Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3686/19 (Š. T. i M. J.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3686/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3686/19, rješavajući apelacije Ševketa Trumića i Mevludina Jukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ševket Trumić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 015407 19 Gž 2 od 8. jula 2019. godine;

Mevludin Juković protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 419167 17 Gž od 16. jula 2019. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3686/19

1. Ševket Trumić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 25. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 015407 19 Gž 2 od 8. jula 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužioci (njih deset, među kojima M.T. kao prvotužilac i M.T.2 kao drugotužilac) tražili da se utvrdi da su tužioci i tuženi (njih osam, među kojima i apelant kao prvo tuženi) na osnovu izvršene vansudske fizičke diobe iz 1982. godine stekli pravo posjeda na preciziranim nekretninama pobliže opisanim u izreci prvostepene presude. Ujedno je djelimično usvojena žalba, pa je prvostepena presuda preinačena na način da je usvojen tužbeni zahtjev prvotužioca i drugotužioca kojim su tražili da se apelant obaveže da im (prvotužiocu i drugotužiocu) preda u posjed bespravno zauzetu preciziranu parcelu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti kao pravilan pravni zaključak da je tužbeni zahtjev prvotužioca i drugotužioca, kojim su od apelanta zahtijevali predaju u posjed bespravno zauzetih dijelova predmetne parcele, neosnovan samo iz razloga što je utvrđeno da je usmena fizička dioba iz 1982. godine ništava i da kao takva ne proizvodi pravno dejstvo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su parnične stranke, a time i prvotužilac i drugotužilac, kao savjesni posjednici kroz period posjedovanja duži od 20 godina mogli steći pravo vlasništva na dijelovima predmetnih nekretnina koje su dobili fizičkom diobom (član 32. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima), a apelant je 2009. godine neovlašteno zauzeo cijelu nekretninu. Kantonalni sud je istakao da su prvotužilac i drugotužilac svoj zahtjev za predaju u posjed zasnivali na „pravu na posjed“, te da je odredbom člana 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima propisano da nezavisno od spora zbog smetanja posjeda, ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda temeljem prava na posjed (actio Publiciana). Cilj publicianske tužbe je, kao i kod reivindikacione tužbe isti, a to je povrat stvari. Kantonalni sud je naveo da je jedina razlika u osnovu, gdje kod reinvincikacione tužbe tužilac mora dokazati pravo vlasništva, dok u sporu koji se pokreće publicijanskom tužbom, tužilac se poziva na svoj posjed podoban za redovnu dosjelost, pri čemu mora dokazati da mu je posjed zakonit, odnosno vanredni posjed, u situaciji kada je sadašnji posjednik (apelant) nesavjestan posjednik. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvotužilac i drugotužilac imaju jače pravo na posjed u odnosu na apelanta, jer se tretiraju kao tzv. „pretpostavljeni vlasnici“ što im daje osnov za pravo na povrat oduzetih nekretnina, koju zaštitu im pruža odredba člana 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je zahtjev prvotužilac i drugotužilac za predaju u posjed osnovan, s obzirom da je apelant nesavjestan posjednik (jer je posjed pribavio silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja).

2. AP-4039/19

4. Mevludin Juković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 419167 17 Gž od 16. jula 2019. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao 1/2 precizirane nekretnine, te da se tužena (R.J.) obaveže da to prizna i trpi da se apelant upiše kao vlasnik sa 1/2 predmetne nekretnine.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prema izvedenim dokazima i upisima u zemljišnoj knjizi pravilno utvrdio da su suvlasnici predmetne nekretnine, N.J., otac apelanta sa dijelom 1/2 i tužena R.J. sa dijelom 1/2. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije aktivno legitimisan, te da su na strani tuženih morali biti označeni svi zemljišno knjižni vlasnici, a ne samo jedan. Kantonalni sud je dalje naveo da je otac apelanta umro i ostavinski postupak još uvijek nije pravosnažno okončan, pa se apelant nije mogao legitimisati kao jedini nasljednik predmetne nekretnine, zbog kojih razloga je tužbeni zahtjev takođe neosnovan. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da su prema odredbi člana

366. Zakona o parničnom postupku u pogledu promjene suvlasništva ili veličine suvlasničkih dijelova suvlasnici u pravnoj zajednici, što u slučaju spora pred sudom ima za posljedicu postojanje nužnog suparničarstva, a koju odredbu je prvostepeni sud ispravno primijenio. Kantonalni sud je takođe naveo da primjećuje da apelant nije izvodio dokaze na okolnost neprekidnog posjeda nekretnine, odnosno da su on i njegov otac živjeli ili koristili kuću kako je to navedeno u tužbi. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su žalbeni navodi kao i tužba zasnovani na iskazu apelanta kao parnične stranke kojeg prvostepeni sud nije mogao prihvatiti kao pouzdan dokaz budući da je imao u vidu i tvrdnje tužene o postojanje prava drugih lica o kojima još nije pravosnažno odlučeno i koji bi mogli uticati na veličinu suvlasništva apelanta.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3686/19.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji broj AP-4039/19 se poziva i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3686/19 (Š. T. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio