Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4278/18 (J. D.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4278/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4278/18, rješavajući apelaciju Jadranke Dojčinović, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jadranka Dojčinović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022238 18 Uvp od 22. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranka Dojčinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Simo J. Tošić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 28. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 022238 18 Uvp od 22. maja 2018. godine. Na zahtjev Ustavnog suda apelantica je 24. maja 2019. godine dopunila apelaciju.
2. Rješenjem Agencije za državnu službu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ADS BiH) od 6. juna 2014. godine apelantica je razriješena dužnosti državnog službenika – stručni savjetnik za registraciju herbalnih i homeopatskih lijekova i za kategorizaciju u Odsjeku za registraciju lijekova Sektora za lijekove, Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH, zbog dvije uzastopno negativne ocjene rada. Nadalje, određeno je da apelantici radni odnos u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva BiH prestaje sa 1. julom 2014. godine.
3. Rješenjem ADS BiH od 3. jula 2014. godine odbačena je kao nedopuštena apelantičina žalba uložena na rješenje ADS BiH od 6. juna 2014. godine o utvrđivanju prestanka radnog odnosa i razrješenja dužnosti državnog službenika u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva BiH sa 1. julom 2014. godine.
4. Rješenjem Odbora državne službe za žalbe Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor) od 30. maja 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba izjavljena na rješenje ADS BiH od 3. jula 2014. godine.
5. U upravnom sporu apelantice, kao tužiteljice, protiv rješenja tuženog organa - Odbora od 30. maja 2016. godine, Sud BiH je donio presudu od 12. februara 2018. godine kojom je predmetnu tužbu odbio.
6. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke – presude Suda BiH od 12. februara 2018. godine, Sud BiH je donio osporenu presudu od 22. maja 2018. godine kojom je predmetni zahtjev odbijen. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je apelantica za period od 1. januara do 30. juna 2013. godine, te za period od 30. juna do 31. decembra 2013. godine ocijenjena negativnom ocjenom dva puta uzastopno. Nadalje, da apelantica na prvu negativnu ocjenu nije izjavila žalbu, dok je predmetni obrazac potpisala i dala svoju suglasnost, te da joj je predmetni obrazac dostavljen 9. oktobra 2013. godine. Također, Sud BiH je istakao da je, kako to proizlazi iz obrasca za ocjenjivanje za period od 30. juna do 31. decembra 2013. godine, odbila potpisati predmetni obrazac, te da je isti primila 29. aprila 2014. godine. Sud BiH je naveo da je ADS BiH aktom obaviještena da na navedene ocjene nije izjavljivana žalba i da je apelantica dva puta ocijenjena negativnom ocjenom, a što je u konačnici rezultiralo donošenjem prvostepenog rješenja ADS BiH od 6. juna 2014. godine. Sud BiH je istakao da u skladu sa članom 30. Pravilnika o načinu ocjenjivanja državnih službenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik), ocjena na koju je data suglasnost postaje konačna. Pri tome, Sud BiH je naveo da se konačna ocjena sačinjava u dva primjerka i saopštava državnom službeniku uz potpis, te da se jedan primjerak odlaže u lični dosije, a drugi u arhivu. Nadalje, da državni službenik u skladu sa članom 30. stav 7. tačka b) i 63. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, te na osnovu člana 30. stav
3. Pravilnika, može tražiti preispitivanje pravilnosti postupka ocjenjivanja od Odbora u roku od osam dana od dana saopštavanja konačne ocjene ili u roku od osam dana od dana isteka perioda kada je ocjenjivanje trebalo izvršiti. Pri tome, Sud BiH je istakao da apelantica, u konkretnom slučaju, navedeno nije iskoristila.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju netačno i nepravilno navedene činjenice u obrazloženju presude. Osim toga, apelantica navodi da nije znala, niti je mogla pretpostaviti da su rukovodioci nakon što je 3. septembra 2013. godine potpisala ocjenu zadovoljava, 8. oktobra 2013. godine promijenili podatke o njenom radu i dopisali ocjenu ne zadovoljava u istom obrascu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević