Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4323/18 (A. M., Š. M. i H. M.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
  • Uporedive situacije
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4323/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4323/18, rješavajući apelaciju Amira Mešanovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Mešanovića, Ševketa Majdančića i Halida Mehmedovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016547 14 Rsž od 29.

juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amir Mešanović, Ševket Majdančić i Halid Mehmedović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 30. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016547 17 Rev od 29. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016547 14 Rsž od 29. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2771/17 od 11. oktobra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3700/17 koju su apelanti 31. augusta 2017. godine podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016547 14 Rsž od 29. juna 2017. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke, Ustavni sud je konstatatirao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla kao zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. i 4. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i zastupnik tuženog su u periodu od 4. do 13. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su 18. decembra 2012. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi duga po osnovu prava iz radnog odnosa.

7. Općinski sud je 9. maja 2014. godine donio Presudu broj 29 0 Rs 016547 12 Rs kojom je obavezao tuženog da apelantima na ime manje obračunate i isplaćene naknade plaća, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad i noćni rad, za period od 1. decembra 2009. do 30. novembra 2012. godine isplati određeni ukupni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama (sve bliže opisano u izreci navedene presude). Navedenom presudom tuženi je također obavezan apelantima naknaditi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova TK – Policijska uprava Kalesija na neodređeno vrijeme, i to na poslovima policijskih službenika. Nadalje je istakao da se potraživanja apelanata u ovoj pravnoj stvari odnose na isplatu duga po osnovu naknade za prekovremeni rad i noćni rad, te da su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivali isključivo na odredbama Zakona o policijskim službenicima TK i Pravilniku o plaćama tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također je istakao da je prihvatio nalaz vještaka ekonomske struke koji je izvršio obračun naknade plaće na ime prekovremenog rada, rada u dane praznika, subotama i nedjeljama (iskazano u tabelarnom prikazu broj 1 nalaza).

9. Općinski sud je naveo da je, prema njegovoj ocjeni, osnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu potraživanja razlike plaća po osnovu prekovremenog rada i noćnog rada, za što postoji osnov u Zakonu o policijskim službenicima TK i Pravilniku, koji se primjenjuje u spornom periodu jer se zakon primjenjuje od 1. augusta 2006. godine. Zatim je naveo da je visina tih naknada propisana članom 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine), ispod kojih se ne mogu utvrditi manja prava, kako je to regulirano članom 2. OKU iz 2005. godine. Nadalje je naveo da pozivanje tuženog na odluku Vlade TK od 21. augusta 2002. godine kojom je ovlaštenim službenicima MUP-a dat dodatak na osnovnu plaću od 30%, te da na osnovu toga nemaju pravo na naknadu za rad duži od punog radnog vremena, rad noću, rad u dane sedmičnog odmora, ne može imati utjecaj na pravo apelanata jer im je isto pravo dato Zakonom o policijskim službenicima TK i OKU iz 2005. godine, te ničim nije ograničeno da isplata dodatka na plaću od 30% isključuje pravo na dodatak na posebne uvjete rada kao što je noćni rad, prekovremeni rad, rad u vrijeme državnih i vjerskih praznika i drugo.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016547 14 Rsž od 29. juna 2017. godine usvojena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što se apelanti u cijelosti odbijaju s tužbenim zahtjevom.

11. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da se žalbom tuženog osnovano ukazuje da pobijana odluka nije rezultat pravilne primjene materijalnog prava, odnosno da nema uporišta u navedenim zakonskim odredbama. Naime, radno-pravni status policijskih službenika propisan je Zakonom o policijskim službenicima TK koji je stupio na snagu 1. augusta 2006. godine. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestale su da važe odredbe zakona i drugih propisa kojima se uređuju pitanja propisana ovim zakonom (član 137. tog zakona) pa, između ostalog, i pitanja koja su regulirana odlukom Vlade TK od 21. augusta 2002. godine na koju se poziva tuženi. U vezi s tim, citirane su odredbe člana 39. tačka c) i d), te čl. 87, 97. i 99. Zakona o policijskim službenicima.

12. Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke slijedi da je apelantima u utuženom periodu obračunata i isplaćena plaća kao proizvod osnovice koju je utvrdila Vlada TK s koeficijentom radnog mjesta apelanata, s tim što je pripadajući koeficijent apelanata za obračun osnovne plaće uvećan za 30% po osnovu posebnih uvjeta rada, a pod posebnim uvjetima rada se, u smislu naprijed citiranih odredbi zakona, smatra rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, te rad noću. Stoga, kako je propisano uvećanje osnovne plaće apelantima za 30% po osnovu posebnih uvjeta rada, a koje je izraženo kroz uvećani pripadajući koeficijent apelanata, rezultat specifičnih poslova službenika policije MUPTK (a koje se ogleda i u potrebi vršenja preraspodjele poslova), pa se stoga to uvećanje ticalo i rada u smjenama, rada subotom, nedjeljom, praznicima i rada noću, to znači da se obračunata plaća apelantima po osnovu tog uvećanja u procentu od 30% odnosila na sve provedene sate rada u mjesecu, dakle i na sate redovnog rada danju, a i na sate redovnog rada noću. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da se kod takvog stanja stvari, ni zahtjev apelanata za isplatu potraživane naknade na ime noćnog rada nije mogao prihvatiti osnovanim jer bi dosuđenje te potraživane naknade značilo da se apelantima dva puta priznaje pravo na uvećanje plaće po osnovu noćnog rada.

13. Kantonalni sud je dalje citirao odredbe čl. 90. i 100. Zakona o policijskim službenicima TK kojim su propisani prekovremeni rad i plaćanje prekovremenog rada, te je ukazao da prekovremeni rad postoji kada je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, a za koji je obavezno izdavanje naredbe i naloga policijskim službenicima za prekovremeni rad. U vezi s tim je naveo da tokom prvostepenog postupka apelanti u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva – neisplaćene naknade za prekovremeni rad nisu dokazali osnovanost svog potraživanja, da je za navedene sate prekovremenog rada u tabelarnom pregledu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke bila izdata naredba ili nalozi od strane njihovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu. Kantonalni sud je istakao da zato apelantima, primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u smislu odredbe člana 126. u vezi s odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), i ne pripada ova tražena naknada, posebno zato što apelanti nisu ni tvrdili, a niti dokazivali da taj rad nisu obavljali prema organiziranom rasporedu radnog vremena u smislu odredbe člana 98. spomenutog zakona, a u vezi s navedenom odredbom člana 87. istog, na što i sadržina žalbe osnovano ukazuje.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016547 17 Rev od 29. maja 2018. godine odbačena je revizija apelanata.

15. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Kako su u konkretnom slučaju apelanti formalni suparničari, procesni položaj svakog od njih je samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svakog odvojeno. U vezi s tim je istaknuto da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ni za jednog apelanta ne prelazi imovinski cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP. Vrhovni sud je također naveo da nije ocijenio da bi revizija apelanata bila dopuštena ni primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP, tj. da bi odlučivanje o reviziji u konkretnom slučaju bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je revizija odbačena kao nedopuštena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana

17. Evropske konvencije.

17. Apelanti su istakli da ostaju pri navodima istaknutim u ranije podnesenoj apelaciji (AP 3700/17), a iz koje proizlazi da im je pravo na pravično suđenje, u suštini, povrijeđeno zbog toga što je Kantonalni sud u konkretnom slučaju učinio povrede procesnog zakona, te proizvoljno i paušalno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, apelanti ukazuje da Kantonalni sud pogrešno, nepotpuno i paušalno, a na njihovu štetu, tumači odredbe Zakona o policijskim službenicima TK i Pravilnika. Nadalje, apelanti smatraju da im je navedenim ponašanjem Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu jer su uskraćeni za potraživane novčane naknade.

18. Navode o diskriminaciji apelanti argumentiraju time što su postupanjem Kantonalnog suda, koje je suprotno stavu Vrhovnog suda iz Presude broj 68 0 Rs 012752 13 Rev, diskriminirani u odnosu na svoje kolege iz drugih kantona kojima je priznato pravo na naknade za prekovremeni i noćni rad, te im se isplaćuju naknade za takve sate rada.

19. Apelanti ukazuju da je Vrhovni sud morao dopustiti njihovu reviziju, preinačiti odluku Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stavom. Naime, apelanti ističu da su u reviziji podnijetoj Vrhovnom sudu ukazali na odstupanje Kantonalnog suda od stava koji je Vrhovni sud izrazio u svojoj odluci, ali, pošto Vrhovni sud nije dopustio reviziju, to su izostali i razlozi zbog kojih Vrhovni sud nije intervenirao u konkretnom slučaju.

20. Apelanti su također istakli da im je uskraćeno pravo na pristup sudu jer redovni sudovi nisu u cijelosti odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu, odnosno nije odlučeno o njihovom „eventualnom“ tužbenom zahtjevu. Naime, podneskom od 19. februara 2014. godine preinačili su tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, te postavili i eventualni tužbeni zahtjev za potraživane naknade „u visinama propisanim odredbama OKU“ (str. 5. i 6. navedenog podneska: „Budući da je odredbom čl. 53. st. 3. ZPP decidirano regulirano da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, za slučaj da sud, izvedenim dokazima i uz primjenu odgovarajućih odredbi materijalnog prava, nađe da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe OKU iz 2005. godine, a ne odredbe Zakona o policijskim službenicima, koji je bio na snazi u utuženom periodu, držimo da nema procesnih zapreka da sud, polazeći od podataka iz nalaza i mišljenja vještaka od 10. februara 2014. godine (Pregled broj 2), obaveže tuženog da na ime manje obračunate i isplaćene plaće za utuženi period apelantima isplati određene novčane iznose“). Apelanti smatraju da je osnovanost postavljenih tužbenih zahtjeva trebalo cijeniti redoslijedom, pa ukoliko je Kantonalni sud stava da tužbeni zahtjev nema osnova u odredbama Zakona o policijskim službenicima TK, da je morao odlučiti o osnovanosti eventualnog tužbenog zahtjeva, a što nije učinio.

21. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelanti su istakli hronologiju predmetnog postupka, tj. koliko je predmetni postupak trajao u svakoj fazi postupka, odnosno pred svakim sudom, pa su u skladu s tim istakli i zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je istakao hronologiju predmetnog postupka, navodeći, između ostalog, da mu je predmetni spis po podnesenoj žalbi dostavljen 15. jula 2014. godine, te da je riješen u skladu s Planom rješavanja predmeta za II kvartal 2017. godine. Stoga, Kantonalni sud smatra da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, niti druga prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.

23. Općinski sud je istakao hronologiju predmetnog postupka, između ostalog, da je 21. januara 2013. godine tuženom poslata na odgovor tužba apelanata, da je nakon prijema odgovora na tužbu zakazao pripremno ročište za 11. decembar 2013. godine, a ročište za glavnu raspravu za 11. februar 2014. godine, koje je na traženje punomoćnika apelanata odloženo za 10. april 2014. godine, a da je prvostepena presuda donesena 9. maja 2014. godine. Općinski sud je istakao da je apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije.

24. Zastupnik tuženog je, u suštini, istakao da su apelacioni navodi neosnovani, da je osporena odluka donesena u skladu s relevantnim pozitivno-pravnim propisima te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55. stav 4.

(4) Tužilac može u jednoj tužbi istaći dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opšte odredbe Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

26. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Teritorija i subjekti na koje se primjenjuje kolektivni ugovor Član 2.

Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.

Kolektivni ugovor je obavezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.

Samostalni sindikati za područja djelatnosti iz stava 2. ovog člana zaključuju kolektivne ugovore u skladu sa ovim kolektivnim ugovorom i njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

Pravo na povećanu plaću Član 12.

Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za:

• prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice;

• noćni rad najmanje 30% od bruto satnice;

• rad na dan sedmičnog odmora najmanje 20% od bruto satnice;

• rad u dane praznika koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice.

Dodaci se međusobno ne isključuju.

27. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK” br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK” br. 6/06 i 11/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Prava policijskih službenika Policijski službenik ima pravo:

a) na stalni radni odnos do trenutka dok se ne steknu uslovi za penzionisanje, ako nije drugačije regulisano ovim zakonom;

b) na odmor kako je određeno ovim zakonom;

c) da bude nagrađen za dužnosti i obavljanje poslova kako je određeno ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

d) na platu i nadoknade u skladu sa ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

e) na napredovanje u karijeri i profesionalni razvoj kroz obuku i na drugi način;

f) da osniva i učlanjuje se u sindikat ili profesionalno udruženje u skladu sa zakonom;

g) na fer i pravično postupanje, bez obzira na: pol, rasu, nacionalno ili društveno porijeklo, religiju, entitetsko državljanstvo, mjesto stanovanja, političko ili drugo uvjerenje, rođenje, dob, imovinski, bračni ili drugi status;

h) da nadređeni i podređeni postupaju s njim uz poštovanje ljudskog dostojanstva, te da se nepotrebno ne dovodi u fizičku opasnost.

Član 87.

Dodatak za posebne uslove rada (1) Zavisno od rizika, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uslova na određenim radnim mjestima, ministar na prijedlog policijskog komesara odlučuje o trajnom određenom dodatku za posebne uslove rada na takvim radnim mjestima.

(2) Dodatak za posebne uslove rada je trajno vezan za radna mjesta iz stava 1.

ovog člana, te ne može biti izmijenjen ukoliko ne nastupe nove posebne radne okolnosti.

(3) Dodatak za posebne uslove rada iznosi do 30% od osnovne plate.

(4) Uz dodatak iz stava 3. ovog člana, u posebnim okolnostima i na prijedlog policijskog komesara, ministar će odrediti veći trajni dodatak za pojedina radna mjesta. Taj dodatak iznosi 10% od osnovne plate.

Član 90.

Plaćanje prekovremenog rada Osnovna plata policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećaće se za:

a) 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22,00 časa i 07,00 časova,

b) 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07,00 časova i 22,00 časa.

Član 97.

Radni i socijalni propisi Zakon o radu Federacije, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom.

Član 99.

Rad u posebnim uslovima (1) Policijski službenik je obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršenje zadataka policijskog organa.

(2) Posebnim uslovima se smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.

(3) Drugi načini rada u posebnim uslovima mogu biti određeni ako to zahtijeva bezbjedonosna situacija ili ako je to jedini način da se izvrše određeni zadaci koji ne mogu biti odgođeni ili se moraju završiti u određenom roku.

(4) Policijski komesar, pismenim aktom, detaljnije određuje razloge iz kojih se drugi način rada u posebnim uslovima iz stava 3. ovog člana može odrediti, a može ovlastiti i druge policijske službenike koji rade na rukovodećim radnim mjestima da to odrede.

(5) Za poslove iz st. 2. i 3. ovog člana policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim časovima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada.

Član 100.

Ograničenja prekovremenog rada (1) U slučaju da je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, izdaće se naredba policijskim službenicima za prekovremeni rad.

(2) Prekovremeni rad iz stava 1. ovog člana može trajati do četiri časa dnevno i ne više od 20 časova sedmično.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju, između ostalog, osporavaju i Rješenje Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016547 17 Rev od 29. maja 2018. godine (koje su apelanti primili 19. jula 2018. godine, a predmetna apelacija je podnesena 30. jula 2018. godine) kojim je njihova revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016547 14 Rsž od 29. juna 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud navode apelanata ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3700/17, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2771/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelanti su 3. jula 2017. godine primili navedenu presudu Kantonalnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, a apelaciju u predmetu broj AP 3700/17 podnijeli su 31. augusta 2017. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti smatraju da su im u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

33. Člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporenu odluku

36. Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. U pogledu navoda apelanata o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2065/14 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Kantonalni i Općinski sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na osnovu kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje s aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se imaju primijeniti na utužene periode, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad (budući da apelanti u ovom dijelu nisu dokazali osnovanost svog potraživanja u smislu člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP), kao ni naknada za noćni rad koja im je bila dosuđena prvostepenom presudom (budući da je u toku postupka, na osnovu nalaza vještaka koji apelanti nisu osporavali, dokazano da im je tuženi isplatio dodatak od 30% od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada kojima se, u smislu člana 99. Zakona o policijskim službenicima, smatra i rad noću), a apelanti, osim nezadovoljstva takvim stavom suda, ne nude druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje.“ Stav o neosnovanosti navedenih apelacionih navoda u pogledu toga da su proizvoljno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u odlukama o dopustivosti br. AP 2608/17 i AP 3649/17, obje od 6. juna 2018. godine, te odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 5306/17 od 8. maja 2019. godine i AP 2095/18 od 30. oktobra 2019. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na citirane odluke, odnosno zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u stavovima Kantonalnog suda.

38. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju da nije odlučeno o njihovom eventualnom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud primjećuje da apelanti u podnesku od 18. februara 2014. godine (na kojem je prijemni pečat od 19. februara 2014. godine, a na koji se pozivaju u apelaciji) nisu ni istakli, shodno članu 55. stav 4. ZPP, da sud ukoliko bude smatrao da nije osnovan njihov „primarni“ tužbeni zahtjev, onda odluči o njihovom „eventualnom“ tužbenom zahtjevu, nego su istakli da u skladu sa članom 53. stav 3. ZPP sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, pa ako nađe da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe OKU iz 2005. godine, a ne odredbe Zakona o policijskim službenicima, da ih primijeni i dosudi im naknadu u skladu s Pregledom broj 2 iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Nezavisno od navedenog, Ustavni sud primjećuje, ne ulazeći u razmatranje da li se u konkretnom slučaju radi o eventualnom tužbenom zahtjevu, da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev, a da je Kantonalni sud, odlučujući samo u okviru žalbenih navoda, shodno odredbi člana 221. ZPP, preinačio prvostepenu presudu, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u konkretnoj situaciji.

39. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

40. U vezi s navodima apelanata koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom apelanata od 18. decembra 2012. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 29. juna 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je pred redovnim sudovima (na dvije instance) trajao četiri godine i oko šest mjeseci.

42. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao godinu i oko pet mjeseci, u kojem periodu je prvostepeni sud proveo niz procesnih radnji, te održao tri ročišta, od kojih je jedno odgođeno na zahtjev punomoćnika apelanata. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud drugostepenu presudu donio nakon nešto duže od dvije godine i 11 mjeseci (od dana dostavljanja predmetnog spisa na postupanje po žalbi). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da je drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto duže, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da su u postupku u okviru analiziranog perioda (četiri godine i oko šest mjeseci) redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, da su apelanti došli do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

44. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu odluku, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata o povredi prava na imovinu. Zabrana diskriminacije

45. U pogledu navoda apelanata o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su diskriminirani u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava, u suštini, vežu za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, ukazujući na Presudu Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012752 13 Rev. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao iste apelacione navode u predmetu broj AP 5306/17 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da su ti apelacioni navodi neosnovani. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao:„Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u sličnoj situaciji.“ Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani. Zabrana zloupotrebe prava

46. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je Kantonalni sud jasno i argumentirano obrazložio da apelantima ne pripada ni naknada za prekovremeni rad, niti naknada za noćni rad, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o policijskim službenicima TK. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i oko šest mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.

48. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelanti nisu ponudili nikakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji.

49. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4323/18 (A. M., Š. M. i H. M.) | Sudska praksa | Aktio