Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2689/19 (Z. G.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2689/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2689/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Zvonko Gusak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zvonko Gusak protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 020637 18 Gž od 13. avgusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 020637 15 P od 26. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonko Gusak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Željka Milanović advokat iz Doboja, podnio je 28. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 020637 18 Rev od 25. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 020637 18 Gž od 13. avgusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 020637 15 P od 26. decembra 2017. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5909/18 od 19. decembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 13. avgusta 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 25. aprila 2019. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da zajedničku bračnu stečenu imovinu iza umrlih A. G. sa dijelom 1/3 i F.G. sa dijelom 2/3 čini nekretnina (stambena zgrada), pa se slijedom toga mijenja rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda broj: 87 0 O 014309 13 O od 7. novembra 2014. godine na način da se na ovoj nekretnini smanjuje apelantov nasljedni dio na 7/27, a povećava nasljedni dio tužitelja (I.G. i M.G.) na dio od po 10/27, te je apelant obavezan da trpi da se tužitelji u listu nepokretnosti upišu kao vlasnici i korisnici na predmetnoj nekretnini s dijelovima od po 10/27, a apelant s dijelom od 7/27, te kao vlasnici i korisnici na posebnim dijelovima zgrade srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Također, naloženo je nadležnom organu uprave da izvrši brisanje podataka o korisnicima na zgradi u A 1 listu u listu nepokretnosti.

4. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je u vrijeme trajanja bračne zajednice između F.G. (otac apelanta i tužitelja) i A.G. (majka tužitelja, koja je bila zaposlena), pored prvog sprata na predmetnoj stambenoj kući (nije predmet tužbenog zahtjeva), sagrađen drugi sprat i visoko potkrovlje, te da je majka tužitelja uložila određeni novčani iznos za izgradnju visokog potkrovlja. S tim u vezi, prvostepeni sud je utvrdio da etažirana imovina (drugi sprat i potkrovlje stambene kuće) predstavlja bračnu tekovinu F.G. i majke tužitelja, dok posebna imovina F.G. (površina zemljišta ispod stambene kuće sa stanom u prizemlju) ulaze u njegovu bračnu tekovinu, pa je njegov udio u bračnoj tekovini veći (član 273. Porodičnog zakona). Naime, prvostepeni sud je utvrdio da udio F.G. u bračnoj tekovini iznosi 2/3, dok udio majke tužitelja iznosi 1/3. Također, prvostepeni sud je promijenio rješenje o nasljeđivanju ovog suda od 7. novembra 2014. godine (član 141. Zakona o vanparničnom postupku, u vezi sa članom 9. Zakona o nasljeđivanju) na način da se na imovini za koju je utvrdio da predstavlja bračnu tekovinu F.G. i majke tužitelja smanjio apelantov nasljedni dio (koji je nasljednik iza F.G.) na udio od 7/27, a povećao nasljedni dio tužitelja (nasljednici svoje majke i F.G.) na udjele od po 10/27. Pri tome, prvostepeni sud je imao u vidu da bi udio majke tužitelja (umrla prije muža) nasljedili njen muž F.G. i tužitelji na jednake dijelove od po 1/9, a potom bi nasljedni dio F.G. od 1/9 poslije njegove smrti na jednake dijelove u udjelima od po 1/27 naslijedili apelant i tužitelji.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je, imajući u vidu odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, prvostepeni sud pravilno utvrdio da etažirana imovina (drugi sprat i potkrovlje predmetne stambene kuće) predstavlja bračnu tekovinu F.G. i A.G., a posebnu imovina F.G. površina zemljišta ispod stambene kuće s njenim prizemljem, te da je njegov udio u bračnoj tekovini iz tih razloga i povećan (član 272. Porodičnog zakona).

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2689/19 (Z. G.) | Sudska praksa | Aktio