Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1903/19 (I. M.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1903/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-1903/19, rješavajući apelaciju Ivana Majića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Majić protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 028968 18 Rsž od 19. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 Rs 028968 16 Rs od 9. marta 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Majić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitina, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 4. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Rs 028968 18 Rsž od 19. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Rs 028968 16 Rs od 9. marta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje Policijskog odbora tuženog (MUP Zapadnohercegovačkog kantona) od 13. januara 2016. godine i rješenje Disciplinske komisije tuženog od 4. decembra 2015. godine, da se naloži tuženom da mu na ime umanjenih plata isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se naloži tuženom da izvrši brisanje izrečenih sankcija i kaznenih bodova u evidenciji Odsjeka za kadrovske poslove tuženog.

3. U obrazloženju prvostepene odluke Općinski sud je naveo da je neosnovana tvrdnja apelanta da je nastupila zastara vođenja postupka. Općinski sud je naveo da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen zbog teže povrede službene dužnosti koja je učinjena 7. marta 2015. godine, a postupak je trajao sve do konačne odluke drugostepenog organa. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da je jasno da nije protekao rok iz člana 117. stav 2. Zakona o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) koji propisuje da vođenje postupka zbog teže povrede službene dužnosti zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i počinitelja, odnosno najduže u roku od godinu dana od dana počinjenja povrede. Nadalje, Općinski sud je naveo da je i interni postupak okončan u skladu sa članom 32. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik) budući da je djelo prijavljeno 9. marta 2015. godine, a saglasnost javnog žalbenog ureda na završni izvještaj je dostavljena disciplinskom tužiocu 30. aprila 2015. godine, dakle u propisanom roku od tri mjeseca sa eventualnom mogućnošću produženja za još dva mjeseca. Osim toga, Općinski sud je naveo da je disciplinska komisija 17. avgusta 2015. godine donijela odluku o pokretanju disciplinskog postupka u roku od sedam dana od prijema zahtjeva disciplinskog tužioca koji je primljen 14. avgusta 2015. godine (član 34. stav 1. Pravilnika), te je disciplinska komisija donijela odluku u roku od 90 dana od zaprimanja zahtjeva (član 34. stav 4. Pravilnika).

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je prije svega naveo da su neosnovani prigovori apelanta vezano za nastupanje zastare vođenja disciplinskog postupka, kako internog, tako i postupka pred disciplinskom komisijom. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proističe da je apelantu na teret stavljeno počinjenje teže povrede službene dužnosti iz člana 107. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima, a vođenje disciplinskog postupka zbog teže povrede službene dužnosti, u skladu sa članom 117. stav 2. Zakona o policijskim službenicima, zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i počinitelja, odnosno najduže u roku od godinu dana od dana počinjenja povrede. Kantonalni sud je naveo da je apelant povredu disciplinske dužnosti počinio 7. marta 2015. godine, a zahtjev za pokretanje internog postupka Odsjeku za unutrašnju kontrolu podnesen je 9. marta 2015. godine, da bi 26. marta 2015. godine unutrašnja kontrola provela internu istragu, te sačinila završni izvještaj, na koje je javni žalbeni ured 30. aprila 2015. godine dao suglasnost. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je rok za okončanje internog postupka za težu povredu službene dužnosti tri mjeseca od dana prijave unutrašnjoj kontroli (koji se može produžiti za dva mjeseca, u skladu sa članom 32. Pravilnika), zbog čega su neosnovani žalbeni navodi u pogledu zastare vođenja internog postupka. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je disciplinski tužilac 13. avgusta 2015. godine disciplinskoj komisiji (član 33. Pravilnika) podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, a da je disciplinski postupak okončan donošenjem rješenja o disciplinskom kažnjavanju od 4. decembra 2015. godine (nakon što je ranije rješenje disciplinske komisije od 30. septembra 2015. godine po žalbi apelanta iz formalnih razloga bilo ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak). S tim u vezi, a cijeneći da zastara vođenje disciplinskog postupka zbog teže povrede službene dužnosti nastupa protekom roka od šest mjeseci od dana saznanja za počinjenu povredu i počinitelja, a najduže u roku od jedne godine od dana počinjenja povrede (član 24. Pravilnika), Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi i u pogledu zastare pokretanja i vođenja disciplinskog postupka pred disciplinskom komisijom.

5. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani prigovori apelanta da disciplinska komisija nije smjela mijenjati pravnu kvalifikaciju i činjenični opis prekršaja. Naime, Kantonalni sud je naveo da Disciplinska komisija nije vezana uz pravnu ocjenu djela navedenog u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka, a iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je sud prihvatio da je Disciplinska komisija u rješenju o utvrđivanju disciplinske odgovornosti samo precizirala radnje koje su apelantu stavljene na teret, a koje radnje su proizlazile iz radnog naloga, a koje obrazloženje prihvata i taj sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i prigovori apelanta da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio iskaze saslušanih svjedoka, budući da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je sud cijenio iskaze svjedoka I.Č., D.B. i apelanta, te da je te iskaze doveo u vezi i na osnovu toga zaključio da je odluka Disciplinske komisije zasnovana na zakonu i provedenim dokazima.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

Relevantni propisi

7. Zakon o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona (temeljni tekst i izmjene i dopune preuzeti sa http://www.skupstina-zzh.ba/opsirnije.asp?id=111) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 117.

Zastara postupka (…) (2) Vođenje postupka zbog teže povrede službene dužnosti zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i počinitelja, a najdulje u roku od godine dana od dana počinjenja povrede.

(…)

8. Pravilnik o stegovnoj odgovornosti policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona (temeljni tekst i izmjene i dopune preuzeti sa http://www.skupstina-zzh.ba/opsirnije.asp?id=111) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 19.

Načelo žurnosti Postupak za utvrđivanje stegovne odgovornosti provodi se bez odgode.

(…) Za teže povrede službene dužnosti interni postupak i stegovni postupak moraju biti okončani u roku od devet mjeseci od dana kada je povreda prijavljena ustrojstvenoj jedinici za profesionalne standarde, odnosno ustrojstvenoj jedinici nadležnoj za unutarnju kontrolu.

Članak 24.

Zastara za pokretanje i vođenje postupka Vođenje stegovnog postupka zbog teže povrede službene dužnosti zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za počinjenu povredu i počinitelja, a najdulje u roku od jedne godine od dana počinjene povrede.

(…) Zastara se prekida svakom radnjom koja je poduzeta radi utvrđivanja stegovne odgovornosti.

Članak 32.

Rok za okončanje internog postupka za težu povredu Interni postupak zbog teže povrede službene dužnosti mora se okončati u roku od tri mjeseca od dana prijave unutarnjoj kontroli, a može se produljiti za još dva mjeseca u izuzetno složenim slučajevima.

Članak 33.

Zahtjev za pokretanje stegovnog postupka Za teže povrede službene dužnosti unutarnja kontrola u roku od sedam dana nakon provedenog internog postupka iz članka 108. Zakona o policijskim službenicima dostavlja stegovnom tužitelju inicijativu za pokretanje stegovnog postupka, nakon čega stegovni tužitelj podnosi zahtjev za pokretanje stegovnog postupka Stegovnom povjerenstvu.

(…) Članak 34.

Odluka o pokretanju postupka Stegovno povjerenstvo odlukom pokreće stegovni postupak u roku od sedam dana od dana primitka zahtjeva od strane stegovnog tužitelja.

(…) Stegovno povjerenstvo nije vezano uz pravnu ocjenu djela koje je podnositelj naveo u zahtjevu za pokretanje stegovnog postupka. Stegovno povjerenstvo donosi odluku o stegovnoj odgovornosti u roku od 90 dana od dana primitka zahtjeva iz članka 33. ovoga Pravilnika.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1903/19 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio