Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/19 (M. A.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1130/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-1130/19, rješavajući apelaciju Milomira Antunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milomir Antunović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 029149 18 Rev od 5. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 029149 18 Gž od 25. septembra 2018.
godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 029149 16 P2 od 26. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milomir Antunović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Bajramović advokat iz Prijedora, podnio je 11. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 029149 18 Rev od 5. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 029149 18 Gž od 25. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 029149 16 P2 od 26. januara 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je prvotuženi (R.M.) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti i pretrpljenih fizičkih bolova) isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu po ovim vidovima nematerijalne štete odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu prvotuženi naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpljenog straha. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu (RS).
3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da apelantu pripada naknada nematerijale štete za pretrpljene fizičke bolove zbog lake tjelesne povrede u iznosu 900,00 KM kao adekvatna, imaju ći u vidu jačinu i dužinu trajanja bolova, dok je preko ovog iznosa odbio apelantov zahtjev za ovaj vid štete. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je apelantu, uvažavaju ći načelo pravičnosti i načelo individualizacije, na ime naknade za umanjenje opće životne sposobnosti (cijeneći apelantove godine života, te procenat umanjenja opće životne sposobnosti od 3%) dosudio iznos od 1.100,00 KM kao adekvatan, dok je preko ovog iznosa odbio apelantov zahtjev za ovaj vid štete. Prvostepeni sud je naveo da apelantu nije dosudio naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha, jer nije dokazao pa je trpio taj strah kao posljedicu ranjavanja niti intenzitet i trajanje straha. Naime, prvostepeni sud je naveo da se vještak medicinske struke na ročištu za glavnu raspravu izričito izjasnio da se njegov nalaz odnosi na strah koji je apelant trpio kao posljedicu vremena provedenog u zatočeništvu (što je utvrdio na osnovu apelantove izjave da je bio u logoru), te da se u svom nalazu nije osvrtao na apelantovo ranjavanje. Prvostepeni sud je naveo da apelant nije prigovorio niti je imao primjedbi ovakvom nalazu vještaka.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvotuženi pravosnažnom presudom oglašen krivim da je, kao pripadnik vojske drugotužene, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na štetu apelanta. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da se rok iz člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima primjenjuje samo u odnosu na štetnika koji odgovara po osnovu krivice, ali ne i u odnosu na državu (ovdje entitet RS) kao pravno lice. Vrhovni sud je naveo da drugotužena odgovara umjesto faktičkog izvršioca krivičnog djela po principu pretpostavljene odgovornosti, pa se na nju primjenjuju zastarni rokovi iz člana 376. navedenog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud usvojio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja u odnosu na drugotuženu. Vrhovni sud je naveo da se rok zastarjelosti u odnosu na drugotuženu računa od 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine RS ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti u RS, dok je apelant podnio tužbu 9. februara 2011. godine, dakle po proteku rokova iz člana 376. stav 1. i 2. navedenog zakona. Vrhovni sud je naveo da revizija ne sadrži konkretne navode i činjenice iz kojih razloga je dosuđena novčana naknada nematerijalne štete neadekvatna, te da apelant ne ukazuje na konkretne propuste u nalazima i ocjeni suda kada je u pitanju visina naknade, zbog čega je apelantov navod „da su dosuđeni iznosi prenisko određeni i ne znače pravičnu naknadu“ cijenio paušalnim. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom u odnosu na drugotuženu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014.godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević