Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-684/18 (D. R.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-684/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-684/18, rješavajući apelaciju Danka Renovica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Danka Renovice podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003738 17 Kž 23 od 26. oktobra 2017. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003738 16 K2 od 11. jula 2017. godine..
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Danko Renovica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Stokić advokat iz Doboja, podnio je 1. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003738 17 Kž 23 od 26. oktobra 2017. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003738 16 K 2 od 11. jula 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovor, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003738 16 K 2 od 11. jula 2017. godine apelant je oglašen krivim da je na način opisan u presudi po prethodnom dogovoru sa Perom Blagojevićem (protiv koga je postupak razdvojen i vodio se pred istim sudom pod drugim brojem) u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi u Derventi oduzeo tuđu pokretnu stvar (vozilo) u namjeri da njenim prisvajanjem sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, a vrijednost ukradene stvari prelazi 50.000,00 KM, čime je kao saizvršilac učinio krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 3. u vezi sa članom 23 Krivičnog zakona Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: KZ) pa ga je sud na osnovu istog zakona i na osnovu čl. 28., 32. i 37. KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo optužnicom broj T15 0 KT 0019726 15 od 30. decembra 2015. godine, koja je u odnosu na apelanta izmijenjena dana 27. jula 2016. godine, optužilo apelanta, Peru Blagojevića i Jelenka Kopranovića zbog krivičnog djela teška krađa, iz člana 232. stav 3., u vezi sa članom 23. KZ, počinjenog na način opisan u dispozitivu optužnice. Navedena optužnica je potvrđena dana 4. januara 2016. godine, u predmetu Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003738 16 Kps. Postupak u odnosu na apelanta je razdvojen, jer je isti bio u bjekstvu. Apelant je 25. oktobra 2016. godine lišen slobode po potjernici, „pa je postupak spojen i u odnosu na ovog optuženog“ (misli se na apelanta), ali zbog nemogućnosti da, zbog lošeg zdravstvenog stanja, optuženi Blagojević prisustvuje pretresima i potrebe da se u odnosu na predmet apelanta (kao pritvorski) ubrza donošenje odluke, sud je donio rješenje kojim se postupak u odnosu na apelanta razdvaja, cijeneći i da se radi o predmetima koji su u različitim procesnim fazama.
6. Okružni sud je naveo završnu riječ Tužilaštva, dokaze koje je Tužilaštvo provelo, kao i završnu riječ odbrane i dokaze koje je odbrana provela.
7. Nakon što je na osnovu člana 295. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, a naročito iskaze svjedoka pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te povezanosti sa dokazima objektivne prirode, Okružni sud je prihvatio dokaze tužioca i našao da je tužilac van svake razumne sumnje dokazao da je apelant izvršio krivično djelo teška krađa, iz člana 232. stav 3., u vezi sa članom 23. KZ. S tim u vezi navedeno je da je sud izvršio preciziranje izreke presude, prilagodivši dispozitiv optužnice utvrđenom činjeničnom stanju. Okružni sud je naveo da su navodi optužnice u odnosu na apelanta potkrijepljeni izjavama svjedoka oštećenog Radovana Pazurevića, Marka Nikolića i Ognjena Blagojevića, koji su i svjedoci očevici. Njihove iskaze, kao saglasne, uvjerljive i date sa puno detalja i pojašnjenja, a saglasne i provedenim materijalnim dokazima, Okružni sud je smatrao uvjerljivim, nasuprot prigovorima odbrane apelanta, te ih je prihvatio i na njima zasnovao utvrđeno činjenično stanje.
8. Na strani 10.-14. (između ostalog) opisano je kako je izvršeno prepoznavnaje od strane navedenih svjedoka, u prostorijama CJB, koji su prepoznali apelanta i Peru Blagojević, kao lica koja su izvršila predmetno krivično djelo. Okružni sud je prihvatio da su Zapisnici o prepoznavanju lica, sa pratećom fotodokumentacijom, kad je u pitanju prepoznavanje na osnovu fotografija (što jeste bila hitna radnja u cilju otkrivanja učinioca i pronalaska otuđenog vozila, pa se može zaključiti da se u toj fazi postupka još nisu bili stekli uslovi za prepoznavanje lica) zakoniti dokazi, koji su dodatno dobili na vjerodostojnosti provođenjem radnji prepoznavanja lica, jer su svjedoci „uživo“ prepoznali izvršioce ovog krivičnog djela, što dalje Okružni sud opisuje pozivajući se na član 150. ZKP. Prigovor odbrane da su tada samo osumnjičeni Blagojević i apelant od pokazanih lica bili u kratkim pantalonama, zbog čega nalaze da su svjedoci prepoznavanje učinili pod svojevrsnim pritiskom i po navođenju ovlaštenih službenih lica, Okružni sud nije prihvatio jer su svjedoci prije prepoznavanja dali jasan opis lica koja su vidjeli na licu mjesta izvršenja djela i izgled garderobe osumnjičenih nije mogao uticati na njihovo prepoznavanje. Okružni sud je naglasio da su svjedoci Puzurević i Nikolić prepoznali apelanta i u sudnici, a sud nije prihvatio ni prigovore odbrane da je iskaz svjedoka Nikolića drugačiji u istrazi od onog na pretresu i u opisima pri prepoznavanju, jer je jasno da je suštinski svjedok iskazivao na jednak način i da se ne radi o značajnim razlikama u iskazima, što je sud pojasnio na strani 10. presude (razlika u izgledu apelanta u vrijeme izvršenja dijela i na suđenju i protek 2 godine). Sud nije našao osnovanim prigovor odbrane da je nezakonito to što su u vrsti pri prepoznavanju lica bili i policijski službenici, jer tako nešto nije zabranjeno. Čak i to što su, prema navodima odbrane, optuženi bili dostupni policiji u vrijeme kada je izvršeno prvo prepoznavanje putem fotografije (takođe prigovor odbrane), sud nije doveo u vezu sa nezakonitošću ovog dokaza, jer se radi o hitnoj radnji, optuženi su bili na područjima drugih policijskih stanica, a upitno je bilo neposredno po prijavi krađe i postojanje osnova sumnje da su baš ta lica učestvovala u izvršenju djela. Sud nije prihvatio ni da su opisi lica svjedoka različiti, jer se mora voditi računa o sposobnostima lica koja vrše prepoznavanje da na odgovarajući način opišu lica, što nije uvijek moguće na isti način i zavisno je i od kvaliteta postavljenih pitanja, pa je Okružni sud našao da u ovim opisima nema značajnih različitosti. Takođe, Okružni sud nije mogao prihvatiti ni prigovor odbrane apelanta da su lica u vrsti pri prepoznavanju izgledala drastično drugačije jedan od drugih, jer se ( kako je Okružni sud naveo) prostim uvidom u fotografije sa prepoznavanja vidi da se upravo radi o licima sa sličnom fizionomijom. Shodno navedenom Okružni sud je prihvatio ove materijalne dokaze Tužilaštva i na istima, cijeneći ih u vezi sa subjektivnim dokazima, utvrdio činjenično stanje.
9. Sud je nadalje naveo izjavu oštećenog Pazurevića, koji je osim opisa događaja iskazivao i o prepoznavanju i da je (kada je bio u CJB Doboj) na prepoznavanju lica nakon 7 do 8 dana prepoznao apelanta, a fotoalbume je gledao isti dan kada je vozilo otuđeno. Svjedok je potvrdio da je na zapisnicima o prepoznavanju njegov potpis. Pri prvom opisivanju lica detaljnije ga je opisao jer je to bilo odmah nakon otuđenja vozila. Na upit da li je apelanta vidio u prostorijama MUP prije nego što su mu lica pokazana u vrsti, svjedok je rekao da nije vidio, nego tek na prepoznavanju i da se ne sjeća da je vidio da je apelant uveden u prostoriju prije prepoznavanja. Ovim je prema mišljenju suda obesnažen prigovor odbrane i izjava apelanta da je prije radnje prepoznavanja lica bio uveden u prostoriju u kojoj su bili oštećeni i drugi svjedoci koji su trebali vršiti prepoznavanje.
10. Okružni sud je naveo izjavu svjedoka Marka Nikolića (inače mu je oštećeni Pazurević zet), koji je opisao događaj, te način prepoznavanja putem fotografija a kasnije i lica. Okružni sud je zakođe saslušao mnoga lica, službenike MUP-a na različite okolnosti u okviru službe koju su vršili ( Slađan Ćorić, Milanko Malić, Darko Borovčanin, Miroslav Radovanović). Okružni sud je naveo iskaz svjedoka Željka Živanovića automehaničara i svjedoka Vojislava Novaković, kuma apelanta (strana 17 i 18) koji je javio apelantovoj ženi da je apelant uhapšen. U odnosu na iskaz ovog svjedoka (između ostalog) Okružni sud je naveo da ovaj svjedok „od supruge je čuo da je u svemu u istrazi pominjan njegov broj telefona 066 750 200 i da se dovodio u vezu sa“ apelantom, odnosno da su u policiji mislili da je to apelantov broj. Svjedok je tvrdio mu nije pozajmljivao svoj telefon. Svjedok je takođe naveo da je davao izjavu u PS Bijeljina i nudili su mu da će mu obrisati kazne ako kaže da je telefon dao apelantu, pa kad nije htio da tako svjedoči, primijenili su silu i on se morao pozvati na svog rođaka koji radi u PS, kako bi se spasio od torture. Ovaj svjedok je naveo da se čuo sa Jelenom Renovica 20. jula 2015. godine i da je tada razgovara sa apelantom Iskaz ovog svjedoka Okružni sud nije prihvatio, jer je smatrao da je svjedok pristrasan, da poznaje obojicu optuženih i njihove porodice, da je zbog spornog broja telefona involviran u predmet, po ocjeni suda do nivoa pristrasnosti i da je ostavio utisak da svjedoči u cilju da popravi procesni položaj apelanta. Sud nije prihvatio iskaz ovog svjedoka, jer je tužilac dokazao da je pri pretresu kuća njegove bake dovedena u vezu sa sakrivanjem apelanta dok je bio u bjekstvu, što pojačava pristrasnost svjedoka. Takođe, sud je zaključio da između ove i izjave Jelene Renovica, postoje kontradiktornosti, što je pojasnio (strana 18.).
11. Okružni sud je između ostalog ukazao na izjavu svjedoka Stevana Nikolića radnika na benzinskoj pumpi BP Lug Petrol, koji je predao određene snimke sa nadzorne kamere. Odbrana je prigovorila da se radi o nezakonitom dokazu jer ga je dalo neovlašteno lice, nije izvršeno oduzimanje originalnog snimka video nadzora, nego je svjedok svojim mobilnim telefonom snimio taj dio snimka i poslao nekom u policijsku stanicu. Sud ni ovaj iskaz svjedoka nije posebno cijenio, a tako ni prigovore odbrane, jer nalazi da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na osnovu iskaza svjedoka i materijalnih dokaza o neposrednom oduzimanju vozila ispred DOO "Sanino", zbog čega je irelevantno, po stavu suda, provoditi i cijeniti dokaze vezane za dalje kretanje vozila od Dervente prema Banja Luci.
12. Okružni sud je ukazao na iskaz svjedoka Borislava Pijetlovića, portira, koji je radio u preduzeću čiji je direktor oštećeni, a čiji iskaz je sud cijenio kao vjerodostojan i kao potvrdu iskaza oštećenog. Okružni sud nije prihvatio prigovor odbrane da je ovaj svjedok opovrgao svojim iskazom navode svjedoka Pazurevića da su kod portirnice stajala tri lica u grupi, jer je izjavio da on nije vidio ta lica, obzirom da je svjedok pojasnio kako izgleda portirnica i da se van nje može vidjeti samo ako se iz portirnce izađe, ili se nagne kroz prozore portirnice, što svjedok nije činio, pa i nije morao zapaziti ova lica.
13. Okružni sud je naveo iskaz svjedoka Jelene Renovica, supruge apelanta koja je poučena odbila blagodet zakona da kao supruga apelanta ne mora da svjedoči. Okružni sud je na strani 21. naveo njen iskaz (u vezi sa telefonima koji su korišteni, razgovor sa Novakovićem, te vezano za alibi njenog supruuga kojeg je navedenog dana zaustavila policija). Na upit, zašto nije prilikom davanja izjave navela ove podatke vezane za alibi apelanta svjedok je rekla da nije htjela da o tome daje nikakvu izjavu dok ne dođe vrijeme za to. Iskaz ove svjedokinje, sud nije prihvatio jer je smatrao da je očigledno pristrasan i usmjeren da poboljša procesni položaj apelanta. Okružni sud je naveo da je iskaz nelogičan, jer je posebno sporno to što, iako su imali u posjedu po ocjeni suda, vrlo važan dokument (evidencija lica kontrolisanih u saobraćaju) koji bi potvrđivao alibi njenog supruga, isti nisu predali policiji, a opravdanje da su čekali pogodno vrijeme za to i da su je tako savjetovali advokati nije uvjerljivo. Okružni sud je ukazao na dijelove iskaza koji se razlikuju od iskaza apelanta (kao i svjedoka policajca) .
14. Okružni sud je naveo iskaz svjedoka Zorana Dobrilovića koji je oženjen sestrom Jelene Renovica, ali čiji je iskaz sud takođe cijenio pristrasnim jer se radi o bliskom srodniku po tazbini sa apelantom a bilo je dovoljno vremena da usklade priču o susretu (20. jula 2015. godine), te da na taj način pokušaju da potvrde alibi optuženom. Posebno je indikativno da se ni ovaj svjedok nije javio policiji mjesecima, da potvrdi alibi apelanta.
15. Nakon što je svjedokinja Jelena Renovica dala podatke o alibiju optuženog, kao dokaz suda saslušan je svjedok Dragoljub Marjanović, koji je izjavio da je zaposlen u PS Sokolac, a dana 20. jula 0215. godine, u mjestu Bjelosavljevići, kontrolisao je putničko vozilo Golf VI, kojim je upravljao apelant ( str 21., 22. i 23.), kao i Davora Bjelicu (zaposlen je u PS Sokolac), koji se nije sjećao da je sa kolegom Marjanovićem kontrolisao apelanta navedenog dana, kao i svjedoka Nenada Samardžiju (saslušan po prijedlogu tužioca, zaposlen u PS Sokolac kao rukovodni radnik - šef smjene) koji je naveo da su patrole dužne da mu (kao šefu) predaju izvještaj o kontrolisanim vozilima, a u toku dana dužni su da mu jave telefonom za sva kontrolisana vozila, a koji je negirao da mu je dana 20. jula 2015. godine javljeno da je kontrolisano vozilo apelanta, niti je isto vozilo evidentirano u izvještaju. Analizirajući iskaze ovih ovlaštenih službenih lica, te posebno i dopis PS Sokolac upućen sudu od 18. maja 2017, u kojem izražavaju sumnju u vjerodostojnost o evidenciji kontrolisanih vozila za dan 20. jula 2015. godine, sud je našao da postoji niz nelogičnosti i protivrječnosti, kako u iskazima, tako i u dokumentaciji što je sud pojasnio u presudi i zbog čega nije mogao prihvatiti dokaz odbrane o alibiju apelanta.
16. Okružni sud je naveo na strani 23. da je, obzirom da nije mogao obezbijediti prisustvo svjedoka Ognjena Blagojevića ni nakon više poziva, te naredbi MUP RS CJB Doboj PS Derventa da se utvrdi gdje se svjedok nalazi sud donio rješenje, na osnovu odredbi člana 288. stav 2. ZKP, da će se pročitati njegov iskaz dat u Policijskoj stanici Derventa dana 23. jula 2015. godine. Kako je navedeno u presudi sud je obaviješten da se isti nalazi u inostranstvu na nepoznatoj adresi i da nije poznato kada će dolaziti u BiH, a i sam svjedok je telefonom pozivao pisarnicu suda da obavijesti da se nalazi u Njemačkoj i da ne zna kada će uopšte biti u mogućnosti da dođe u BiH. Navedeno je da je odbijen prijedlog odbrane da se pribavi njegova adresa u Njemačkoj upravo zato što se svjedok, po obavještenju policije njegovim roditeljima da mu je upućen poziv za svjedočenje, javljao sudu, ali sa neizvjesnom mogućnošću da dođe iz Njemačke i svjedoči, što je sud ocijenio kao otežanu mogućnost da se dođe do svjedoka, te je, kod takvog zaključka, odbio i da se od Granične policije zatraži podatak da li je svjedok i kada izašao iz zemlje. Tužilaštvo je provelo i dokaz uvidom i čitanjem Zapisnika o prepoznavanju lica Ognjena Blagojevića. Okružni sud je prihvatio ovaj iskaz svjedoka, jer je u svemu saglasan naprijed ocijenjenim iskazima svjedoka i materijalnim dokazima. Okružni sud je odbio da se ovaj svjedok sasluša putem video linka iz Njemačke, obzirom da je procedura međunarodne pravne pomoći dugotrajna i da sud nema odgovarajućih tehničkih mogućnosti za obavljanje ovakvog saslušanja, a radi se o hitnom pritvorskom predmetu. Okružni sud je naveo da je odbrana apelanta imala priliku da stavi svoje prigovore na iskaz ovog svjedoka, zbog čega je sud smatrao da nisu povrijeđena prava na odbranu. Kako je navedeno u presudi iz ove izjave sud crpi potvrdu o suglasnosti izjava svjedoka Pazurevića i Nikolića o odlučnim momentima otuđenja vozila, te posebno o mjestu odakle su posmatrali vozača Pasata.
17. Dalje se Okružni sud pozivao na date nalaze i mišljenja vještaka (vještačeni mobilni telefoni, snimci nadzornih kamera, vrijednost otuđenog automobila, analiza bioloških tragova pronađenih u vozilu oštećenog) i svoje zaključke u vezi sa navedenim na str. 24.-28. presude. Okružni sud je naveo (strana 27-28) da je odbio prijedlog odbrane da se uzmu uzorci krvi oštećenog, njegovog sina i Nikolića za DNK analizu, dajući za to razloge. Okružni sud je ocijenio da su irelevantni dokazi vezani za snimke nadzornih kamera sa benzinskih pumpi duž puta Derventa
- Banja Luka, jer ti dokazi po svom sadržaju ni po čemu ne mogu povezati apelanta sa dovoženjem otuđenog vozila u Banja Luku, zbog čega sud nije ni cijenio prigovore odbrane u vezi sa sadržajem nadzornih kamera i zakonitošću ovog dokaza.
18. U sklopu dokaza odbrane saslušan je i apelant kao svjedok u vlastitom predmetu (strana 28- 29). Okružni sud je naveo da odbranu apelanta vidi kao pokušaj da se oslobodi odgovornosti za učinjeno djelo. Okružni sud je ukazao da je odbio prijedlog odbrane da se izvrši rekonstrukcija lica mjesta na parking DOO "Sanino", kako bi se utvrdilo da li su svjedoci mogli zaista da vide i prepoznaju optužene pri dolasku sa "Pasatom" i odlasku sa "Mercedesom" i "Pasatom", posebno kada se ima u vidu da je prostor između magacina i ograde i parkinga bio zaštićen mrežom koja je štitila auta od sunca, ili leda, a na vozilu Pasat se nalaze zatamnjena stakla, nalazeći da se iz iskaza svjedoka jasno vidi da su svjedoci lica vidjeli, a kasnije i prepoznali, bez zaklanjanja bilo kakvih prepreka, što je pojašnjeno na strani 29.-30.
19. Slijedom provedenih dokaza – sud je zaključio da ima dovoljno dokaza da je apelant zajedno sa Perom Blagojevićem (u odnosu na kojeg je postupak razdvojen) učinio predmetno krivično djelo, kao saizvršilac, sa namjerom za pribavljanje protupravne imovinske koristi, što je pojašnjeno, te je sud utvrdio da se radilo o krivičnom djelu teške krađe, koje je kvalifikovano po vrijednosti ukradenog vozila. Okružni sud je naveo zašto nije prihvatio da se radi o krivičnom djelu oduzimanje vozila na motorni pogon, kao ni o dobrovoljnom odustanku od izvršenja djela što je pojasnio. Okružni sud je naveo da je cijenio prigovor odbrane da optuženi nisu mogli znati da će oštećeni ostaviti ključ u vozilu, međutim, ovaj prigovor, kada se sagledaju provedeni subjektivni dokazi koje je sud prihvatio u cjelini, ne može promijeniti zaključke suda, jer je očigledno da je ostavljanje ključa u bravi vozila oštećenog bila gotovo svakodnevna praksa, za koju su mogli znati mnogi zaposleni, te nije isključeno da su od nekoga mogli dobiti ovaj podatak. Okružni sud je ukazao da je za odbranu bilo sporno i što je oštećeni kasko osigurao vozilo na 52.000,00 KM, a zatim ostavio ključ u bravi volana, jer je upravo argumentacija odbrane dokaz da se nije moglo raditi o nekoj osiguraničkoj prevari, obzirom da je jasno da oštećeni nije mogao naplatiti osiguranu sumu upravo jer je prekršio ugovor i ostavio otključano vozilo sa ključem u bravi.
20. Na osnovu člana 62. KZ , od apelanta je oduzet mobilni telefon marke LG, crne boje, model E440, u kojem telefonu se nalazila SIM kartica natpisa M:Tel, serijskog broja 8938 7051 0102 5220 0581, jer je sud našao da postoji dokaz o kontaktu brojeva telefona apelanta i optuženog Blagojevića prije izvršenja djela, te sud cijeni da je telefon bio upotrijebljen u svrhu dogovora o izvršenju djela.
21. Vrhovni sud je donio presudu broj 13 0 K 003738 17 od 26. oktobra 2017. godine, kojom je žalbe Tužilaštva i apelanta odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori iz žalbe apelanta (i njegovih branilaca) kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu apelanta odbijanjem dokaznih prijedloga odbrane. Naime, činjenica odbijanja dokaznog prijedloga odbrane sama za sebe ne predstavlja povredu prava na odbranu, jer je diskreciono pravo suda, sadržano u odredbi člana 278. stav 2. ZKP da odbije dokazne prijedloge stranaka, ako zaključi da predloženi dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban. Međutim ova diskrecija je ograničena obavezom suda da navede razloge iz kojih nije uvažio predložene dokaze, pa bi odsustvo tih razloga predstavljalo povredu prava na odbranu. U konkretnom slučaju, kako je naveo Vrhovni sud, prvostepeni sud je dao valjane razloge, zbog čega smatra da predloženi dokazi odbrane, nemaju značaja za ovaj predmet, koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Isto tako, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani i prigovori iz žalbi apelanta, kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu apelanta na način što nije primijenio princip in dubio pro reo, a iz razloga što po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud nije imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu odbrane, zbog čega, suprotno navodima iz žalbi, nije prekršen navedeni princip, pa s tim u vezi nije povrijeđeno ni pravo na odbranu apelanta. Osim toga, suprotno navodima iz žalbe apelanta i njegovih branilaca, prvostepeni sud je dao mogućnost odbrani da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, na način što su na prijedlog odbrane sprovedeni mnogobrojni dokazi (kako subjektivni, tako i objektivni), zbog čega su neosnovani i prigovori ovih žalbi da je odbrana na bilo koji način tokom prvostepenog postupka, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na optužbu, niti da je došlo do povrede principa jednakosti strana sadržanog u odredbi člana
14. ZKP.
23. Vrhovni sud je nadalje ocijenio, suprotno navodima iz žalbe apelanta, da sama činjenica što je isti sudija postupao i kao sudija za prethodni postupak i kao sudija za prethodno saslušanje, ne znači da je ovaj postupak bio u cjelini nezakonit, kako to ističe žalba, jer ocjena zakonitosti provedenih dokaza nije u isključivoj nadležnosti sudije za prethodno saslušanje (kada odlučuje o prethodnim prigovorima, kako je i bilo u ovom predmetu), obzirom da je odbrani na pretresu pred prvostepenim sudom data mogućnost da osporava zakonitost dokaza, što je ona i činila i ti prigovori su razmatrani od strane pretresnog vijeća, pa su tako, pojedini dokazi i ocjenjeni kao nezakoniti i na njima se ne zasniva pobijana presuda.
24. Bez osnova su i žalbeni prigovori odbrane kojima se ističe da je nakon razdvajanja postupka apelantu sudilo isto vijeće, koje je već imalo na uvid sve dokaze optužbe, koji su cijenjeni u razdvojenom postupku protiv optuženog Pere Blagojevića, te su neosnovani i prigovori da je prvostepeni sud nezakonito postupao jer je razdvajao, spajao, pa opet razdvojio ova dva postupka. Vrhovni sud je naveo da niti iz jedne odredbe ZKP ne proizilazi da se sud ne može upoznati sa dokazima i prije nego što se oni sprovedu, niti ova okolnost dovodi do bilo kakve razumnu sumnju u nepristrasnost sudećeg vijeća, te je suprotno navodima iz žalbe načelo kontradiktornosti potpuno ispoštovano. Vrhovni sud je ukazao da su se ovi postupci razdvajali, spajali i ponovo razdvajali, najprije zbog bjekstva apelanta, a zatim, zbog zdravstvenog stanja optuženog Blagojevića, ali na prijedlog odbrane apelanta, a sve u cilju cjelishodnosti i ekonomičnosti postupka. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da su se postupak protiv apelanta i postupak protiv optuženih Blagojevića i Kopranovića vodili po jednoj optužnici, za isti događaj i za isto krivično djelo, što je svakako, veoma dobro poznato odbrani apelanta.
25. Vrhovni sud je cijenio neosnovanim i prigovore iz žalbi odbrane kojima se ističe nezakonitost u postupanju prvostepenog suda zbog činjenice da nije proveo dokaz - vještačenje po vještaku mašinske struke Bošku Reljiću, za šta je donio naredbu. Vrhovni sud je ukazao da je suprotno ovim navodima, prvostepeni sud na glavnom pretresu opozvao tu svoju naredbu za vještačenje, obrazlažući tu svoju odluku time da smatra da je taj dokaz nepotreban. Nadalje, suprotno navodima iz žalbi pobijana presuda se ne zasniva na nezakonitim dokazima, zbog čega su neosnovani i prigovori ovih žalbi o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP. Naime, zapisnici o prepoznavanju lica na osnovu fotografija, sa pratećim fotodokumentacijama, kao i zapisnici o prepoznavanju lica, su zakoniti dokazi, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Naime, prepoznavanje lica na osnovu fotografija je bila hitna radnja u cilju otkrivanja učinioca i pronalaska otuđenog vozila i u toj fazi postupka, optuženi su bili na područjima drugih policijskih stanica, a upitno je bilo neposredno po prijavi krađe i postojanje osnova sumnje, da su baš ta lica učestvovala u izvršenju djela, zbog čega nije bilo moguće da se preduzme radnja prepoznavanja lica, koja je naknadno i preduzeta, jer su svjedoci Marko Nikolić i Radovan Pazurević prepoznali „i uživo“ apelanta kao jednog od izvršioca ovog krivičnog djela. Dakle i po ocjeni Vrhovnog suda, prepoznavanje apelanta izvršeno je u skladu sa odredbama člana
150. ZKP, o čemu je pobijana presuda na strani 10. dala detaljne i valjane razloge, koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, upućujući na date razloge.
26. Nadalje, činjenica da su u zapisniku o uviđaju navedeni snimci nadzornih kamera, za koje je prvostepeni sud našao da su nezakonito pribavljeni dokazi, ne znači da je i zapisnik o uviđaju nezakonit dokaz, kako pogrešno smatra žalba. Vrhovni sud je ukazao da iz zapisnika o uviđaju ne proizilazi ništa bitno, bez obzira što pobijana presuda između ostalog, navodi da se ista zasniva i na ovom dokazu.
27. Vrhovni sud je cijenio neosnovanim i žalbene prigovore kojima se osporava zakonitost pobijane presude, tvrdnjom da je prvostepeni sud koristeći saznanja iz drugog predmeta i bez prijedloga odbrane, po službenoj dužnosti proveo pojedine dokaze, jer je u skladu sa odredbom člana 276. ZKP sud ovlašten da naredi izvođenje dokaza na glavnom pretresu.
28. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta da je pobijana presuda zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) i stav 2. ZKP, jer izreka pobijane presude nije protivrječna sama sebi niti njenim razlozima, a obrazloženje presude sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama i svi izvedeni dokazi su ocjenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP, te je obrazloženje presude u skladu sa odredbom člana 304. stav 7. ZKP. Čitanjem na glavnom pretresu iskaza svjedoka Ognjena Blagojevića iz istrage, prvostepeni sud nije prekršio odredbu člana 288. stav 2. ZKP, jer je tu svoju odluku sud donio nakon što je utvrdio da je dolazak ovog svjedoka pred prvostepenim sudom znatno otežan iz važnih razloga (svjedok se nalazi u inostranstvu i u skorije vrijeme ne planira dolazak u BiH, a komunikacija između prvostepenog suda i ovog svjedoka je bila samo telefonom).
29. Činjenična utvrđenja pobijane presude, suprotno prigovorima iznesenim u žalbama apelanta i njegovih branilaca su i po ocjeni Vrhovnog suda potpuna i pravilna. Ona su zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude i ocjenjeni kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza, izveden je i konačan, a po ocjeni Vrhovnog suda pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo teške krađe iz člana 232. stav 3. u vezi sa članom 23. KZ, za koje je tom presudom oglašen krivim. Prigovori žalbi kojima se ta utvrđenja dovode u sumnju, razlozima koji se iznose u žalbama, nisu osnovani. Prije svega, nasuprot žalbenim prigovorima, pobijana presuda je posebno i detaljno analizirala sadržaj iskaza svjedoka oštećenog Pazurevića i Nikolića i iz istrage i sa glavnog pretresa, te iskaz svjedoka Ognjena Blagojevića iz istrage, pa je pravilno ocijenila vjerodostojnim njihove iskaze, dajući o tome detaljno i valjano obrazloženje na strani 10., 11., 12., 13., 14., 15., 23. i 24., koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.
30. Naime, pobijana presuda je iskaze navedenih svjedoka optužbe i iskaze svjedoka Jelene Renovica, Zorana Dobrilovića, Vojislava Novakovića i Dragoljuba Marjanovića, te sadržaj evidencije kontrolisanih učesnika PS Sokolac za dan 20. jul 2015. godine, pravilno ocijenila u smislu odredbe člana 304. stav 7. ZKP i sa aspekta sadržaja dovela u vezu sa zapisnicima o prepoznavanju, zatim sa iskazima svjedoka Borislava Pjetlovića, Vlade Pospišila, Željka Živanovića, Davora Bijelice i Nenada Samardžije, kao i sa sadržajem dopisa MUP RS Policijske uprave Istočno Sarajevo od 23. maja 2017. godine, pa se takav pristup u ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, a u vezi sa tim i ocjena vjerodostojnosti iskaza apelanta dat u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu i iskazi svjedoka Marjanovića, Novakovića, J. Renovica i Dobrilovića, te vjerodostojnosti evidencije PS Sokolac kontrolisanih vozila za inkriminisani dan, ne može osporiti argumentima iznesenim u ovim žalbama.
31. Prigovori iz žalbi da nema dokaza da je apelant počinio predmetno krivično djelo, tvrdnjom da se iskazi svjedoka Pazurevića, Nikolića i Blagojevića, na kojima se zasniva pobijana presuda, u bitnom razlikuju i da nisu saglasni ni uvjerljivi, su prema mišljenju Vrhovnog suda neosnovani, što Vrhovni sud dalje pojašnjava (strana 6. i 7.).
32. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud analizirao i iskaz svjedoka Vojislava Novakovića, te ga je, suprotno žalbenim prigovorima odbrane, pravilno ocjenio nevjerodostojnim, uz obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud - da je očigledno da je ovaj svjedok pristrasan, da veoma dobro poznaje apelanta , a i Peru Blagojevića, da je zbog spornog broja telefona involviran u predmet, da je prilikom pretresa, dovođena kuća njegove bake u vezu sa sakrivanjem apelanta dok je bio u bjekstvu, te da je njegov iskaz dat u cilju da pomogne optuženima da izbjegnu krivičnu odgovornost.
33. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud detaljno analizirao i iskaze svjedoka Jelene Renovica i Zorana Dobrilovića, kao i iskaze svjedoka ovlaštenih službenih lica, sadržaj evidencija kontrolisanih učesnika PS Sokolac za dan 20. jul 2015. godine, kao i sadržaj dopisa MUP RS Policijske uprave Istočno Sarajevo od 23. maja 2017. godine, te je suprotno žalbenim prigovorima pravilno ocijenio kao nevjerodostojnim iskaze svjedoka Dobrilovića, Jelene Renovica i Marjanovića u vezi alibija apelanta ne prihvatajući ih i o tome dao valjano i argumentovano obrazloženje na strani 21., 22. i 23., koje je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud. Vrhovni sud je naglasio da iz dopisa PU Istočno Sarajevo od 23. maja 2017. godine proizilazi da postoje osnovi sumnje da su dijelovi evidencije o kontrolisanim vozilima falsifikovani, da iz evidencije kontrolisanih učesnika za dan 20. jula 2015. godine, koju je sačinio svjedok Marjanović, proizilazi da je evidentirano 10 lica i ista nije napisana hronološkim redom, dok je šefu smjene data evidencija da je kontrolisano 9 lica (u kojoj nije naveden apelant).
34. Vrhovni sud je naveo da prigovori iz žalbi, kojima se osporava vještačenje vještaka Voje Srdića, pa s tim u vezi i pravna kvalifikacija iz člana 232. stav 3. KZ, su neosnovani, jer su u ovom predmetu, na okolnost vrijednosti predmetnog vozila u vrijeme izvršenja krivičnog djela, provedena dva vještačenja i to po vještaku Voji Srdiću, kao vještaku optužbe „i po vještaku Goranu Koričiću, kao vještaku odbrane“. Prvostepeni sud je po ocjeni Vrhovnog suda pravilno prihvatio vještačenje vještaka Srdića, obzirom da je ovaj vještak dao jasne i egzaktne parametre za izračun vrijednosti i pritom je lično izvršio uvid u predmetno vozilo, nakon njegovog pronalaska, te se neposredno mogao uvjeriti u stanje automobila i njegovu opremu, za razliku od vještaka odbrane koji vozilo nije vidio, nego je mišljenje dao samo na osnovu uvida u dokumentaciju vozila i odgovarajuće podatke na web stranicama ovlaštenih servisera.
35. Vrhovni sud je našao da su neosnovani žalbeni navodi kojima se osporava utvrđenje pobijane presude o postojanju prethodnog dogovora, pa s tim u vezi i o saizvršilaštvu. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio postojanje prethodnog dogovora između optuženog Blagojevića i apelanta i o njihovom postupanju u izvršenju djela kao saizvršioci, te o tome na strani 31. pobijane presude dao valjane razloge, koje je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud. Dakle, dolazak apelanta zajedno sa Perom Blagojevićem istim vozilom do parkinga, zatim ulazak apelanta u vozilo oštećenog i njegovo naglo startovanje i odlazak sa parkinga, te odlazak optuženog Blagojevića vozilom kojim su zajedno došli i njihovo udaljavanje u istom pravcu, ukazuje da su njih dvojca postupali po prethodnom dogovoru. Stoga je Vrhovni sud našao da je činjenično stanje u ovoj krivično pravnoj stvari, utvrđeno i potpuno i pravilno, a prigovori žalbi u ovom osnovu neosnovani.
36. Ostali prigovori žalbi kojima se dovodi u pitanje činjenična osnova pobijane presude nemaju značaj koji im žalbe pridaju, pa je Vrhovni sud našao da je nepotrebno na njih odgovarati.
37. Neosnovani su i žalbeni prigovori da je došlo do povrede Krivičnog zakona, jer suprotno navodima iz žalbi, izreka pobijane presude sadrži sve elemente bića svršenog krivičnog djela teške krađe iz člana 232. stav 3. u vezi sa članom 23. KZ, što je sud pojasnio. Dakle, po ocjeni Vrhovnog suda, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjen KZ i radnje opisane u osuđujućem dijelu izreke pobijane presude pravilno su kvalifikovane kao krivično djelo teške krađe iz člana 232. stav 3. u vezi sa članom 23. KZ. Vrhovni sud je takođe naveo da su neosnovana žalbe tužioca i odbrane u dijelu u kojem se pobija presuda zbog odluke o kazni, što je takođe pojasnio.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
38. U apelaciji apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Apelant navodi da su osporene presude zahvaćene bitnim povredama krivičnog postupka koje se ogledaju u tome da sud utvrđuje kauzalnu vezu između izvršenja krivičnog djela i apelanta kao njegovog izvršioca, na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, te na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKP. Odbrana je tokom cijelog postupka iznosila obrazložene prigovore nezakonitosti i irelevantnosti svih dokaza, koje sud u pobijanim presudama ne navodi, niti odlučuje o datim prigovorima, a koji su za cilj imali utvrđivanje činjenice da je postupak u cijelosti bio nezakonit kako u fazi istrage tako i nakon potvrđivanja optužnice. Apelant navodi da su sudovi u svojim odlukama proizvoljno tumačili procesne i materijalne propise, suprotno odredbama ZKP. Apelant ukazuje da je u toku postupka sudija za prethodni postupak i sudija za prethodno salušanje bio u istoj ličnosti (sudija Mladen Ružičić), a što nije predviđeno zakonom. Apelant navodi, “Ukoliko bi ista ličnost bila u obadvije uloge gubi se svrha zakonske regulative u tom pravcu kao i postojanja sumnje u zakonitost postupka, cijeneći da jedna ličnost rukovodi prethodnim postupkom, izdaje naredbe upoznaje se sa dokazima, a potom optužnica sa tim istim pribavljenim dokazima ide na potvrđivanje kod sudije za prethodno saslušanje koji je u istoj ličnosti kao i sudija za prethodni postupak, pa stoga postoji pristrasnost u tom dijelu naročito kod odlučivanja na uložene prethodne prigovore“. Nadalje, apelant ukazuje da je postupajuće vijeće u postupku pred Okružnim sudom donijelo odluku nakon što je razdvojen postupak od strane sudije za prethodno saslušanje, te je vijeće prilikom suđenja Peri Blagojeviću i Jelenku Kopranoviću donijelo prvostepenu presudu nakon koje je apelant lišen slobode. Dakle, vijeće koje je donijelo predmetnu presudu, već je imalo na uvid sve dokaze optužbe koji su cijenjeni u predmetu razdvojenom prema Blagojeviću, što je suprotno zakonu. Po mišljenju apelanta pogrešna je konstatacija Vrhovnog suda gdje je navedeno da niti iz jedne odredbe ZKP ne proizilazi da se sud ne može upoznati sa dokazima i prije nego što se oni sprovedu, niti ta okolnost dovodi u razumnu sumnju nepristranost sudećeg vijeća. Apelant se u tom prvaci poziva na odredbe člana 37. tačka g) ZKP, kao i odredbu člana 244. stav 4. ZKP. Jezičkim i logičkim tumačenjem, ovakvih odredbi ZKP, obzirom na ograničenost ko može postupati kao sudija u predmetu, te vraćanja dokaza tužilaštvu a ne prosljeđivanje istih sudiji ili vijeću koje će suditi, upravo jeste iz razloga da vijeće ili sudija ne budu upoznati sa dokazima prije početka glavnog pretresa. Ovakvim obrazloženjem narušava se i načelo in dubio pro reo , obzirom da se ne primjenjuje niti tumače propisi na način koji je povoljniji za apelanta. Dalje, apelant ukazuje na konstataciju Vrhovnog suda da su postupci bili razdvajani i spajani, ali ne navodi da je Okružni sud u tom predmetu nakon razdvajanja donio odluku u odnosu na Blagojevića i Kopranovića, koja je odluka bila po žalbi pred Vrhovnim sudom, te nakon ukidanja iste, predmet je ponovo vraćen na postupanje i spojen sa predmetom apelanta, iako je bio u različitim fazama. Nadalje, uslijed činjenice da je donesena osuđujuća presuda Kopranoviću i Blagojeviću, sa činjeničnim opisom iz izreke u kojoj je ostao i apelant, opravdana je bila sumnja apelanta da bi isto Vijeće moglo donijeti drugačiju odluku od osuđujuće. Primarno cijeneći da je optužnica bila konceptirana na istim dokazima, da su svi ti dokazi razmatrani već jednom pred tim istim vijećem, pa se sam po sebi nameće zaključak da će isti dokazi od istog vijeća bit cjenjeni na identičan način. S tim u vezi, stiče se dojam da je postupak prema apelantu „proveden samo formalno“. U prilog ovoj tvrdnju apelant navodi da se na strani 8 presude Vrhovnog suda spominje da je sud „prihvatio vještačenje vještaka Voje Srdića a ne Gorana Koričića“, a koji uopšte nije proveden kao dokaz (možda u postupku protiv Balagojevića i Kopranovića, kako navodi apelant). Stoga odbrana smatra da je suprotno zakonu, da isto vijeće odlučuje u postupcima koji su razdvojeni, a u jednom je već donijelo odluku i bilo upoznato u cijelosti sa dokazima. Apelant ističe da “potom, a kako i na strani 2 presude Okružnog suda Doboj stoji na početku obrazloženja kao povredu postupka sud u konačnici čini ponovnim spajanjem postupka na protivljenje odbrane kao i svih saoptuženih, naročito ističući daje izvršeno spajanje postupka koji se nalaze u različitim fazama”. Apelant ukazuje da je sud donio i rješenje o imenovanju vještaka mašinske struke Reljić Boška koji će provesti vještačenje i utvrditi vrijednost vozila koje je otuđeno, te je navedeno rješenje nije stavljeno van snage iako je bio dokaz određen od strane suda niti je obrazloženo radi čega sud odustaje od određenog vještačenja niti razlozi zašto je sud odredio vještačenje Reljić Boška, pa nije jasno na kom glavnom pretresu sud je stavio to rješenje van snage kako stoji u odluci Vrhovnog suda.
Apelant navodi da je izreka presude Okružnog suda nerazumljiva, naročito u pogledu oduzimanja predmeta tj. mobilnog telefona LG sa brojem 066944330, gdje sud na strani 31 presude sud navodi da br. 066944330 na području Bijeljine komunicira sa brojem 065097555, jer je isto navedeno u nalazu Kostreševića, što nije tačno. Apelant osporava zaključke na strani 10 presude Okružnog suda u vezi sa prepoznavanjem, ukazujući da zakon ne reguliše da se vrši prepoznavanje „živih lica“ i „prepoznavanje fotografija" , ili obrnuto, već naprotiv jedna drugu isključuju. Odbrana je isticala da je sve i jedan zapisnik o prepoznavanju identičan te u istom stoji nakon pokazivanja lica svjedok izjavi: “Lice pod rednim brojem … odgovara licu koje sam uočio....”. Naime prilikom radnje prepoznavanja lice koje vrši prepoznavanje mora biti izričito da je prepoznalo izvršitelja djela, a činjenica da su u vrsti svi bili djelatnici policije dodatno stavljaju pod sumnju obavljeno prepoznavanje, a koji prigovor odbrane Vrhovni sud nije cijenio. U ostalom dijelu apelacije apelant osporava način na koji je sud (fragmentirano) cijenio iskaz svjedoka Pazurevića i Nikolića (u pravcu koji je nepovoljan za apelanta). Apelant osporava postojanje dogovora između apelanta i Blagojevoća, kao i ukazuje na, prema mišljenju apelantu, kontradiktornosti u presudi. Apelant navodi da sud isključuje osiguraničku prevaru konstatacijom da je ostao ključ u autu te i na taj način štiti oštećenog, a postavlja se pitanje da li je postojala mogućnost da se ključ vrati oštećenom nakon što se sa autom ,,odvezu“ i „ simulira“ krađa. Apelant ukazuje na navod suda na strani 28. (da su irelevantni dijelovi snimaka nadzornih kamare), dok mu je isto stavljeno na teret. Obrazloženja u vezi alibija su kako apelant navodi takođe neutemeljena. Apelant navodi da iskaz vještaka Željka Trninića sud nije dovoljno obrazložio niti cijenio, naročito u pravcu koji se odnosi na da se predmetni Mercedes veoma teško „može staviti u pogon “ na bilo koji mehanički način, izuzev ključem. Sud u iskazima svjedoka Novakovića (koji čak „sebe imputira“ u djelo svojim iskazom, kako apelant navodi), Jelene Renovica i Zorana Dobrilović nalazi pristrasnost i iz tih razloga ih ne cijeni, dok kod svjedoka Nikolića koji je u tazbinskom odnosu sa oštećenim (šurjak) takav stav ne iznosi i ne umanjuje iskaz njegov. Prilikom donošenja odluke te obrazloženja iste sud je povrijedio načelo in dubio pro reo jer ZKP propisuje presumpciju nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo, pravilo da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, što apelant detaljno navodi ukazujući na praksu Evropskog suda. Naime sud je službeno od PS Sokolac tražio dostavljanje određenih informacija u vezi sa zaustavljanjem apelanta od strane policijskih službenika PS Sokolac
– Dragoljuba Marjanovića i Davora Bjelice. Sud je pozvao navedene policijske službenike kao svjedoke suda te službeno tražio od PS Sokolac dokumentaciju o zabilješkama kontrole vozila i apelanta. U dopisu stoji da je apelant dana 20. jula 2015. godine kontrolisan, te da postoje osnovi sumnje da su „dijelovi evidencije falsifikovani" ne navodeći koji, niti na koju se evidenciju isto odnosi, što još detaljno apelant pojašnjava. Odbrana smatra da sudovi nisu dovoljno cijenili iskaze svjedoka Jelene Renovica, Vojislava Novakovića, Dragoljuba Marjanović, Borislava Pijetlovića koji je rekao da je mercedes takvom brzinom prošao da nije u mogućnosti bilo zapaziti vozača, da nije vidio nikakva lica kod portirnice , a mjesto gdje je Pazurević rekao da su se nalazili ( kod plavog auta na fotografiji) vidljivo je i iz portirnice. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu uslijed odbijanja prijedloga za rekonstrukciju i u odbijanju uzimanja uzoraka od Nikolića, Pazurevića i sina oštećenog kako bi se vještačili i uporedili pronađeni DNK muški profili (ukupno 3) , jer ni jedan nije odgovarao oštećenima.
b)Odgovor na apelaciju
39. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je svjesno u i mjeri koju mu nalaže zakon cijenio žalbe.
40. Okružni sud je dao odgovor na apelaciju uglavnom ponavljajući stavove iznijete u osporenim odlukama i ukazujući da je su svi argumenti koji su iznijeti u apelaciji iznijeti ranije. Smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo navedeno u apelaciji.
V.Relevantni propisi
41. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18), u relevantnom dijelu glasi:
" III IZUZEĆE
Razlozi za izuzeće Član 37.
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
[…]
g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak, […]
đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca Član 38.
Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.
Stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. t. a) do đ) ovog zakona saznale kasnije, zahtjev podnose odmah po saznanju.
Zahtjev za izuzeće sudije višeg suda stranke i branilac mogu staviti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.
Stranka i branilac mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika vijeća koji u predmetu postupa.
Stranke i branilac dužni su da u zahtjevu navedu okolnosti zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen. Postupak za izuzeće Član 39.
Sudija, čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 37. t. a) do d) ovog zakona, dužan je da prekine svaki rad na tom predmetu i da o tome obavijesti predsjednika suda. Ako sudija smatra da postoje okolnosti iz člana 37. tačka đ) ovog zakona, obavijestiće o tome predsjednika suda.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, kao i u slučaju kada je riječ o izuzeću predsjednika suda – o njihovom izuzeću odlučuje se na opštoj sjednici.
Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće Član 40.
O zahtjevu za izuzeće iz člana 38. ovog zakona odlučuje se na opštoj sjednica.
Prije donošenja rješenja o izuzeću pribaviće se izjava sudije, odnosno predsjednika suda, a po potrebi sprovešće se i drugi izviđaji.
Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dopuštena žalba. Ako je zahtjev za izuzeće iz člana 37. tačka đ) ovog zakona podnesen poslije početka glavnog pretresa ili ako je postupljeno protivno odredbama člana 38. st. 4. i 5. ovog zakona, zahtjev će se odbaciti u cjelini, odnosno djelimično. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona. U donošenju tog rješenja ne može učestvovati sudija čije se izuzeće traži. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje nije dopuštena žalba.
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje Član 150.
(1)Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.
(2)Tokom postupka svjedok se može suočiti sa drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim.
(3)Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražiće se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće – zajedno sa predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje lica nije moguće u skladu sa stavom 3. ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija tog lica i fotografija svjedoku nepoznatih lica.
Izjašnjenje o krivici Član 244.
(4) Nakon unošenja izjave o krivici u zapisnik, sudija za prethodno saslušanje će proslijediti predmet sudiji, odnosno vijeću kojem je predmet dodijeljen u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, a dokaze koji potkrepljuju navode optužnice vraća tužiocu. Glavni pretres će biti zakazan u roku od 30 dana od dana izjašnjavanja o krivici. Ovaj rok može se izuzetno produžiti za još 30 dana.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav 2.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
VI.Dopustivost
42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
43. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decmbra 2017. godine a apelacija je podnesena1. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
46. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 14. Evropske konvencije.
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
48. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbeprotiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom rokupred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaženjegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
49. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, te je osuđen na kaznu zatvora, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer cjelokupan postupak nije bio pravičan na način kako to propisuju naprijed navedene odredbe, odnosno da mu nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.
50. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2.marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6., on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protivUjedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
51. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, (prti čemu je apelant ukazao eksplicitno na član 6 stav 3 tačka d)) Ustavni sud će apelantove navode prvo ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud najprije primjećuje da apelant ukazuje da je jedna ista osoba obnašala funkciju sudije za prethodno saslušanje i sudije za prethodni postupak, u postupku protiv apelanta kao i da je sudeće vijeće bilo pristrasno, odnosno pod uticajem dokaza koji su saznali u postupku koji se vodio protiv Pere Blagojevića, koji je bio suoptužen sa apelantom .
53. Ustavni sud podsjeća da je „nepristranost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda postojanje nepristranosti, u svrhu člana 6.stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristranosti se, također, ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005.godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006.godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07). Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno(vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47).
54. Kada je u pitanju objektivna nepristranost Ustavni sud podsjeća da se mora utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit. Mežnarić, stav 31). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Da bi sudovi podstakli neophodno povjerenje u javnosti mora se imati uvidu i unutrašnja organizacija (vidi Evropski sud, Piersack protiv Belgije, 1. oktobar 1982. godine, stav 30 (d)). Značajan faktor je postojanje postupka koji osigurava nepristranost odnosno pravila koja reguliraju izuzeće sudije. Ovakva pravila odražavaju stav nacionalnog zakonodavca da otkloni svaku razumnu sumnju u nepristranost sudije ili suda u pitanju (vidi Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, stav 99). Samo neslaganje s procesnim odlukama donesenim od strane sudije ne daje legitiman razlog za sumnju u njegovu nepristranost (vidi Academy Trading Ltd. i drugi protiv Grčke broj 30342/96, par. 46, 4. april 2000). Slično tome, činjenica da je profesionalni sudija već sudio u predmetu suoptuženika i da poznaje činjenično stanje predmeta nije, sama po sebi, dovoljna da se nepristranost sudije dovede u pitanje (vidi Evropski sud, Thomann protiv Švajcarske, presuda od 10. juna 1996. godina stav 33; Stow i Gai protiv Portugala i Miminoshvili protiv Rusije broj 20197/03, par. 116-120, 28. maj 2011. godine).
55. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristranost vijeća zbog činjenice da je bilo pod uticajem osuđujuće presude u predmetu protiv Blagojevića, suoptuženog sa apelantom ( u odnosu na kojeg je postupak razdvojen) i koje je bilo upoznato sa dokazima, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe ZKP kojim su propisani uvjeti za izuzeće sudija u krivičnom postupku, te da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da sudija (ili sudije) koji je učestvovao u donošenju odluke u postupku koji je vođen protiv saoptuženog, protiv kojeg je postupak razdvojen od postupka koji se vodio prema ostalim saoptuženim, treba biti izuzet iz postupka prema ostalim saoptuženim.
56. Dalje, u pogledu iznesenih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Ferrantelli i Santangelo protiv Italije (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, aplikacija broj19874/92 od 7. augusta 1996. godine), u kojem je Evropski sud za ljudska prava zaključio da je povrijeđeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije, odnosno da je sud bio pristran. Evropski sud za ljudska prava je našao da postoji osnovana bojazan u objektivnu nepristranost sudije koji je u predmetu protiv ova dva apelanta bio predsjednik vijeća, kao i u predmetu protiv G.G. za isto krivično djelo, u kojem je G.G. osuđen na doživotni zatvor. Evropski sud za ljudska prava je naveo da sumnja u objektivnu nepristranost sudije proizlazi iz činjenice da se veliki dio ranije donesene odluke (protiv G.G.) odnosio na apelante, te da su u presudi protiv G.G. apelanti označeni kao „pripremaoci radnje“, „saoptuženi“ i dr.
57. Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda za ljudska prava u kojem je jasno navedeno da sama činjenica da je isti sudija već ranije donio odluku za saoptuženog u odvojenom postupku nije dovoljna da se zaključi da je sudija pristran. S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava je naveo da je svaki predmet slučaj za sebe, da treba dobro ispitati sadržaj ranije donesene presude (u predmetu koji se ne odnosi na apelanta već na drugog saoptuženog). Od sadržaja presude i načina na koji se tretiraju saoptuženi zavisi i ocjena o realnoj sumnji u objektivnu nepristranost sudije. Dakle, osim činjenice da je isti sudija donio odluke za saoptužene u različitim postupcima, koja sama po sebi nije dovoljna, sasvim je druga situacija ako ranija presuda sadrži nalaz i prejudicira pitanje o krivici optuženog u postupku koji treba tek da se vodi protiv jednog od saoptuženih. S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava je naveo da od slučaja do slučaja treba ispitati okolnosti i kako ranije donesena presuda tretira u tom predmetu lice protiv kojeg se poslije vodi postupak.
58. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u predmetu Schwarzenberger (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Schwarzenberger protiv Njemačke, aplikacija broj 75737/01 od 10. avgusta 2006. godine), Evropski sud za ljudska prava zaključio da nema povrede člana 6.stav 1. Evropske konvencije u odnosu na nepristranost sudije. Naime, u navedenom predmetu aplikant je bio optužen za krivično djelo ubistva i pljačke, a prije presude aplikantu već je bila donesena presuda za isto krivično djelo u postupku protiv D., koja se bazirala samo na izjavi optuženog D. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da presuda protiv optuženog D. opisuje izvršenje krivičnog djela na bazi njegove izjave (koji je pokušao svu krivicu da prebaci na aplikanta) i da redovni sud nije izvodio nikakve dokaze niti utvrđivao činjenice u vezi sa aplikantovom krivicom. Redovni sud je naveo da je aplikant bio nedostupan sudu jer je služio kaznu u Španiji i sudije su navele da slučaj nije ispitan sa aplikantove tačke gledišta. Sudija koji je učestvovao u oba postupka je, u aplikantovom slučaju, dao izjavu povodom zahtjeva za izuzeće koji je u redovnom postupku podnio aplikant, u kojoj je naveo da je svjestan činjenice da je «ograničen saznanjima dobijenim samo na osnovu izjave gospodina D», te da je presuda u predmetu protiv D. donesena samo na osnovu saznanja koje je sud dobio na osnovu njegove izjave, a da će aplikantova krivica biti detaljno ispitana u postupku protiv njega. Dalje, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je presuda koja je donesena protiv aplikanta bazirana na bitno različitim činjenicama od presude koja se odnosila na optuženog D., što upućuje na zaključak da je sud, odlučujući o optužbi protiv aplikanta, imao sasvim drugi pristup.
59. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o situaciji da je presuda u odnosu na Blagojevića donijeta ranije ( kako proizilazi iz apelacije) te je u činjeničnom opisu kako navodi apelant ostao apelant, te da je optužnica bila koncipirana na istim dokazima, što sve po mišljenju apelanta ukazuje da je opravdana sumnja apelanta „da bi isto vijeće moglo donijeti drugačiju odluku od osuđujuće“. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio Ustavnom sudu presudu protiv Blagojevića, niti apelant sugeriše da je u tom predmetu utvrđena njegova krivica. Osim toga, imajući u vidu navode apelanta da je postupak prema njemu „proveden samo formalno“ Ustavni sud ukazuje da sam apelant navodi da je u postupku protiv Blagojevića i Kopranovića donijeta presuda koja se nalazila u postupku po žalbi, kada je apelant je lišen slobode. Takođe, Ustavni sud primjećuje da sud ( što proizilazi iz osporenih presuda) u odnosu na Kopranovića (strana 31.) nije našao dokaze da je sa apelantom i Blagojevićem izvršio navedeno krivično djelo, što po ocjeni Ustavnog suda ukazuje na objektivnost suda, odnosno da je donio odluku na osnovu dokaza u spisu.
60. Osim svega navedenog Ustavni sud primjećuje da je apelant navod o pristranosti suda, mogao iznijeti u zahtjevu za izuzeće, na način propisan odredbama člana 37. tačka đ) ZKP, što apelant nije uradio. Stoga, je evidentno da apelant nije slijedio redovnu zakonsku proceduru da «dokaže», odnosno ukaže na eventualnu pristranost prvostepenog suda, odnosno da nije podnio zahtjev za izuzeće iz nekog od zakonom predviđenih razloga. Ipak, Ustavni sud primjećuje da je apelant u žalbi ukazivao da mu je sudilo vijeće koje je imalo na uvid dokaze, a da je Vrhovni sud u svojoj odluci naveo da iz odredbi ZKP ne proizilazi da se sud ne može upoznati sa dokazima i prije nego što se oni sprovedu (što apelant osporava ukazujući na odredbu člana 244. stav 4. ZKP), niti ova okolnost dovodi u sumnju nepristranost vijeća, te je načelo kontradiktornosti ispoštovano. Ustavni sud nalazi da iz zakonskih odredbi proizilazi da vijeće ne bi trebalo da bude upoznato sa dokazima, ali podržavajući stav Evropskog suda zaključuje da samo upoznavanje sa dokazima nužno ne znači i da je vijeće pristrano. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, kada apelant nije dao uvjerljive razloge da je vijeće bilo pristrano i kada nije ni pokušao da traži izuzeće vijeća (u čiju pristrasnost je sumnjao) Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
61. Nadalje, apelant navodi da je ista osoba učestvovala u postupku kao sudija za prethodno saslušanje i sudija za prethodni postupak, zbog čega postoji sumnja u “zakonitost” postupka, odnosno sumnja u pristranost. U odnosu na ove navode Ustavni sud mora da primjeti da apelant nije rekao ništa konktretno, ništa što se odnosi na predmet apelanta. Naime, apelant navodi: Ukoliko bi ista ličnost bila u obadvije uloge stoga se gubi svrha zakonske regulative u tom pravcu kao i postojanja sumnje u zakonitost postupka, cijeneći da jedna ličnost rukovodi prethodnim postupkom, izdaje naredbe upoznaje se sa dokazima, a potom optužnica sa tim istim pribavljenim dokazima ide na potvrđjivanje kod sudije za prethodno saslušanje koji je u istoj ličnosti kao i sudija za prethodni postupak, pa stoga postoji pristrasnost u tom dijelu naročito kod odlučivanja na uložene prethodne prigovore.”. Međutim, imajući u vidu standard Evropskog suda u predmetu Morel protiv Francuske (ECHR 2000-VI, broj 34130/96, tačka 45. s daljnjim referencama) koji je zaključio da se sama činjenica da je sudija već donosio odluke prije suđenja ne može, sama po sebi, smatrati dovoljnom kako bi opravdala zabrinutost zbog njegove nepristranosti. Ono što je važno su obim i priroda radnji koje je sudija preduzeo prije suđenja. Na primjer, preliminarna ocjena dostupnih podataka za potrebe donošenja neke procesne odluke ne znači da je konačna ocjena u presudi prejudicirana.
62. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je ZKP u članu 20 (Osnovni pojmovi ) propisao : g) sudija za prethodni postupak je sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom, d) sudija za prethodno saslušanje je sudija koji nakon podizanja optužnice postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima ovlašćenja sudije za prethodni postupak. Dovodeći ove odredbe u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud primjećuje da se radi o sudiji koji je postupao prije podnošenja optužnice i nakon podizanja optužnice. Navedeni sudija nije sudio u vijeću i nije donosio odluku u vezi sa apelantom krivičnom odgovornošću. Stoga, Ustavni sud nalazi, imajući u vidu fazu postupka u kojoj je sudija postupao, da je apelant morao ponuditi jače dokaze za objektivnu pristranost ovog sudije od tvrdnje da je ista osoba obnašala dvije navedene funkcije, bez konkretizacije šta je tačno radila u predmetu apelanta. Sama činjenica “preklapanja” funkcija sudije a priori ne ukazuje na nepristranost sudije, niti je apelant pružio bilo kakve dokaze u tom pravcu, kojim se dovodi u pitanje nepristranost sudije budući da ni apelant ne konkretizira na koji način je sudija bio pristran (koje su konkretno u odnosu na apelanta donijete odluke/ „naredbe“, prije potvrđivanja optužnice, kako bi se moglo upoređivati). Stoga Ustavni sud nalazi da ni u ovom dijelu nema povrede prava na pravičan postupak.
63. Ostali navodi apelanta bi se mogli sumirati kao navodi o nezakonitim dokazima (pribavljenim radnjom prepoznavanja), o odbijanju prijedloga odbrane za provođenje određenih dokaza, te ocjena dokaza.
64. Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje zaključke sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
65. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Evropski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zadatak redovnih sudova je da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se optuženi na njih poziva (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra1988.godine, serija A, broj 146, str. 31. stav 68). Najzad, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97,stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, već citirana odluka broj AP 5/05 od 14.marta 2006.godine).49.
66. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donijeta osuđujuća presuda na iskazima svjedoka očevidaca, koji su opisali događaj ali i prepoznali apelanta kao počinioca, te iskazima drugih svjedoka, a svi dokazi su cjenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi te je sud zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud najprije primjećuje da apelant ne problematizira sadržaj iskaza svjedoka, kao takav (osim u dijelu opisa izgleda apelanta, o čemu će kasnije biti riječi). Ono što apelant sugeriše u konkretnom slučaju je postojanje “osiguraničke prevare”, o čemu je sud dao svoje mišljenje sa kojim se apelant očigledno ne slaže, ali koje ne izgleda proizvoljno nego logično – da oštećeni nije mogao naplatiti osiguranu sumu jer bi prekršio ugovor i ostavio auto otključano sa ključem u bravi. Nadalje, apelant osporava i čitanje iskaza svjedoka Ognjena Blagojevića, u skladu sa članom 288. stav 2. ZKP, na koji se sud pozvao. Međutim, Ustavni sud zapaža da je sud naveo određene razloge za ovakav svoj stav (svjedok u Njemačkoj, nemogućnost da dođe, ali i odbijanje prijedloga odbrane da se navedeni svjedok sasluša putem video linka zbog tehničkih nemogućnosti). Okružni sud je naveo da je odbrana imala pravo da stavi svoje prigovore na iskaz ovog svjedoka, a ovaj dokaz nije jedini i odlučujući (sud je naveo da čak da je “potvrđujući” u odnosu na iskaze Pazurevića i Nikolića o odlučnim momentima otuđenja vozila. Nadalje, apelant osporava način na koji je izvršeno prepoznavanje od strane svjedoka, o čemu su se veoma detaljno referisali prvo prvostepeni sud, a zatim Vrhovni sud u postupku po žalbi, prihvatajući stav prvostepenog suda da je prepoznavanje bilo zakonito i u skladu sa odredbama člana 150 ZKP. Data obrazloženja Ustavnom sudu se ne čine proizvoljna, niti su suprotna sadržaju revelantnih zakonskih odredi. Osim toga apelant u apelaciji postavlja tezu da nije bilo uslova za prepoznavanje lica, nakon što je izvršeno prepoznavanje putem foto albuma, pa je izlišno provoditi oba i zakon ne predviđa (kako apelant navodi) takvu mogućnost. Međutim, sama činjenica da su svjedoci prepoznali apelanta putem fotografija, u postupku koji je zakonom propisan i koji kao takav apelant ne osporava (osim što navodi da je svaki zapisnik identičan i šta u njemu stoji), sasvim je dovoljna i nepotrebno je dalje elaboriranje ovih apelantovih navoda (da li je trebalo provoditi oba prepoznavanja i da li je onda kasnije prepoznavanje nezakonito).
67. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza ( na primjer prihvatanje iskaza Nikolića kojem je oštećeni zet, a neprihvatanje iskaza kuma i supruge apelanta) Ustavni sud zapaža iz osporenih odluka da su svi iskazi svjedoka navedeni detaljno, te da je redovni sud dao pojedinačnu ocjenu istih, ali iskaze svjedoka dovodio u vezu sa drugim dokazima (konkretno iskazima drugih svjedoka). Okružni sud je jasno naveo gdje su razlike u iskazima Jelene Renovica, Novakovića i apelanta i zašto im ne poklanja vjeru. Sama činjenica da je sud poklonio vjeru nekim drugim dokazima (iskazima drugih svjedoka) o čemu je sud dao obrazloženje, ne dovodi u pitanje zakonitost postupka i poštivanje garancija propisanih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
68. Imajući u vidu sve zaključke u konkretnom slučaju, a koji se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer ne nalazi da ostali navodi mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv apelanta. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima na način kako je on želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenim presudama Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Iz obrazloženja presuda Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat proizvoljne ocjene dokaza, povrede materijalnog prava ili korištenja nezakonitih dokaza, niti da je sud bio pristran. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je redovni sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci presude, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.
69. Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo povredu člana 14.Evropske konvencije, koju povredu nije dalje obrazložio, te osim nezadovoljstva apelanta donijetom odlukom i postupkom za koji je Ustavni sud u prethodnim tačkama utvrdio da su poštovana apelantova prava garantovana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da ovo dodatno ispituje.
70. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
71. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada se iz osporenih odluka ne proizilazi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat proizvoljne ocjene dokaza, povrede materijalnog prava ili korištenja nezakonitih dokaza, niti ima dokaza koji ukazuju da je sud/sudija koji je postupao u predmetu bio pristran.
72. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević