Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2270/19 (Radmilo Kostić. Omer Lepara i H.D.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2270/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. siječnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2270/19, rješavajući apelacije Radmila Kostića i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Radmilo Kostić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 034921 18 Gž 2 od 25. ožujka 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 P 03492118 P 2 od 19.

listopada 2018. godine;

Omer Lepara protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 126063 19 Gž 2 od 3. rujna 2019. godine;

H. D. protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 053253 19 Gž od 14. listopada 2019. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 053253 18 P od 22. veljače 2019. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2270/19

1. Radmilo Kostić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rudog, kojeg zastupa Omer Borovac, odvjetnik iz Višegrada, podnio je 3. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 034921 18 Gž 2 od 25. ožujka 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 P 03492118 P 2 od 19. listopada 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je obavezan da na ime izdržavanja bivše supruge, tužiteljice (J.K.), plaća mjesečno iznos od 25% primanja invalidnine i mirovine, dok budu postojali zakonski uvjeti.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je bračna zajednica između parničnih stranka trajala od 1998. do 2017. godine, te da je tužiteljici zbog operacija kuka i 57 godina života kao i vrste zanimanja koje je stekla po struci (NK radnica), otežana mogućnost zaposlenja zbog čega ne može sebi osigurati dovoljno sredstava za život (navedeno proizilazi iz medicinske dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koja je navela da tužiteljica nije sposobna za posao koji zahtjeva težak i srednje težak fizički rad). S tim u vezi Okružni sud je naveo da pravo bračnog druga, na izdržavanje poslije razvoda braka proizilazi iz dugogodišnjeg ostvarivanja bračnih dužnosti, a posebno uzajamnog pomaganja na načelima solidarnosti, u toku braka (skoro 19 godina), u kom periodu je bračni drug obavljao sve poslove u kući i van kuće, a kako starošću opada i njegova radna sposobnost nije u mogućnosti svojim radom ostvarivati trajne prihode od kojih bi se izdržavao. U pogledu okolnosti da tužiteljica živi kod svoje djece, i da djeca doprinose njenom izdržavanju, Okružni sud je istakao da ta okolnost ne može dovesti do zaključka, da je tužiteljica materijalno osigurana, jer takav njen materijalni položaj nije stalan i siguran, pa pod uvjetima iz čl. 241. Porodičnog zakona ima pravo zahtjevati uzdržavanje od razvedenog bračnog druga. Nadalje, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da su njegova primanja posebna prava i kao takva izuzeta od izvršenja bilo kakvih zakonskih obveza. Naime, prema čl. 138. Zakona o izvršnom postupku sadržana su ograničenja izvršenja na mirovini i primanjima po osnovu naknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, a kako obaveza izdržavanja neosiguranog supružnika teče i kada supružnici žive u bračnoj zajednici, žalbom se neosnovano ukazuje da prvostepeni sud nije mogao obavezati tuženog na isplatu budućih mjesečnih davanja.

2. AP-4370/19

4. Omer Lepara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Hajrudin Pokvić odvjetnik iz Bugojna, podnio je 12. studenog 2019. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 126063 19 Gž 2 od 3. rujna 2019. godine.

5. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, dok je žalba tužiteljice (A.L.) djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena na način da je apelant obvezan da tužiteljici na ime supružničkog uzdržavanja daje određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da tužiteljica nije zaposlena, niti se nalazi na redovnoj evidenciji biroa, te da ona kao bivši supružnik apelanta, po osnovu samostalnog rada ne ostvaruje sredstava za život. Dalje je naveo da pokretne ili nepokretne stvari, budući da se nalaze u suvlasništvu, trenutačno ne predstavljaju imovinu iz koje tužiteljica može ostvariti prihode koji bi joj osigurali uvjete za život, dok određena nekretnina u isključivom vlasništvu tužiteljice, je u naravi livada, pa se ne može prihvatiti da bi iz te imovine ostvarila prihode. Osim toga, naveo je da tužiteljica nije ostvarila uvjete za mirovinu niti ima drugih izvoda prihoda, odnosno nije u mogućnosti u skorije vrijeme naći posao ili sebi na drugi način osigurati dovoljan izvor sredstava za podmirenje najnužnijih životnih potreba. Imajući u vidu da su stranke u bračnoj zajednici provele 32 godine, da su u braku stekli dvoje zajedničke, sada punoljetne djece, uzajamno se pomagale, ulagale i zajednički trošile zaradu, te da je tužiteljica razvodom braka došla u nepovoljnije materijalne prilike i položaj u kojem je ugroženo njeno uzdržavanje, Kantonalni sud je istakao da su ispunjeni uvjeti da joj se dosudi supružničko uzdržavanje. Naime, da je pored kumulativno ispunjenih općih uvjeta za određivanje supružničkog uzdržavanja, evidentna i upućenost tužiteljice na financijsku potporu od strane apelanta s obzirom da odvojeni život nakon prestanka bračne zajednice ne traje dugo, kao ni samostalna briga tužiteljice o njenim životnim potrebama. Kantonalni sud je naveo da su ispunjeni uvjeti za dosuđenje tužiteljici supružničkog uzdržavanja iz čl. 224. Obiteljskog zakona Federacije BiH u dosuđenom iznosu, dok je istakao da je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan (tužiteljica će u budućnosti moći i iz nekretnina koje su joj dosuđene u suvlasništvo ostvarivati određene prihode, a civilnom diobom pokretne stvari steći tu stvar u isključivo vlasništvo i posjed ili određeni novčani iznos, te eventualno radom steći prihode).

3. AP-4730/19

7. H. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Šerif Nadarević odvjetnik iz Cazina, podnio je 6. prosinca 2019. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 053253 19 Gž od 14. listopada 2019. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 053253 18 P od 22. veljače 2019. godine.

8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezan apelant da tužiteljici (R.D.) na ime supružničkog uzdržavanja plaća mjesečno određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

9. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je nesporno da su tužiteljica i apelant zaključili brak 1971. godine, da su stekli dvoje zajedničke djece i da brak između stranaka nije razveden. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica u starosnoj dobi od 67 godina, da nije završila ni jedan razred osnovne škole i da je nezaposlena, da je lošeg zdravstvenog stanja, da joj je njezina majka darovala svoj suvlasnički dio od 1/2 nekretnina (zemljište) kao i staru, dotrajalu, neuvjetnu kuću za stanovanje. Pri tome je istakao da iako je apelant upućivao na ovu imovinu, nije dokazivao niti tvrdio da iz te imovine tužiteljica može osigurati redovna i sigurna sredstva za uzdržavanje, na osnovu čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužiteljica materijalno neosigurana. Iako supružnici zbog poremećenih bračnih odnosa žive potpuno odvojeni život od 2000. godine, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio je tužiteljica od prestanka zajedničkog života i dalje bila upućena na uzdržavanje od apelanta jer se uzdržavala obrađivanjem zemlje apelanta i to sve do 2016. godine, pa se to smatra doprinosom za njezino uzdržavanje. S obzirom na utvrđenje da tužiteljica za vrijeme odvojenog života sve do 2016. godine nije samostalno osiguravala sredstva za vlastito uzdržavanje ne može se smatrati da kroz duži period odvojenog života tužiteljica potpuno samostalno osigurava sredstva za vlastito uzdržavanje (pogotovo to nije duži period ako se cijeni da sam brak traje već 48 godina), zbog čega je prema mišljenju Kantonalnog suda prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti čl. 227. Obiteljskog zakona Federacije BiH. Nasuprot tome, Kantonalni sud ističe da su se stekli uvjeti za primjenu čl. 224. Obiteljskog zakona Federacije BiH prema kojoj tužiteljici pripada pravo na uzdržavanje od apelanta kao bračnog partnera. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u skladu s čl. 235 st. 3 Obiteljskog zakona Federacije BiH pravilno raspravio i utvrdio, na osnovu ocjene izvedenih dokaza, mogućnosti apelanta da plaća uzdržavanje za tužiteljicu, pa nisu osnovani žalbeni navodi u pogledu određivanja visine dosuđenog uzdržavanja.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2270/19.

11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

12. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2270/19 (Radmilo Kostić. Omer Lepara i H.D.) | Sudska praksa | Aktio