Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1928/19 (B. K.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1928/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-1928/19, rješavajući apelaciju Borivoja Kruškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Borivoje Krušković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017472 17 Uvp od 21. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Borivoje Krušković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dalibor Pejaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017472 17 Uvp od 21. marta 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 16. decembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Upravnog odbora tuženog (Univerzitet u Banjaluci) od 15. septembra 2015. godine. Tim rješenjem je odbijen prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja rektora tuženog od 24. avgusta 2015. godine kojim je apelantu prestao radni odnos na radnom mjestu nastavnika na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci sa danom 24. septembar 2015. godine i obavezom da apelant obavi materijalno razduženje i preda službenu dokumentaciju, vezanu za poslove i radne zadatke koje je obavljao.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je ugovor o radu od 24. novembra 2014. godine apelant zaključio sa tuženim kao poslodavcem i zasnovao radni odnos na određeno vrijeme, u skladu sa Odlukom Senata tuženog o izboru u zvanje od 23. septembra 2010. godine, kojom je apelant izabran u zvanje docenta na period od pet godina, tj. do 23. septembra 2015. godine. Vrhovni sud je naveo da je predmetnim rješenjem rektora tuženog od 24. avgusta 2015. godine apelantu nakon isteka roka na koji je zaključen ugovor o radu pravilno utvrđen prestanak radnog odnosa sa danom 24. avgusta 2015. godine, a činjenica da je rješenje doneseno ranije ne utiče na njegovu zakonitost, a ni na prava apelanta. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je činjenica da je predmetni ugovor zaključen na osnovu pomenute odluke o izboru u zvanje i da je zaključen na određeno vrijeme, zbog čega vrijeme zaključivanja ugovora ne može dovesti do produženja vremena važenja te odluke, pogotovo jer je apelant na osnovu iste odluke zaključio više ugovora o radu (zbog pribavljanja radne dozvole do sticanja državljanstva Republike Srpske). Vrhovni sud je dalje naveo da se u prvostepenom rješenju rektor pravilno pozvao na odredbu člana 125. stav 1. tačka b) Zakona o radu kojom je propisano da ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka na koji je zaključen, kao i na odredbe člana 89. i 97. Zakona o visokom obrazovanju koje ukazuju na obavezu raspisivanja konkursa za izbor akademskog osoblja. U slučaju apelanta to je i učinjeno na njegov zahtjev i konkurs je raspisan 8. aprila 2015. godine, šest mjeseci prije isteka njegovog ugovora o radu, a kojim prijavljivanjem bi apelant ispunio uslove za ponovni izbor u zvanje docenta za istu naučnu oblast. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se apelant nije prijavio na konkurs, pa je pravilno zaključeno da nije bilo mogućnosti da se po isteku predmetnog ugovora sa apelantom ponovo zaključi ugovor o radu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da navodi apelanta u vezi diskriminacije zbog neimenovanja za člana komisije za izradu magistarske teze ili doktorske disertacije čime bi ispunio uslove za imenovanje u vanrednog profesora, ne utiču na zakonitost osporenog akta, jer se te činjenice odnose na izbor u više akademsko zvanje, što nije predmet tog postupka. Vrhovni sud je naveo da nisu bitne ni sa aspekta njegovog ponovnog izbora, jer je to mogao biti i izbor u isto zvanje, ali je apelant to propustio neprijavljivanjem na pomenuti konkurs. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević