Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2033/19 (V. T. i J. O.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2033/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2033/19, rješavajući apelaciju Vesne Tabaković i Jasminke Omerbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Vesna Tabaković i Jasminka Omerbašić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 028749 17 Rev od 19. februara 2019.

godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 028749 16 Gž 2 od 13. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Tabaković i Jasminka Omerbašić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice), koje zastupa Zurijeta Salkanović advokat iz Živinica, podnijele su 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 028749 17 Rev od 19. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 33 0 P 028749 16 Gž 2 od 13. marta 2017. godine.

2. Kantonalni sud je presudom od 13. marta 2017. godine uvažio žalbu tuženog (F.D.) i prvostepenu presudu preinačio tako da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je njihova majka (M. D. rođena M.) s tuženim tokom trajanja braka stekla stan (bliže označen u izreci prvostepene presude) i da je njen suvlasnički udio na tom stanu 1/2, što je tuženi dužan trpjeti i priznati da se u ostavinskom postupku koji se vodi pred prvostepenim sudom ½ navedenog stana tretira kao ostavinska masa na kojem dijelu će se apelantice proglasiti zakonskim nasljednicima sa određenim zakonskim nasljednim dijelom.

3. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelantica izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 13. marta 2017. godine

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je majka apelantica bila korisnik stana (bliže označenog u izreci prvostepene presude) kao član porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. st. 1. i st. 2. Zakona o stambenim odnosima koji se primjenjivao po Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, jer je tuženi (otac apelantica) bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u periodu dok je bio s njom u braku, te naglasio da je smrću majke apelantica prestao i njen status člana porodičnog domaćinstva, prije nego su se stekli zakonski uslovi za otkup stanarskog prava. Vrhovni sud je naveo da je tuženi nakon smrti majke apelantica (1995. godine) otkupio predmetni stan 2001. godine i tako postao vlasnik predmetnog stana. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da nije bilo mogućnosti da majka apelantica učestvuje u zajedničkom sticanju imovine na predmetnom stanu, zato što je njen brak s tuženim prestao prije stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojem postoji stanarsko pravo (koji je u članu 11. propisivao mogućnost da supružnici kupe stan zajednički) i podnošenja prijave za otkup stanarskog prava. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud zaključio da imovina tuženog koja se sastoji od predmetnog stana nije zajednička bračna stečevina s majkom apelantica, niti je kao imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelantica.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelantice navode im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku „jer je tužba podnesena 18. februara 2011. godine, a postupak okončan tek 19. februara 2019. godine donošenjem presude Vrhovnog suda, zbog čega traže da im se dosudi nematerijalna šteta“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelantica koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelantice, osim što su navele da je „tužba podnesena 18. februara 2011. godine, a postupak okončan tek 19. februara 2019. godine donošenjem presude Vrhovnog suda, zbog čega traže da im se dosudi nematerijalna šteta“, nisu posebno obrazlagale te navode, dakle, nisu ponudile argumente i dokaze kojima bi potkrijepile te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su navodi apelantica izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2033/19 (V. T. i J. O.) | Sudska praksa | Aktio