Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-317/19 (GROMEKS d.o.o. Srebrenik)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Porez
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-317/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. siječnja 2020. godine, u predmetu broj AP-317/19, rješavajući apelaciju GROMEKS d.o.o. Srebrenik, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio GROMEKS d.o.o. Srebrenik protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023693 18 Uvp od 29. studenog 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GROMEKS d.o.o. Srebrenik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Dejan Rakić, odvjetnik iz Sarajeva podnio je 22. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023693 18 Uvp od 29. studenog 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, apelantu kao poreznom obvezniku utvrđen je dodatni razrez PDV-a u određenom novčanom iznosu za određeno porezno razdoblje, nastao kao rezultat korekcije ulaznog i izlaznog PDV-a, iskazanog u poreznim prijavama za kontrolirano razdoblje, te je naložena uplata utvrđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kad je prihvatio kao točan obračun PDV-a od strane tužene na razliku utvrđene minimalne prodajne cijene stanova, poslovnih prostora i šupa i fakturirane vrijednosti koji su bili predmet razmjene za zemljišta. Naime, apelant je s fizičkim osobama zaključio Ugovor o zamjeni nekretnina na osnovu kojeg je ispostavio fakture za dva stana, dva poslovna objekta i jednu šupu u određenoj vrijednosti, dakle, radi se razmjeni dobara za druga dobra, u smislu čl. 4. st. 1. toč. 7. Zakona o PDV-u. Sud BiH je naveo da kod razmjene dobara osnovicu za obračun PDV-a čini vrijednost dobara ili usluga koje su predmet razmjene u smislu odredbe čl. 20. st. 4. Zakona o PDV u. Pri tome je naveo da je kao osnovica za obračun PDV-a utvrđena minimalna prodajna cijena stanova i poslovnih prostora, te je na razliku između minimalne prodajne cjene i fakturirane vrijednosti, pravilno izvršen obračun PDV-a. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio korekciju apelantovog ulaznog poreza po fakturi drugog pravnog subjekta od 4. listopada 2012. godine, s obziorm da je sačinjena na osnovu Ugovora o zamjeni nekretnina, između drugog pravnog subjekta kao prenositelja prava korištenja i građenja i apelanta kao primaoca prava korištenja i građenja (kao protunaknadu za nekretnine apelant se obvezao na davanje u posjed i vlasništvo stan koji će se izgraditi u stambeno poslovnoj zgradi na zemljištu koji je predmet Ugovora, kao i prodaja dva stana drugom pravnom subjektu prema Anexu Ugovora). Sud BiH je istakao da je nejasno na osnovu čega apelant zaključuje da se radi o prometovanju prava, a ne zemljišta, posebno ako se imaju u vidu odredbe čl. 16. st. 3. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje, prema kojima se u slučajevima „pro forma" radnji dati predmet oporezivanja smatra onim što stvarno predstavlja, bez obzira kako ga strane u prometu nazivaju.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u vezi s pravom na učinkovit pravni lijek u vezi iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno primjenili materijalne propise, kao i da nisu cjenili argumentaciju u pravnim lijekovima zasnovanu na materijalnim dokazima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević