Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3952/19 (M. A., V. S. i B. U.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3952/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3952/19, rješavajući apelaciju Mirka Andrića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirko Andrić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 P 003892 19 Gvlž od 9. jula 2019. godine;

Vladimir Savić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041666 19 Rev 2 od 15. avgusta 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041666 17 Gvlž od 21. marta 2019. godine;

Bogdan Unčanin protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 056285 19 Rsvlž od 23. maja 2019. godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

AP-3952/19

1. Mirko Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 17. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 P 003892 19 Gvlž od 9. jula 2019. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda u Livnu od 2. februara 2017. godine, a koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda u Širokom Brijegu od 9. jula 2019. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka (pravosnažno okončanog presudom Kantonalnog suda u Livnu od 10. jula 2009. godine). U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud u Širokom Brijegu je naveo da je apelant prijedlog za ponavljanje postupka podnio 21. januara 2016. godine, a da je drugostepena odluka Kantonalnog suda u Livnu od 10. jula 2009. godine apelantu dostavljena 17. jula 2009. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud u Širokom Brijegu je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio kao neblagovremen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka. Pri tome, Kantonalni sud u Širokom Brijegu je naveo da se donošenjem drugostepene presude od 10. jula 2009. godine presuda više ne može pobijati žalbom, pa se objektivni rok od pet godina (u smislu člana 257. stav 3. Zakona o parničnom postupku) računa od dana dostave navedene presude apelantu, a ne od dostave presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 8. februara 2011. godine, kojom je drugostepena presuda preinačena.

AP-4044/19

3. Vladimir Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Bajro Čilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041666 19 Rev 2 od 15. avgusta 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041666 17 Gvlž od 21. marta 2019. godine.

4. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu od 23. septembra 2016. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu od 21. marta 2019. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka, te je odbijen zahtjev drugotuženog – protivnika predlagatelja (S. M.) za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.455,65 KM. U obrazloženju rješenja od 21. marta 2019. godine Kantonalni sud u Sarajevu je naveo da je prijedlog za ponavljanje postupka podnesen 11. februara 2016. godine, odnosno po proteku roka od 30 dana od dana kada je apelant primio odluku Vrhovnog suda od 12. maja 2015. godine. Kantonalni sud u Sarajevu je naveo da je prihvatio stajalište prvostepenog suda da se rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka za apelanta ima računati od prijema odluke Vrhovnog suda od 12. maja 2015. godine, kao odluke izrečene u posljednjem stepenu (u smislu člana 257. stav 2. Zakona o parničnom postupku), odnosno od 25. juna 2015. godine kao narednog dana kada je apelantov punomoćnik primio navedenu odluku Vrhovnog suda kojom je pravomoćno odlučeno o predmetnom sporu. Nadalje, Kantonalni sud u Sarajevu je naveo da se i u prijedlogu navodi da se prvotuženi (V. M.), koji je revizionu odluku primio 23. juna 2015. godine, sam ponudio i rekao ko je bio prisutan njegovom maltretiranju (ukazujući na L. H.). Pri tome, Kantonalni sud u Sarajevu je istakao da je apelant imao mogućnost i ranije upotrijebiti iskaz svjedoka, kao i samog prvotuženog.

5. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu od 21. marta 2019. godine, Vrhovni sud je donio rješenje od 15. avgusta 2019. godine kojim je predmetnu reviziju odbacio.

AP-4551/19

6. Bogdan Unčanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnio je 25. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 056285 19 Rsvlž od 23. maja 2019. godine.

7. Rješenjem Okružnog suda od 3. oktobra 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 23. maja 2019. godine, odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda u Prijedoru od 2. aprila 2015. godine koja je postala pravosnažna 15. septembra 2016.godine. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da finansijsko stanje skladišta za period od 1. januara do 2. novembra 2013. godine, koje se navodi kao novi dokaz i nova činjenica za koju ja apelant saznao 19. jula 2017. godine ne može predstavljati novu činjenicu koja bi bila osnov za ponavljanje postupka, jer iz stanja spisa proizlazi da je tuženi pokrenuo i vodio disciplinski postupak protiv apelanta, kao skladištara materijala i opreme i da je osnov za utvrđivanje teže povrede radne obaveze i izricanja disciplinske mjere prestanka radnog odnosa bio izvršeni popis imovine sa stanjem na dan 31. decembar 2012. godine. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je apelant bio u mogućnosti da u toku vođenja prvostepenog postupka predloži i provede dokaz vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kako bi dokazao svoje navode koje iznosi u prijedlogu za ponavljanje postupka, a imajući u vidu da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 20. januara 2014. godine.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3952/19. Apelacioni navodi

9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, u apelaciji broj AP- 4044/19 apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, dok u apelaciji broj AP-3952/19 apelant smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, u apelaciji broj AP-4551/19 apelant se pozvao na povredu prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) iz Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju u apelacijama odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o njihovim prijedlozima za ponavljanje pravosnažno okončanih postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnih slučajeva, u predmetnim postupcima nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupaka, odnosno da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta (u apelaciji broj AP-3952/19) o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Nadalje, u odnosu na navode apelanta (u apelaciji broj AP-4044/19) o povredi prava na imovinu i prava na dom, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti o pravu apelanta na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Konačno, u odnosu na navode apelanta (u apelaciji broj AP-4551/19) o povredi prava na rad koje je zagarantovano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996), koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud ukazuje na to da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o tom pravu, pa slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede prava na rad, također, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3952/19 (M. A., V. S. i B. U.) | Sudska praksa | Aktio