Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4369/19 (M. P.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4369/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4369/19, rješavajući apelaciju Mladinka Pejića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladinka Pejića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 P 001712 19 Rev od 1. oktobra 2019. godine (u odnosu na stav II izreke), zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladinka Pejića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 P 001712 19 Rev od 1. oktobra 2019. godine (u odnosu na stav I izreke), zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladinko Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, podnio je 11. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 128 0 P 001712 19 Rev od 1. oktobra 2019. godine. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je 29. novembra 2019. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Općinskog suda u Bugojnu, Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 046-1-P-08-000106 od 1. oktobra 2009. godine konstatovano je povlačenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 46 1 P 001712 09 P od 13. decembra 2012. godine odbijen je prijedlog apelanta, kao tužitelja, za povrat u pređašnje stanje.
4. Rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 P 001712 16 Gž od 6. aprila 2016. godine, u stavu I izreke, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 1. oktobra 2009. godine, te je, u stavu II izreke, odbačena kao nedozvoljena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 13. decembra 2012. godine.
5. Odlučujući o apelantovoj reviziji, izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 6. aprila 2016. godine, Vrhovni sud je donio rješenje od 1. oktobra 2019. godine kojim je, u stavu I izreke, reviziju odbio u dijelu u kojem se pobija drugostepeno rješenje u stavu I izreke, dok je, u stavu II izreke, reviziju odbacio u dijelu u kojem se pobija drugostepeno rješenje u stavu II izreke. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da rješenje drugostepenog suda kojim se odlučuje o žalbi na rješenje prvostepenog suda, a kojim je odlučeno o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, ne predstavlja rješenje koje ima u vidu odredba člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega protiv takvog rješenja, bez obzira na odluku drugostepenog suda, revizija nije dopuštena. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je iz navedenih razloga apelantovu reviziju odbaciti kao nedopuštenu u dijelu kojim se pobija drugostepeno rješenje u stavu II izreke, primjenom odredbe člana 247., u vezi sa odredbom člana 254. stav 4. ZPP. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon što je prethodno zaključio da podnesena tužba ne sadrži sve što je potrebno da bi se po istoj moglo postupiti, u skladu sa odredbom člana 336. stav 4. ZPP, u vezi sa odredbom člana 66. ZPP, rješenjem od 21. jula 2009. godine pozvao apelanta da dopuni tužbu, naveo u kojem smislu tužbu treba dopuniti i odredio zakonski rok od osam dana, te upoznao apelanta sa posljedicama nepostupanja po tom rješenju. Pri tome, kako uredno obaviješteni apelant nije sudu u ostavljenom roku vratio dopunjenu tužbu, Vrhovni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud primjenom odredbe člana 336. stav 3. ZPP donio rješenje kojim je konstatovano povlačenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da je primjenom odredbe člana 248., u vezi sa odredbom člana 254. stav 4. ZPP, apelantovu reviziju valjalo odbiti u dijelu kojim se pobija drugostepeno rješenje u stavu I izreke.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na život, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo lica da ne budu držana u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, sloboda misli, savjesti i vjere, sloboda izražavanja, sloboda mirnog okupljanja i udruživanja sa drugima, pravo na brak i zasnivanje porodice, pravo na obrazovanje, pravo na slobodu kretanja i prebivališta), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
a)Dopustivost ratione materiae (u odnosu na stav II izreke rješenja Vrhovnog suda broj 128 0 P 001712 19 Rev od 1. oktobra 2019. godine)
8. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose na dio odluke Vrhovnog suda (stav II izreke) kojim je revizija odbačena u odnosu na stav II izreke drugostepenog rješenja (kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog suda kojim je odbijen apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje).
9. Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 43/03) koja glasi: [...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom. (tačka 12. Odluke).
10. Iz navedenog proizlazi da se u predmetnom postupku, pokrenutom po prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli povrat u pređašnje stanje. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravima apelanta na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju ovih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se u osporenom postupku u kojem se, dakle, odlučivalo samo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli povrat u pređašnje stanje, nije odlučivalo ni o ostalim pravima apelanta, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju tih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)Neiscrpljivanje (u odnosu na stav I izreke rješenja Vrhovnog suda broj 128 0 P 001712 19 Rev od 1. oktobra 2019. godine)
15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
16. U konkretnom slučaju, u odnosu na dio odluke Vrhovnog suda (stav I izreke) kojim je revizija odbijena u odnosu na stav I izreke drugostepenog rješenja (kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog suda kojim je konstatovano povlačenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari), Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 53. u vezi sa odredbama člana 336. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06), u propisanom roku dostavi urednu tužbu nadležnom sudu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević