osiguranja Član 62. stav 1.

Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu.

Zabrana izvršenja radi ostvarivanja potraživanja prema stečajnoj masi Član 63.

Prinudno izvršenje radi ostvarivanja dugova stečajne mase koji nisu zasnovani pravnom radnjom stečajnog upravnika nije dopušteno u roku od šest mjeseci od otvaranja stečajnog postupka.

Odredba stava 1. ovog člana ne odnosi se na:

1. obaveze stečajne mase iz dvostrano obaveznog ugovora čije je ispunjenje izabrao stečajni upravnik, 2. obaveze iz trajnog obligacionog odnosa po isteku prvog roka u kome je stečajni upravnik mogao da otkaže ugovor u skladu sa ovim zakonom, 3. obaveze iz radnog ili drugog trajnog obligacionog odnosa, ukoliko je stečajni upravnik tražio ispunjenje protučinidbe u korist stečajne mase.

Isključivanje sticanja prava na imovini koja ulazi u stečajnu masu Član 64.

Nakon otvaranja stečajnog postupka ne mogu se valjano sticati prava na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, čak i u slučaju da se to sticanje ne temelji na raspolaganju stečajnog dužnika ni na prinudnom izvršenju ili osiguranju u korist stečajnog povjerioca.

Odredbe stava 1. ovog člana se ne odnose na slučajeve sticanja povjerenjem u zemljišne knjige i druge javne registre.

12. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - O.U.S. RS, 60/17 - O.U.S. BiH, 115/17 - O.U.S. BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Prekid postupka Član 34. stav 2.

(2) U drugim slučajevima prekida postupka predviđenim odredbama Zakona o parničnom postupku, sud može, ako to okolnosti slučaja dopuštaju, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, odlučiti da postupak nastavi, imenovanjem privremenog zastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog zbog kojeg dolazi do prekida postupka.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo (Zakon o stečajnom postupku). Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio i u predmetnom postupku, a o čemu je Okružni sud u osporenoj odluci zauzeo svoj stav koji je obrazložio na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je apelant predmetno potraživanje stekao u toku stečajnog postupka (koji je otvoren 15. decembra 2009. godine), kao povjerilac mase, te da navedeno potraživanje namiruje iz stečajne mase, kao i da cjelokupna imovina stečajnog dužnika služi, između ostalog, radi namirenja povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema masi (povjerioci mase) i pri tome se pozvao na relevantne odredbe čl. 34, 44, 46. i 60. Zakona o stečajnom postupku. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu u dijelu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Okružnog suda proizilazi da apelant kao tražilac izvršenja u vezi sa dugom za troškove postupka nije izlučni povjerilac u skladu sa zakonom, te da navedeno potraživanje može namirivati samo u stečajnom postupku u skladu sa njegovim pravilima i pri tome se pozvao na relevantne odredbe člana 41. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

17. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-290/18 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio