Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4733/19 (S.B.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4733/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4733/19, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. B.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 V 019408 19 Gž 2 od 3. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 V 019408 V 2 od 25. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 6. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 V 019408 19 Gž 2 od 3. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 V 019408 V 2 od 25. aprila 2019. godine.
2. Iz osporenih odluka proizilazi da je u toj pravnoj stvari pravosnažno uređena međa između nekretnina apelanta kao predlagača i protivpredlagača (J.B. i R.M.) rješenjem prvostepenog suda, koje je u tom dijelu potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, s tim što je ukinuta odluka o troškovima postupka, pa je u ponovnom postupku prvostepeni sud donio rješenje od 25. aprila 2019. godine.
3. Prvostepenom odlukom Općinskog suda odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav I), da troškove povodom vještačenja i sudske takse na prijedlog i odluku stranke snose na jednake dijelove (stav II), da se obavezuje protivpredlagač J.B. da apelantu naknadi troškove u preciziranom iznosu (stav III), da se obavezuje protivpredlagač R.M. da apelantu naknadi troškove u preciziranom iznosu (stav IV), a sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka apelant je odbijen (stav V) kao i sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe po punomoćniku (stav VI).
4. Osporenom konačnom odlukom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba apelanta, a u cijelosti je uvažena žalba protivpredlagač J.B., pa je prvostepena odluka ukinuta u stavu I, II i III, potvrđena u stavu VI, dok je stav V preinačen na način da se zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka do iznosa od 300,00 KM odbija, a u odnosu na ostali zahtijevani iznos od 3.000,00 KM se odbacuje.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud meritorno odlučio o zahtjevu apelanta za naknadu troškova postupka u cijelosti, ali je pri tome pogrešno primijenio član 396. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojem je stranka dužna zahtjev za naknadu troškova postupka staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odluci o troškovima postupka, uz izuzetak kad je u pitanju donošenje odluke bez prethodnog raspravljanja, što u konkretnom nije slučaj. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u toj pravnoj stvari međa uređena na licu mjesta 16. maja 2018. godine, ali da je punomoćnik apelanta tada izjavio da će naknadno sudu dostaviti troškovnik, s obzirom da vještak još uvijek nije dostavio obračun svojih troškova. Međutim, Kantonalni sud je naveo da u spisu predmeta postoji nalaz i mišljenje vještaka i račun koji je dostavljen prvostepenom sudu 24. oktobra 2017. godine, a da nakon zaključenja rasprave i uređenja međe vještak nije dostavio novi račun, te da je apelant zahtjev za naknadu troškova postupka postavio 18. maja 2018. godine uz dopunu od 21. maja 2018. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant jedino u prijedlogu za uređenje međe blagovremeno postavio zahtjev za naknadu troškova postupka na ime sastava prijedloga po punomoćniku u iznosu od 300,00 KM, a što je u skladu sa članom 16. stav 1. alineja 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata FBiH, pa je jedino taj zahtjev postavljen u skladu sa članom 396. stav 2. ZPP. Kantonalni sud je naveo da je apelant odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, a kako zahtjev za naknadu troškova postupka nije bio blagovremen, osim za iznos od 300,00 KM, prvostepeni sud je pogriješio kada je taj zahtjev odbio umjesto da ga je odbacio kao neblagovremen primjenom člana 396. stav 2. ZPP. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je procesna odluka povoljnija za stranku od meritorne odluke, pa je povodom žalbe apelanta prvostepeno rješenje preinačeno u stavu V i zahtjev za naknadu troškova postupka je odbačen za iznos od 3.000,00 KM.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, prigovara na odluku suda vezano za stav V prvostepenog rješenja i navodi da smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević