Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1116/19 (J.H.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1116/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-1116/19, rješavajući apelaciju J. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J. H.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 131451 18 Rev od 8. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. H. (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 14. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 131451 18 Rev od 8. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi rješenje Skupštine Opštine Tuzla, Komisije za raspodjelu stanova iz 1981. godine kojim je prvotuženoj (L.Dž.) dato pravo na korištenje predmetnog stana, da se poništi ugovor o korištenju stana iz 1981. godine zaključen između prvotužene i SIZ Stanovanja, te da se poništi ugovor o kupoprodaji stana iz 1999. godine zaključen između Opštine Tuzla i prvotužene i drugotuženog (Z.Dž.). Osim toga, apelantica je tražila da se tuženi obavežu da trpe da se u zemljišnim knjigama isti izbrišu kao vlasnici predmetne nekretnine, a da se na osnovu presude u katastarskom operatu kao vlasnik predmetnog stana upiše D.I sa pravom vlasništva na navedenoj nekretnini sa 1/1, te da se obavežu tuženi da solidarno nadoknade materijalnu i nematerijalnu štetu apelantici u određenim novčanim iznosima sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetni stan nije zaostavština iza D.I. (majka apelantice i prvotužene) iz razloga što sporni stan D.I. nikad nije otkupila, a sama činjenica da je D.I. bila nosilac stanarskog prava ne daje pravo apelantici da naslijedi ½ predmetnog stana, jer se stanarsko pravo ne smatra imovinom i ne može se nasljeđivati. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica pogrešno smatra da je ona bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava tj. njene majke D.I. i da je prvotužena (apelantičina sestra) prevarno stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu. Ovo iz razloga jer se apelantica 1980. godine odselila iz predmetnog stana zbog udaje, te je samim tim izgubila svojstvo člana porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je takođe naveo da pravilno prvostepeni sud nije prihvatio tvrdnju apelantice da je nakon razvoda braka koji je trajao vrlo kratko ponovo nastavila da koristi predmetni stan, jer to ničim nije dokazala, a pogotovo jer i sama navela da je 1982. godine otišla da živi kao podstanar u drugi stan, pa bi joj u svakom slučaju 1982. godine prestalo svojstvo člana porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je majka apelantice napustila predmetni stan 1981. godine i otišla da živi sa svojim novim suprugom, sa kojim je stekla svojstvo sunosioca stanarskog prava na novom stanu koji je i otkupila. Vrhovni sud je istakao da je članom 12. Zakona o stambenim odnosima propisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, pa je prvotužena, koja je ostala da živi u predmetnom stanu, imala osnova da kao jedini član porodičnog domaćinstva stekne svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je prvotužena stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu koji je mogla i otkupiti u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a što je zajedno sa svojim suprugom (drugotuženim) i učinila, pa je neosnovan zahtjev apelantice da se ponište precizirana rješenja i ugovori. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i apelantičin zahtjev za naknadu materijalne štete budući da za to potraživanje nema osnova, jer nije dokazala da je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i njen zahtjev za naknadu nematerijalne štete, jer taj vid štete nije zakonom priznat vid štete, a niti je dokazala visinu nematerijalne štete.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava, koje je u apelaciji pobrojala (precizirani članovi Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1116/19 (J.H.) | Sudska praksa | Aktio