Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1728/19 (Sberbank a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1728/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-1728/19, rješavajući apelaciju Sberbank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sberbank a.d. Banja Luka protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 245523 17 Gž od 27. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slavica Graorac, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 245523 18 Rev od 23. januara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 245523 17 Gž od 27. novembra 2017. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-724/18 od 27. februara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 245523 18 Rev od 23. januara 2019. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiteljici (D.B.) po osnovu neosnovanog bogaćenja, zbog nezakonito obračunate i naplaćene kamate po ugovoru o dugoročnom kreditu, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i određeni novčani iznos na ime dospjele kamate.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su se parnične stranke nalazile u ugovornom odnosu na osnovu zaključenog ugovora o dugoročnom kreditu i to tužiteljica u svojstvu korisnika kredita, a apelant u svojstvu davaoca kredita (kao pravni sljednik). Okružni sud je istakao da iz odredaba člana 98. Zakona o bankama proizlazi da je zakonodavac propisao obavezu apelanta, da ugovore, zaključene prije stupanja na snagu tog zakona (1. decembar 2011. godine), u kojima je ugovorena promjenljiva, a neodrediva nominalna kamatna stopa, odnosno promjenljivi neodredivi element te stope, uskladi sa relevantnim odredbama člana 98. Zakona o bankama u roku od 6 mjeseci, što apelant nije učinio. Tim odredbama je apelant bio obavezan da visina ugovorene promjenljive, a neodredive nominalne kamatne stope, odnosno promjenljivog neodredivog elementa te stope, ne može biti veća od njihove inicijalne visine (visine u momentu zaključenja ugovora). Okružni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke D.O. proizilazi da apelant za vrijeme perioda otplate kredita nije mijenjao kamatnu stopu, iako je ista ugovorena predmetnim ugovorom. Naime, Okružni sud je naveo da je vještak pojasnila da je apelant nakon 2012. godine, kada je usvojen novi Zakon o bankama, bio dužan, da uskladi postojeće kredite (pa i predmetni kredit iz 2010. godine) sa tim zakonom, odnosno, da u ugovore o kreditima, u kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, unese sve elemente, na osnovu kojih bi ta kamatna stopa bila odrediva, te da je u predmetnom ugovoru trebalo biti navedeno koji je to fiksni dio kamatne stope, a koji je varijabilni u momentu zaključenja ugovora, od čega zavisi varijabilni dio kamatne stope i kada se vrši usklađivanje kamatne stope. Okružni sud je naveo da se tužiteljica sa apelantom zaključenjem ugovora saglasila sa promjenjivom kamatnom stopom, a apelant nije obavijestio tužiteljicu zbog čega nije primijenio ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da apelant nije imao pravni osnov da sve vrijeme naplaćuje anuitete kredita u istom iznosu, po fiksnoj kamatnoj stopi, pa je prvostepeni sud, pravilno, s pozivom na odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, obavezao apelanta da tužiteljici vrati stečeno bez osnova. Osim toga, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer prvostepeni sud nije dozvoli saslušanje svjedoka D.N., budući da je takav žalbeni prigovor suprotan stanju spisa, a i pored toga, saslušanjem tog svjedoka se nije ni moglo dokazati da je ugovorena fiksna kamatna stopa, s obzirom na ugovor kojim je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1728/19 (Sberbank a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio