Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2879/19 (Ž. P.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2879/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2879/19, rješavajući apelaciju Žarka Petrovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Žarko Petrović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017788 16 Uvp od 6. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 12. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017788 16 Uvp od 6. juna 2019. godine.
2. Zaključkom Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 9. novembra 2015. godine odbačena je kao nepotpuna apelantova prijava na Javni konkurs za izbor i imenovanje direktora JU Studentski centar „Nikola Tesla“ u Banjaluci.
3. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv zaključka tuženog organa od 9. novembra 2015. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu od 19. septembra 2016. godine kojom je odbio apelantovu tužbu. Osim toga, odbijen je apelantov zahtjev da mu tuženi organ nadoknadi štetu nastalu donošenjem osporenog zaključka.
4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 19. septembra 2016. godine, Vrhovni sud je donio osporenu presudu kojom je predmetni zahtjev odbio, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava zahtjeva za vanredno preispitivanje presude. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je osporeni akt donesen u izvršenju presude Okružnog suda od 27. oktobra 2015. godine postupajući po primjedbama i uputama iz te presude, a u čijem obrazloženju je konstatovano da apelant nije do završetka roka za prijavu na konkurs priložio dokaz o tome da je proveo najmanje tri godine na rukovodnom radnom mjestu, što apelant nije osporio. Također, Vrhovni sud je naveo da je dokaz koji je trebao podnijeti uz prijavu apelant priložio uz tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv prethodno osporenog zaključka od 30. septembra 2014. godine, a da je krajnji rok za podnošenje prijave na Javni konkurs je bio 10. septembar 2014. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom upravnom sporu apelantova tužba pravilno odbijena za što je Okružni sud dao valjano obrazložene razloge, a koji nisu dovedeni u sumnju navodima iz zahtjeva. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da nesporno proizlazi da apelant uz prijavu na konkurs nije priložio dokaz o najmanje tri godine radnog iskustva na rukovodnom radnom mjestu, zbog čega je njegova prijava pravilno odbačena kao nepotpuna, a da prigovore koji se odnose na nedostatke odluke o izboru Z. B. za direktora apelant ne može sa uspjehom isticati u postupku u kojem on nije učestvovao kao kandidat koji je priložio potpunu prijavu na konkurs. S obzirom na to da je tužba odbijena, Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud osnovano zaključio da nisu bili ispunjeni uslovi za odlučivanje suda u sporu pune jurisdikcije, te da nije bilo osnova da se tuženi organ obaveže u smislu člana 11. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) da apelantu naknadi štetu nastalu donošenjem osporenog akta, jer njegova tužba nije uvažena i osporeni akt poništen. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostaloga, navodi da je tuženi organ donio akt u propisanom roku, ali da nije uvažio pravno shvatanje dato u presudi Okružnog suda od 27. oktobra 2015. godine, odnosno da je upravni spor ponovno na istom sudu, ali kod drugog sudije, te da takvo ponašanje nije u skladu sa ZUS. Nadalje, apelant je istakao da je po raspisanom konkursu za direktora izabrano lice koje ni u kom slučaju ne može ispunjavati uslov da je prije konkurisanja proveo tri godine na rukovodećem radnom mjestu, ako je Ekonomski fakultet završio 2011. godine i ako je obavljao pripravnički staž godinu dana, te da je nemoguće da je 2014. godine imao tri godine radnog iskustva na rukovodećem radnom mjestu, kada nema ukupno tri godine radnog staža.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević