Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2355/19 (Conint d.o.o. Ljubljana)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Dostava
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2355/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. siječnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2355/19, rješavajući apelaciju Conint d.o.o. Ljubljana, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Conint d.o.o. Ljubljana protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 051579 18 Rev od 31. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 051579 17 Pž 3 od 25.
svibnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 051579 11 Ps od 15. ožujka 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Conint d.o.o. Ljubljana (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senad Omazić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 31. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 051579 18 Rev od 31. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 051579 17 Pž 3 od 25. svibnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 051579 11 Ps od 15. ožujka 2011. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena (Uprava za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Sektor za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreznih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika Tuzla) obveže apelantu platiti određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete-izmakle koristi, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude drugostupanjski sud je, između ostalog, istakao da nisu osnovani apelantovi prigovori kojima se pobija rješenje prvostupanjskog suda kojim je dopušten povrat u prijašnje stanje, a presuda zbog propuštanja stavljena van snage, te postupak vraćen u fazu zakazivanja pripremnog ročišta, iz razloga što postoji povreda odredaba parničnog postupka koja je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tužena u prijedlogu za povrat u prijašnje stanje opravdano ukazala da je apelantovu tužbu sa prilozima trebalo dostaviti tuženoj putem zakonskog zastupnika Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, kako je propisao čl. 340. st. 1. Zakona o parničnom postupku (kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostava se obavlja zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku). Međutim, prvostupanjski sud je postupio suprotno, jer je prema sadržaju dostavnice tužbu sa prilozima dostavio drugoj pravnoj osobi koja nije označena kao tužena stranka, zbog čega je Kantonalni sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno usvojio prijedlog tužene za povrat u prijašnje stanje i stavio van snage presudu zbog propuštanja budući da nije izvršeno uredno dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, a posljedično tome nisu ni bili stečeni uvjeti za donošenje presude zbog propuštanja.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužena apelantu kao poreznom obvezniku utvrdila razrez indirektnih poreza u određenom novčanom iznosu. Predmet spora u konkretnom slučaju je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužena naknadi štetu-izmakle koristi a koju bi ostvario ugovorom o kupoprodaji do čije realizacije nije došlo zbog narušenog ugleda „dobrog imena“ donošenjem rješenja (pravomoćno i konačno upravno rješenje) tužene kojim mu je utvrđen razrez indirektnih poreza, čime je apelant važio za najvećeg dužnika indirektnih poreza. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao pretpostavke odgovornosti za spornu štetu, prije svega, protupravnu štetnu radnju, a niti postojanje uzročne veze između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. U pogledu činjenice da je vještak ekonomske struke izračunao iznos dobiti po navedenom ugovoru, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da se na osnovu sadržaja tog dokaza nije mogao izvesti zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica na kojima je apelant zasnivao tužbeni zahtjev. Prvenstveno jer apelant nije dokazao prepostavke za postanak obligacionopravnog odnosa odgovornosti za štetu, i to: subjekti obligacionog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost, a na apelantu je bio teret dokazivanja (čl. 123. st. 1. ZPP).
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da su sudovi pogrešno zaključili da je osnovan zahtjev za povrat u prijašnje stanje jer je dostava tužbe bila pogrešna.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević