Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-703/18 (S. T.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-703/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 703/18, rješavajući apelaciju Stevana Trtića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Stevana Trtića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 084948 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine.
Na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Stevanu Trtiću isplati iznos od 1.575,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Stevana Trtića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 084948 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stevan Trtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 084948 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, kao zakonskog zastupnika Grada Banja Luka, i Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka zatraženo je u periodu od 25. septembra do 7. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 20. novembra 2019. godine.
4. Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku, dok je Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske odgovor na apelaciju dostavila 4. oktobra 2019. godine.
5. Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 22. juna 1993. godine dostavio Osnovnom sudu prijedlog za obezbjeđenje dokaza u kojem je naveo da je između 6. i 7. maja 1993. godine došlo do velikih oštećenja na njegovom objektu prilikom rušenja objekta Arnaudija, te da ima interes da sudski vještak građevinske struke izvrši procjenu vrste i visine štete, te je predložio da sud izabere vještaka.
8. Osnovni sud je sačinio zapisnik broj R-197/93 od 6. septembra 1993. godine na licu mjesta radi obezbjeđenja dokaza u kojem je navedeno da je doneseno rješenje da se održe ročište i uviđaj na licu mjesta radi utvrđivanja oštećenja na ugostiteljskom objektu, kao i „rješenje da se pristupilo potrebnom mjerenju“, odnosno uviđaju sa vještakom građevinske struke koji je izvršio procjenu nastalih oštećenja. Takođe, doneseno je rješenje kojim je naloženo vještaku građevinske struke da dostavi sudu u određenom roku pismeni nalaz i mišljenje u vezi sa predmetnom štetom.
9. Apelant je 8. marta 1994. godine podnio zahtjev za naknadu štete Izvršnom odboru Opštine Banja Luka. Apelant je u zahtjevu naveo da je vlasnik ugostiteljskog objekta u Banjoj Luci koji je prilikom rušenja objekta Arnaudija pretrpio velika oštećenja, što proizilazi iz procjene sudskog vještaka koja je sačinjena u postupku obezbjeđenja dokaza i utvrđenja štete.
10. Zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka broj 04-476-190/94 od 16. januara 2009. godine obustavljen je postupak koji je pokrenuo apelant, jer je u ovom postupku već odlučivano. U obrazloženju zaključka je navedeno da je, razmatrajući zahtjev i priloženu dokumentaciju, utvrđeno da su u ovom postupku već preduzimane određene radnje, te da zbog toga nije bilo potrebe da ovaj organ i dalje postupa u predmetu.
11. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv zaključka od 16. januara 2009. godine, Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka donijela je Rješenje broj 21.05/476-68/09 od 7. oktobra 2009. godine kojim je poništen navedeni zaključak (stav 1 izreke), te je odbačen apelantov zahtjev za pokretanje upravnog postupka zbog stvarne nenadležnosti za naknadu (stav 2 izreke). U obrazloženju rješenja navedeno je, između ostalog, da prvostepeni organ nije vodio računa o prirodi podnesenog zahtjeva, da se nije upustio u sadržinu zahtjeva i priloga, te da je donio zaključak koji ne odražava stvarno činjenično stanje i da nije vodio računa o svojoj stvarnoj nadležnosti za postupanje u konkretnom slučaju. Dalje je navedeno da je prvostepeni organ propustio da utvrdi činjenicu i okolnost da se apelantov zahtjev odnosi na naknadu nastale štete na objektu, pa je takav zahtjev trebalo odbaciti zbog stvarne nenadležnosti, jer je jasno da je to isključivo nadležnost suda.
12. Apelant je protiv rješenja od 7. oktobra 2009. godine podnio tužbu Okružnom sudu.
13. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 002319 09 U od 19. marta 2010. godine uvažena je apelantova tužba i osporeno rješenje poništeno. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, citirao odredbe člana 54 st. 3 i 4 Zakona o opštem upravnom postuku, te je ukazao da iz podataka spisa nesumnjivo proizilazi da je apelantov zahtjev za naknadu štete zaprimio Izvršni odbor Skupštine opštine Banja Luka i da je zahtjev proslijeđen 9. aprila 1994. godine Upravi za geodetske poslove, što je vidljivo iz štambilja prijemnog protokola. Dalje je ukazao da je prvostepeni organ bio dužan postupiti u smislu odredaba člana 54 stav 4 Zakona o opštem upravnom postupku i apelantov zahtjev za naknadu štete bez odlaganja ustupiti nadležnom sudu, jer o takvom zahtjevu odlučuje redovni sud, shodno odredbama člana 18 stav 2 tačka a) Zakona o redovnim sudovima koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva, odnosno shodno odredbama člana 26 stav 2 tačka a) važećeg Zakona o sudovima, jer se radi o građanskopravnom sporu. Okružni sud je naveo da se, prema odredbama člana 17 Zakona o opštem upravnom postupku, stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje po propisima kojim se uređuje određena upravna oblast ili kojom se određuje nadležnost pojedinih organa. Takođe je ukazao da niti jednom odredbom Zakona o opštem upravnom postupku, niti drugim zakonom kojim se uređuje određena upravna oblast nije određeno da organi uprave odlučuju o zahtjevu fizičkih ili pravnih lica za naknadu štete. Shodno tome, Okružni sud je istakao da je apelantov zahtjev za naknadu štete trebalo uputiti nadležnom sudu na odlučivanje, a ne odbaciti, kako je to učinjeno rješenjem od 7. oktobra 2009. godine.
14. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka broj 21.05/476-68/09 od 30. marta 2010. godine poništen je zaključak broj 04-476-190/94 od 16. januara 2009. godine, te je naloženo prvostepenom organu da predmet broj 04-476-190/94 dostavi Osnovnom sudu na dalju nadležnost.
15. Apelant je 4. oktobra 2010. godine dostavio Osnovnom sudu prijedlog za naknadu štete nakon čega je Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 084948 10 V od 5. oktobra 2010. godine obustavljen vanparnični postupak, a shodno Presudi Okružnog suda broj 11 0 U 002319 09 od 19. marta 2010. godine, te apelant upućen da pokrene parnični postupak.
16. Postupajući po rješenju Osnovnog suda od 29. novembra 2010. godine, apelant je 15. decembra 2010. godine uredio tužbu.
17. Na nastavku ročišta za glavnu raspravu koja je održana 23. novembra 2011. godine apelant je, shodno obavljenom vještačenju vještaka građevinske struke, konačno opredijelio tužbeni zahtjev.
18. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 084948 10 P od 23. decembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi Republika Srpska, Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka i Grad Banja Luka da mu na ime materijalne štete za oštećenja pričinjena na ugostiteljskom objektu, koji je apelantova svojina, solidarno isplate iznos od 181.332,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1 izreke). Prvostepenom presudom obavezan je apelant da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav 2 izreke).
19. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je osnovan prigovor zastare potraživanja u odnosu na tuženu Republiku Srpsku zbog toga što je apelant tek uređenom tužbom od 15. decembra 2010. godine kao tuženu označio Republiku Srpsku, a za štetu je saznao u momentu nastanka štetnog događaja (6. i 7. maja 1993. godine), čime su protekli zakonski (imperativni) rokovi iz odredaba člana 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
20. Odlučujući o žalbi koju je protiv presude Osnovnog suda od 23. decembra 2011. godine podnio apelant, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 084948 12 Gž od 9. novembra 2012. godine kojom je žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženog Grad Banju Luku (dio stava 1 izreke) i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (stav 2 izreke) ukinuta i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Drugostepenom presudom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženu Republiku Srpsku.
21. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 084948 12 P 2 od 22. maja 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženi Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade materijalne štete za oštećenja pričinjena na ugostiteljskom objektu isplati iznos od 94.770,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1 izreke). Prvostepenom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka (stav 2 izreke), dok je kao neosnovan odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav 3 izreke). Osim toga, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav 4 izreke).
22. Odlučujući o žalbama koje su protiv Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 084948 12 P 2 od 22. maja 2013. godine podnijeli apelant i tuženi, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 084948 13 Gž 2 od 28. februara 2014. godine kojim su, između ostalog, uvažene žalbe stranaka i prvostepena presuda od 22. maja 2013. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak (stav 1 izreke).
23. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 084948 15 P 3 od 19. novembra 2015. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete za oštećenja pričinjena na ugostiteljskom objektu isplati iznos od 78.217,00 KM (stav 1 izreke), dok je odbijen zahtjev za isplatu iznosa (13.200,00 KM) koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav 2 izreke). Prvostepenom presudom odbijen je u cijelosti apelantov zahtjev na ime tražene zakonske zatezne kamate za period od 6. maja 1993. godine do isplate kao neosnovan (stav 3 izreke), dok je obavezan apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 234,66 KM (stav 4 izreke). Osim toga, odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav 5 izreke).
24. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo koji su dokazi izvedeni tokom postupka (uvid u materijalnu dokumentaciju, pročitani iskazi svjedoka, izvršena tri vještačenja), te je istakao da nije sporna činjenica da je u noći između 6. i 7. maja 1993. godine u Banjoj Luci porušen vjerski objekat – džamija Arnaudija i da taj objekat pripada kulturno-istorijskom nasljeđu i da se nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Takođe je naveo da nije sporno ni to da je rušenje džamije Arnaudije dovelo do oštećenja - materijalne štete nekretnine (ugostiteljski objekat) u apelantovoj svojini. Zatim je ukazao na odredbe člana 172 stav 1 ZOO, te naveo da je potrebno da se ispune dvije pretpostavke da bi oštećeni, prema ovoj odredbi, mogao osnovano tražiti naknadu štete: prvo, da se radi o obavljanju službe ili druge djelatnosti državnog organa, odnosno organizacije koja vrši javna ovlašćenja i, drugo, da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica ili organa koji obavlja tu službu ili djelatnost. Nadalje je ukazao na odredbe Zakona o ministarstvima koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, a kojima je u članu 8 propisano da Ministarstvo unutrašnjih poslova, pored ostalih, vrši i poslove i zadatke zaštite života i lične bezbjednosti građana, sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje i hvatanje učinilaca krivičnih djela, održavanje javnog reda i mira, obezbjeđenje određenih ličnosti i objekata. Osnovni sud je naveo da je u vrijeme štetnog događaja na snazi bio Zakon o zaštiti i korišćenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, čije odredbe u konkretnom slučaju treba da se primijene, te je citirao odredbe čl. 1, 2, 6, 7 stav 2, 11 stav 1 tačka 6 i 36 stav 1 navedenog zakona. Osnovni sud je naveo da je, u smislu ovih zakonskih odredaba, postojala obaveza nadležnih organa uprave pravnog prednika tuženog (Opština Banja Luka) da preduzmu odgovarajuće mjere koje su potrebne za zaštitu kulturno-istorijskih spomenika.
25. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da se odgovornost tuženog zasniva na odredbama člana 7 stav 2 Zakona o zaštiti i korišćenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa kojima je propisano da društveno-političke zajednice i samoupravne interesne zajednice kulture, u okviru svojih prava i dužnosti, obezbjeđuju uslove za zaštitu i korišćenje dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa) i člana 11 stav 1 tačka 6 kojima je propisano da se pod zaštitom dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa podrazumijeva i sprečavanje uništenja dobara i zabrana svake radnje kojom bi se mogao posredno ili neposredno promijeniti oblik ili narušiti svojstvo dobra. Shodno tome, Osnovni sud je istakao da su organi pravnog prednika tuženog (Opština Banja Luka) bili dužni da zaštite predmetna dobra kulturno-istorijskog nasljeđa i ostatke kulturno-istorijskih spomenika, što je izostalo u konkretnom slučaju, odnosno bio je dužan da obezbijedi uslove za zaštitu i korišćenje dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa. Osnovni sud je istakao da navedeno podrazumijeva sprečavanje uništenja dobara i zabranu svake radnje kojom bi se mogao, posredno ili neposredno, promijeniti oblik ili narušiti svojstvo dobra, pa je samim tim tuženi pasivno legitimisan i odgovoran da apelantu naknadi štetu na ugostiteljskom objektu koja je nastala kao posljedica rušenja džamije Arnaudije.
26. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 084948 16 Gž 3. od 12. decembra 2016. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, te je preinačena presuda Osnovnog suda od 19. novembra 2015. godine u odbijajućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako što je obavezan tuženi da isplati apelantu zakonsku zateznu kamatu na iznos od 78.217,00 KM od 3. oktobra 2011. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o naknadi materijalne štete i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (stav 1 izreke). Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi materijalne štete (stav 2 izreke), kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe (stav 3 izreke).
27. Protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 084948 16 Gž 3 od 12. decembra 2016. godine reviziju je izjavio tuženi.
28. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 084948 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine usvojena je revizija tuženog, te su preinačene nižestepene presude u dosuđujućem dijelu tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, obavezan je apelant da tuženom, pored dosuđenog iznosa od 234,66 KM, naknadi troškove postupka i u iznosu od 13.627,84 KM.
29. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su osnovani revizioni navodi tuženog u kojima je ukazao da odluka drugostepenog suda u osporenom dosuđujućem dijelu nije zasnovana na zakonu. Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je apelant pretrpio materijalnu štetu na ugostiteljskom objektu koji je oštećen prilikom miniranja i rušenja džamije Arnaudije.
30. Dalje je naveo da odgovornost opštine, odnosno grada i organizacije koje vrše javna ovlašćenja proizilazi iz odredaba člana 17 stav 1 Ustava Republike Srpske kojima je propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju me nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja. Takođe je naveo da je šteta, u smislu odredaba člana 155 ZOO, umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Zatim je ukazao na odredbe člana 154 stav 1 ZOO kojima je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan mu je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Nadalje je naveo da se, prema odredbama člana 154 stav 3 ZOO, za štetu može odgovarati bez obzira na krivicu, ako je zakon tako propisao, dok prema odredbama člana 158 istog zakona, krivica za prouzrokovanu štetu postoji kada je štetnik prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom.
31. Da bi postojale odgovornost i obaveza tuženog za naknadu predmetne štete, Vrhovni sud je naveo da, pored toga što je apelant pretrpio štetu, potrebno je da se ispune i ostale zakonske pretpostavke (postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, te uzročna veza između te radnje i nastale štete). Dalje je naveo da protivpravnost štetne radnje postoji ako je ona preduzeta protivno pozitivnoj zakonskoj normi, a protivpravno ponašanje predstavlja i okolnost kada određeno lice ne preduzme radnju koju je po zakonu dužan preduzeti, pa usljed tog nečinjenja nastane šteta. Ako je radnja ili nečinjenje u skladu sa postojećim pravnim poretkom, ta okolnost takvom djelovanju, odnosno nečinjenju oduzima svojstvo protivpravnosti, pa u takvom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje naknade štete u smislu odredaba člana 154 stav 1 u vezi sa članom 155 ZOO. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da je kod odlučivanja o naknadi predmetne štete relevantno da je štetu prouzrokovalo lice od kojeg se traži naknada, odnosno da je tuženi kao društveno-politička zajednica, u skladu sa svojim obavezama, bio dužan da organizuje i obavi poslove radi zaštite apelantove imovine koja je oštećena prilikom miniranja i rušenja džamije u ratnim dešavanjima. Vrhovni sud je naveo da apelant zahtijeva naknadu štete od tuženog zbog propusta njegovih organa da zaštite njegov ugostiteljski objekat koji je oštećen rušenjem džamije Arnaudije u toku rata od trećih nepoznatih lica. Da bi apelant mogao ostvariti traženu naknadu od tuženog, Vrhovni sud je naveo da je potrebno dokazati da postoji uzročna veza između greške u radu organa ili radnika tuženog i prouzrokovane štete, a prije svega, da je tuženi prema svojoj djelatnosti i javnim ovlašćenjima bio dužan zaštititi apelantov objekat. Zatim je ukazao da, prema odredbama člana 15 Zakona o unutrašnjim poslovima koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja (kao i svim kasnijim zakonima o unutrašnjim poslovima), javni red i mir, kao i bezbjednost lica i imovine obezbjeđuje Ministarstvo unutrašnjih poslova putem Službe javne bezbjednosti, a oni nisu organ tuženog. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da tuženi nije odgovoran da nadoknadi predmetnu štetu po pravilima objektivne odgovornosti u smislu odredaba člana 172 ZOO prema kojima pravno lice odgovara za štetu bez obzira na krivicu, ako tu štetu prouzrokuje njegov organ u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija. Navedeno zbog toga što je apelant pretrpio štetu uzrokovanu radnjama trećih nepoznatih lica za čije djelovanje ne odgovara tuženi, niti je imao instrumente i organe koji su se ovakvom djelovanju trećih lica mogli ili bili dužni da suprotstave i da spriječe nastanak predmetne štete. Vrhovni sud je naveo da je tuženi pravilno ukazao da su nižestepene presude u osporenom dijelu donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava jer se odgovornost tuženog u konkretnom slučaju ne može zasnivati ni na odredbama Zakona o zaštiti i korišćenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa zbog toga što apelantov oštećeni objekat nije dobro kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, a što nije ni bilo sporno u konkretnom postupku, pa shodno tome nije ni zaštićen odredbama tog zakona. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
32. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka. Nadalje je ukazao da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije sadržinski naveo razloge za svoju odluku, odnosno nije obrazložio svoju odluku u odnosu na stavove nižestepenih sudova, već je izveo zaključak bez međusobne analize činjenica i izvedenih dokaza. Apelant je naveo da Vrhovni sud obavezu tuženog, kao društveno-političke zajednice, da zaštiti imovinu dovodi u vezu sa apelantovom imovinom, a ne u vezu sa vjerskim objektom (džamija Arnaudija) čiju imovinu je po zakonu bio dužan zaštiti. Apelant je naveo da je takva činjenica jasno i nedvosmisleno utvrđena, odnosno da je šteta nastala miniranjem vjerskog objekta, a ne radnjama trećih nepoznatih lica, pa su se u konkretnom slučaju morale primijeniti odredbe Zakona o zaštiti i korišćenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa. Apelant je naveo da je u pobijanoj presudi utvrđeno drugačije činjenično stanje nego što je utvrđeno u nižestepenim presudama. Dalje je ukazao da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da je do štete na apelantovom objektu došlo rušenjem džamije Arnaudije, a koji objekat je tuženi, u smislu odredaba Zakona o zaštiti i korišćenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, trebalo da zaštiti, odnosno da preduzme mjere da sačuva vjerske objekte, tako da je osnovana odgovornost tuženog za štetu koja je pričinjena apelantu. Apelant smatra da se proizvoljno postupanje Vrhovnog suda ogleda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i u postupku primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa, te je naveo da obrazloženje osporene presude sadrži niz nedostataka i kontradiktornih stavova. Takođe je naveo da, prema tvrdnji Vrhovnog suda, nije sporno da je apelant pretrpio materijalnu štetu, niti je sporno da su oštećenja na apelantovom objektu nastala prilikom miniranja i rušenja džamije Arnaudije, te da, i pored navedenih činjenica, Vrhovni sud prilikom utvrđivanja odgovornosti tuženog, u smislu odredaba člana 154 stav 1 u vezi sa članom 155 ZOO, zaključuje da je šteta uzrokovana radnjama trećih nepoznatih lica i da apelantov objekat nije dobro kulturno-istorijskog nasljeđa. Apelant je ukazao da Vrhovni sud ne poštuje svoje pravne stavove, jer je u Presudi broj 118 0 P 000435 10 Rev od 18. januara 2012. godine u postupku radi naknade materijalne štete za uništenu nepokretnu imovinu – vjerske objekte, između ostalih i za džamiju Arnaudiju, prihvaćen zaključak nižestepenih sudova u pogledu aktivne legitimacije tužioca i odgovornosti tuženih za naknadu štete (utvrđena odgovornost Grada Banja Luka), ali je u tom postupku tužbeni zahtjev odbijen, jer je nastupila zastara potraživanja u smislu člana 376 stav 1 ZOO (apelant je uz predmetnu apelaciju dostavio navedenu presudu).
34. U odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, apelant je ukazao da se ne smije zanemariti činjenica da se postupak u predmetnoj pravnoj stvari vodi 24 godine, te je zatražio naknadu štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
35. Vrhovni sud je naveo da je presuda donesena nakon savjesne i pažljive ocjene svih dokaza utvrđenih pred nižestepenim sudovima, te da su dati jasni i potpuni razlozi za takvu odluku. Takođe je ukazao da apelacionim navodima nisu dovedene u pitanje ispravnost i zakonitost osporene odluke.
36. Okružni sud je naveo da je jasno obrazložio zbog kojih razloga je preinačio presudu Osnovnog suda od 19. novembra 2015. godine, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
37. Osnovni sud je naveo da nisu prekršena prava na koja se apelant pozvao, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
38. Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske je navela da je rješenjem od 30. marta 2010. godine, između ostalog, naloženo da se predmetni spis dostavi Osnovnom sudu na dalju nadležnost, te da ostaje kod navoda datih u obrazloženju tog rješenja.
V.Relevantni propisi
39. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 54. stav 4.
Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a nesumnjivo je koji je organ nadležan za prijem, poslaće podnesak bez odlaganja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku, doneće bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.
40. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. st. 1. i 3.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[…] (3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
41. Zakon o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj 4/92) u relevantom dijelu glasi:
Član 15.
Služba Javne bezbjednosti vrši upravne, stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose, naročito na: neposrednu zaštitu ustavnog uređenja od nasilnog ugrožavanja i promjena i ugrožavanja bezbjednosti zemlje, zaštitu života i lične bezbjednosti građana, sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje i hvatanje počinioca krivičnih djela; održavanje javnog reda i mira; obezbjeđenje određenih ličnosti i objekata; kriminalističko-tehnička vještačenja; bezbjednost saobraćaja na putevima i određene poslove i zadatke bezbjednosti u drugim oblastima saobraćaja; kontrolu prelaženja državne granice; boravak i kretanje stranaca; putne isprave za prelazak državne granice;
nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije; protivpožarnu zaštitu; promet i uskladištenje opasnih materija; pružanje pomoći radi otklanjanja posljedica u slučaju opšte opasnosti prouzrokovane elementarnim nepogodama i epidemijama.
VI.Dopustivost
42. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
43. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 084948 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
46. Apelant smatra da su mu u predmetnoj pravnoj stvari povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
47. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
48. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
49. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se konkretni postupak odnosi na apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 084948 17 Rev
50. Ustavni sud zapaža da apelant osporava konačnu odluku, ukazujući da je Vrhovni sud postupao proizvoljno prilikom ocjene dokaza, utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnopravnih propisa.
51. S tim u vezi, Ustavni sud, u prvom redu, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
52. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
53. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu apelant tužbenim zahtjevom tražio da se obaveže tuženi (Grad Banja Luka) i Republika Srpska da mu nadoknade materijalnu štetu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je presudom Osnovnog suda od 23. decembra 2011. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 9. novembra 2012. godine, tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu Republiku Srpsku odbijen zbog toga što je u odnosu na konkretnu tuženu došlo do zastare potraživanja, dok je postupak u odnosu na tuženog Grad Banja Luka nastavljen i donesena osporena presuda Vrhovnog suda. Navedenom presudom preinačene su nižestepene presude i odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade materijalne štete za oštećenja koja su pričinjena na njegovom ugostiteljskom objektu isplati određeni novčani iznos. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da revizioni sud ne spori utvrđenje nižestepenih sudova, odnosno činjenicu da je apelantu pričinjena materijalna šteta na ugostiteljskom objektu koji je oštećen prilikom miniranja i rušenja džamije Arnaudije. Kako dalje proizilazi iz obrazloženja revizione presude, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud uporište za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva nalazi u relevantnim odredbama ZOO i Zakona o unutrašnjim poslovima čije odredbe su bile na snazi u vrijeme štetnog događaja. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da, u skladu sa tim zakonskim odredbama, nema odgovornosti tuženog u konkretnom slučaju, a time ni obaveze da nadoknadi apelantu materijalnu štetu, jer je predmetna šteta uzrokovana radnjama trećih nepoznatih lica za čije djelovanje ne odgovara tuženi, niti je tuženi imao instrumente i organe koji bi se takvom djelovanju trećih lica mogli, odnosno bili dužni suprotstaviti i spriječiti nastanak štete. Takođe, iz obrazloženja konačne odluke proizilazi zaključak da činjenica da apelantov ugostiteljski objekat nije dobro kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa ne daje osnova za primjenu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti i korišćenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, što su nižestepni sudovi pogrešno zaključili.
54. U odnosu na apelantov navod da je Vrhovni sud u Presudi broj 118 0 P 000435 10 Rev od 18. januara 2012. godine prihvatio zaključak nižestepenih sudova u pogledu aktivne legitimacije tužioca i odgovornosti tuženih za naknadu štete, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud u tom konkretnom predmetu nije bavio niti meritorno raspravljao o odgovornosti tuženih za naknadu štete, već je konstatovao da je drugostepeni sud prilikom odlučivanja o prigovoru zastarjelosti pravilno zaključio da se na konkretnu situaciju ima primijeniti subjektivni rok zastarjelosti potraživanja, odnosno Vrhovni sud je raspravljao o pitanjima i prigovorima koji se odnose na institut zastare potraživanja. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelacioni navod da Vrhovni sud nije poštovao svoj pravni stav kojim je prihvatio zaključak nižestepenih sudova u pogledu odgovornosti tuženih za naknadu štete iz pomenute presude nije osnovan.
55. Prema tome, dovodeći navedeno u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju presudu i obrazloženjem koje je dao s tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju.
56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovana.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
57. Apelant je, takođe, naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je predmetni postupak trajao 24 godine.
58. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
59. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo 8. marta 1994. godine podnošenjem zahtjeva za naknadu materijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog slučaja pri ocjeni dužine postupka, ocijeniti period od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. od 14. decembra 1995. godine, do okončanja predmetnog postupka, odnosno donošenja presude Vrhovnog suda od 10. oktobra 2017. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 23 godine i šest mjeseci, dok je relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje 21 godina i deset mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
60. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radilo o postupku povodom zahtjeva za naknadu materijalne štete za oštećenja pričinjena na ugostiteljskom objektu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u konkretnom slučaju, te da su tokom postupka izvedeni dokazi uvidom u brojnu materijalnu dokumentaciju, da je sprovedeno više vještačenja (tri vještačenja) i saslušani svjedoci, Ustavni sud smatra da se radilo o nešto složenijem predmetu. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je apelant svojim postupcima doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka.
61. Analizirajući dužinu trajanja konkretnog postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 23 godine i šest mjeseci, od toga od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda 21 godinu i deset mjeseci, što je samo po sebi dovoljno za zaključak da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev za naknadu štete koji je podnio Izvršnom odboru Opštine Banja Luka 8. aprila 1994. godine proslijeđen Upravi za geodetske poslove 9. aprila 1994. godine. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka donijela zaključak o obustavi postupka od 16. januara 2009. godine, dakle, nakon nešto duže od 13 godina od zasnivanja ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda. Dalje, Ustavni sud zapaža da su nakon toga, u relativno kratkom vremenskom periodu, odnosno do 30. marta 2010. godine, donesene tri odluke (Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove donijela dva rješenja, a Okružni sud presudu), kojima je u konačnici odlučeno da se poništi zaključak od 16. januara 2009. godine i naloženo da se predmetni spis dostavi Osnovnom sudu na nadležnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred redovnim sudovima ukupno trajao sedam godina i šest mjeseci (računajući od donošenja rješenja kojim je naloženo da se predmet dostavi Osnovnom sudu na dalju nadležnost) i da su u tom periodu sudovi donijeli sedam odluka od čega šest presuda i jedno rješenje. Ustavni sud zapaža da je u tom periodu Osnovni sud u dva navrata donosio prvostepene presude (23. decembra 2011. godine i 22. maja 2013. godine), koje je Okružni sud ukidao svojim odlukama (presuda od 9. novembra 2012. godine i rješenje od 28. februara 2014. godine) i vraćao predmet tom sudu na ponovni postupak, a da su nakon toga Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud donijeli tri presude (period od tri godine i sedam mjeseci) na koji način je predmetni postupak okončan.
62. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je trajanje postupka pred organom uprave u periodu dužem od 13 godina, do donošenja zaključka od 16. januara 2009. godine, odlučujuće uticalo na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, a da pri tome nisu ponuđeni nikakvi razlozi kojima bi se eventualno opravdalo tako dugo trajanje postupka pred Upravom za geodetske poslove, odnosno Republičkom upravom za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka.
63. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da nema valjanog opravdanja za to što je postupak u konkretnom predmetu u okviru ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda trajao 21 godinu i deset mjeseci, te da je ukupnoj dužini trajanja postupka u najvećoj mjeri doprinijela Uprava za geodetske poslove, odnosno Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka, koja je nakon duže od 13 godina, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, donijela odluku, odnosno zaključak o obustavi postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak, a priori, okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu.
64. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
Pitanje naknade nematerijalne štete
65. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
66. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.575,00 KM.
67. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
68. Apelant smatra da mu je u predmetnoj pravnoj stvari prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani, pa Ustavni sud u tom smislu smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je postupak po apelantovom zahtjevu za naknadu materijalne štete ukupno trajao 23 godine i šest mjeseci, od toga 21 godinu i deset mjeseci od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, pri čemu odgovornost za dužinu postupka u najvećoj mjeri snosi Uprava za geodetske poslove, odnosno Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka, koja nije ponudila nikakve argumente za toliko dugo trajanje postupka pred tim organom.
70. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dao dovoljne i jasne razloge u vezi s primjenom relevantnih odredaba ZOO i odredaba Zakona o unutrašnjim poslovima koje su važile u vrijeme kada se desio štetni događaj.
71. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević