Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4581/19 (N. H., vl. Bosanske kafane "Proljeće")
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4581/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4581/19, rješavajući apelaciju Nijaza Hadžimusića, vl. Bosanske kafane "Proljeće", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nijaz Hadžimusić, vl. Bosanske kafane "Proljeće" protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 104210 18 Pž 2 od 4. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 104210 17 Ps 2 od 2. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Hadžimusić, vl. Bosanske kafane "Proljeće" (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 30. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 104210 18 Pž 2 od 4. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 104210 17 Ps 2 od 2. aprila 2018. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-938/19 od 30. oktobra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-3306/19, a koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 104210 18 Pž 2 od 4. jula 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda FBiH od 12. septembra 2019. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (KJKP RAD d.o.o. Sarajevo) isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi:
- da apelant ima pravo da s tužiteljem sporazumno utvrdi visinu cijene naknade za odvoženje otpadaka koji nastaju obavljanjem njegove redovne djelatnosti;
- da je otpad koji se stvara isključivo vezan za registrovanu djelatnost "Bosanska kafana" i poslovnu prostoriju u kojoj se obavlja, te da predstavlja otpad iz procesa rada;
- da tužitelj nema pravo visinu cijene za odvoz otpada iz procesa rada utvrđivati jednostrano, već isključivo sporazumno s apelantom;
- da među parničnim strankama ne postoji zakonski ugovor o cijeni odvoza otpada bez čijeg postojanja nije moguće utvrditi visinu utuženog potraživanja, što tužbu tužitelja čini nepotpunom, a zbog činjenice da takav ugovor među strankama nikada nije ni zaključen i procesno neodrživom.
- da je tužitelj, iako svjestan da ne posjeduje zakonski ugovor svjesno i namjerno neistinito interpretirao službenu dokumentaciju dovodeći time u zabludu i sam sud što je imalo za rezultat neprimjereno duge kontinuirane postupke u istoj stvari i po istoj matrici, a koji se zbog zloupotrebe sudskog postupka nikada ne okončavaju i iznova se pokreću kontinuirano već više od deset godina. Ovako isprovociranim postupcima apelant je, iako je stalno instistirao na osnovnoj cijeni, neosnovano bio izložen prinudnom preduzimanju svih raspoloživih pravnih radnji u svrhu odbrane trpeći tako stalan psihički pritisak i kontinuirano dugogodišnje nanošenje jake duševne boli, a eklatantan primjer da se taj pritisak bezobzirno nastavlja je i sam predmetni postupak., te
- da se tužba tužitelja odbaci kao nepotpuna i da se tužitelj obaveže da na ime ukupne štete (nematerijalne i materijalne) nastale uslijed višegodišnjeg trpljenja psihičkog pritiska i izazivanja stalne duševne boli isplati apelantu određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da apelant nije ponudio niti jedan dokaz na okolnost osnovanosti postavljenog protivtužbenog zahtjeva, te naglasio da postoje pravosnažne sudske odluke donesene u sporovima između istih parničnih stranaka u istoj pravnoj stvari, ali za različite vremenske periode, u kojima je utvrđena apelantova obaveza da plati za usluge odvoza smeća. Nadalje, prvostepeni sud je naveo ne postoji niti jedna protivpravna radnja tužitelja koja bi rezultirala nastankom duševne boli kod apelanta a za koju bi tužitelj bio odgovoran u smislu obaveze za naknadu tako prouzrokovane štete, niti je takvu vrstu bolova utvrdio vještak medicinske struke. Prvostepeni sud je naveo da subjektivni osjećaj nepravde koji apelant navodi i opisuje nije potkrijepljen dokazima na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti da je apelantov protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete zbog duševne boli osnovan, zbog čega je odbio i ovaj dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva na osnovu čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je članom 57. Zakona o komunalnoj čistoći propisano da su korisnici ovih usluga dužni plaćati usluge prikupljanja, odvoženja i deponovanja otpadaka sa područja koja su obuhvaćena Programom održavanja čistoće, osim ako komunalni inspektor zapisnički konstatuje da se ova usluga ne vrši. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud dovođenjem u vezu podataka iz Zapisnika o površini poslovnog prostora (koje je potpisan i ovjeren od strane apelanta i tužitelja) utvrdio visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, jer je navedenim zakonom propisano da je osnovica za utvrđivanje cijene, koju određuje komunalno preduzeće uz saglasnost Vlade Kantona, kvadratni metar korisne izgrađene površine. Kantonalni sud je naveo da između stranaka nije bilo potrebno zaključivanje posebnog ugovora, zato što se u konkretnoj pravnoj situaciji ne radi o otpadu iz procesa rada nego se isti tretira, u skladu sa navedenim zakonom, kao kućni otpad jer nastaje korištenjem i boravkom u poslovnim prostorijama. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj dužan voditi evidenciju obveznika plaćanja cijene komunalnih usluga, a to su u smislu člana 53. navedenog zakona, korisnici stanova i poslovnih prostora na području Kantona Sarajevo. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud imao pouzdan osnov za donošenje pravnog zaključka da protivtužbeni zahtjev nije osnovan.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o komunalnoj čistoći, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević