Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4292/19 (N. D.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4292/19

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4292/19, rješavajući apelaciju Nenada Dragišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Dragišića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 025036 19 Kž od 22. oktobra 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 025036 19 Kv od 11. oktobra 2019.

godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Samira Kurtovića Nenada Dragišića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 025036 19 Kž od 22. oktobra 2019.

godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 025036 19 Kv od 11. oktobra 2019. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nenad Dragišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luka, kojeg zastupa Marko Mikeš advokat iz Banjaluke, podnio je 7. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 025036 19 Kž 2 od 22. oktobra 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 025036 19 Kv od 11. oktobra 2019. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 13. novembra 2019. godine, apelant je 20. novembra 2019. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 12. decembra 2019. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 025036 19 Kpp 3 od 18. jula 2019. godine, apelantu (i tada saosumnjičenim S.Š., D.T. i D.Đ.) određen je pritvor u trajanju od jednog mjeseca koji je potom apelantu (i tada saosumnjičenim S.Š i D.T.) produžen Rješenjem vijeća Okružnog suda broj 11 0 K 02036 19 Kv 2 od 13. avgusta 2019. godine, za dva mjeseca.

6. Okružni sud je 10. oktobra 2019. godine potvrdio Optužnicu broj T 13 0 KT 0048984 19 od 9. oktobra 2019. godine, protiv apelanta i saoptuženih S.Š., D.T. i D.Đ. zbog krivičnih djela opisanih u toj optužnici. U potvrđenoj optužnici je stavljen obrazložen prijedlog za produženje pritvora prema apelantu i saoptuženim S.Š. i D.T. po istim pritvorskim osnovima i razlozima po osnovu kojih im je pritvor produžen i u toku istrage.

7. Okružni sud je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice apelantu i optuženima S.Š. i D.T., nakon održanog ročišta na kojem su se optuženi i njihovi branioci izjasnili o razlozima zbog kojih se predlaže produženje pritvora, donio Rješenje broj 11 0 K 025036 19 Kv od 11. oktobra 2019.godine. Tim rješenjem je apelantu i saoptuženim S.Š. i D.T. produžen pritvor, koji po tom rješenju, može trajati nakon potvrđivanja optužnice do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti po isteku svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Apelantu je pritvor određen i produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i posebnog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS)

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da su svi optuženi i njihovi branioci osporili osnovanost prijedloga za produženje pritvora optuženima nakon potvrđivanja optužnice, u dijelu koji se odnosi na posebne razloge za pritvor.

9. Navedeno je da je apelantov branilac osporio postojanje osnovanost tvrdnji tužioca da je apelant boravio u Kraljevini Španiji, navodeći da se on kao branilac obratio Ambasadi te države sa molbom da mu se dostave podaci da li je apelant i kada boravio i radio u Španiji, ali je obaviješten da takve podatke mogu tražiti i dobiti samo sudovi ili tužilaštva; istakao je da u ovom krivičnom predmetu za sve optužene nije predloženo produženje pritvora i smatra s tim u vezi da se radi o nejednakom pristupu koji je primijetio i u drugim predmetima, u kojima je postupao isti tužilac i on kao branilac; nalazi da se izjave svjedoka Nataše Dragišić kao sestre apelanta i Jelene Mitrović kao njegove nevjenčane supruge o tome da je apelant boravio u Španiji, pa ni izjava apelanta iz istrage na istu okolnost, ne mogu koristiti i na njima zasnivati odluka suda, jer se radi o privilegovanim svjedocima, dok prilikom ispitivanja u policiji apelant nije imao branioca, što predmetni zapisnik o njegovoj izjavi čini nezakonitim; ukazao je na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) po kojoj prilikom odlučivanja o pritvoru u svakoj sljedećoj fazi sud mora ovu mjeru restriktivnije primjenjivati i utvrditi dodatne razloge, koji ne postoje na strani njegovog branjenika, koji nije nikad nije osuđivan i protiv njega se ne vodi drugi krivični postupak, te se ne može govoriti o licu koje je sklono vršenju krivičnih djela, a njegovo se prisustvo ovom postupku može obezbijediti i nekom blažom mjerom od pritvora, konkretno mjerom zabranom napuštanja boravišta, uz oduzimanje putne isprave i obavezno javljanje policijskim organima u određeno vrijeme.

10. U pogledu navoda apelantove odbrane, tužilac je smatrao neosnovanim prijedlog da se ovom optuženom odrede mjere zabrane umjesto pritvora, navodeći da svjedok Jelena Mitrović nije vanbračna supruga ovog optuženog, već njegova djevojka i da je njena izjava u pogledu boravka apelanta u Španiji potvrđena i izjavom svjedoka Đure Bjelovuka, koji naveo da je apelant u protekle dvije do tri godine živio u Španiji i da mu je on tamo bio u gostima, te da je apelant za vrijeme boravka u Banjaluci iznajmljivao stan, što je sve potvrdio i apelant u svojim izjavama, pa i na ročištu za određivanje pritvora kada je rekao da jednom u tri mjeseca dolazi u Banjaluku. Smatrao je da bolest apelantove majke, očigledno apelanta nije spriječila da boravi u inostranstvu i da ne predstavlja razlog zbog kojeg bi mu trebalo ukinuti pritvor i odrediti mjere zabrane. Uz to je naveo da je došao u međuvremenu i do saznanja da apelant posjeduje ličnu kartu Republike Srbije izdatu u PU Sremska Mitrovica 28. marta 2018. godine na ime Marko Kecman, sa rokom važenja do 2028. godine, o čemu je sudu predočio na telefonu fotografisanu ličnu kartu da bi se vijeće uvjerilo da lice na fotografiji koja glasi na navedeno ime odgovara licu apelanta, što je branilac osporio navodeći da je tužilac tu sliku trebao ranije dostaviti odbrani i taj dokaz navesti u optužnici, te da ničim nije dokazano da je na slici stvarno apelant, pošto po njegovom mišljenju lice na ličnoj karti samo asocira na apelanta.

11. Okružni sud je razmatrajući prijedlog za produženje pritvora optuženim nakon potvrđivanja predmetne optužnice, a imajući u vidu izjašnjenje optuženih i njihovih branilaca, kao i stanje predmetnih spisa broj 11 0 K 025036 19 Kps, utvrdio da i u ovoj fazi postupka postoje razlozi zbog kojih je neophodno optuženim produžiti pritvor i nakon potvrđivanja optužnice, kako je to tužilaštvo osnovano i predložilo, jer se ista svrha ne može postići nekom drugom mjerom blažom od pritvora, pa je odlučilo kao u izreci ovog rješenja iz razloga koji slijede.

12. Navedeno je da osnovana sumnja da su svi optuženi, postupili na načine opisane u dispozitivu predmetne optužnice i time učinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ RS, nesumnjivo proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu i po osnovu kojih je optužnica i potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje, čije postojanje u međuvremenu ničim nije dovedeno u sumnju, niti su odbrane osporavale postojanje ovog općeg uslova za pritvor prilikom izjašnjenja o prijedlogu za produženje pritvora optuženim nakon potvrđivanja optužnice. Radi se o brojnim dokazima objektivne prirode, koji su prikupljeni tokom istrage i verifikovani u uviđajnoj i drugoj dostavljenoj dokumentaciji (zapisnici o uviđaju MUP RS - Uprava za organizovani kriminalitet od 3. aprila i 15. jula 2019. godine, sa fotodokumentacijama, zapisnici o pretresima prostorija i vozila koje su koristili optuženi, potvrda o oduzimanju predmeta od optuženih i dr.), kao i izvještajima o provođenju posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja optuženih, pretresima njihovih mobilnih telefona, rezultatima izvršenih vještačenja pronađene i oduzete biljne materije i drugim objektivnim dokazima koji su doveli do otkrivanja prostorija sa zasadima indijske konoplje i opreme koja je služila za njen uzgoj i proizvodnju opojne droge marihuane na više lokacija, te ukazali na međusobnu povezanost optuženih i njihove saizvršilačke uloge u neovlašćenoj proizvodnji opojne droge, kako je to i opisano u optužnici; na to su ukazale i izjave svjedoka koji su saslušani tokom istrage (zapisnici o izjavama devet imenovanih svjedoka i dr.); optuženi su zatečeni na mjestu izvršenja krivičnog djela neovlašćene proizvodnje opojnih droga, a jedan imenovani optuženi je detaljno opisao kako je izvršio nabavku opreme i organizovao posao uzgoja konoplje i proizvodnju marihuane u jednoj hali u Trnu, koju je iznajmio koristeći se lažnim pasošem, te je opisao i ulogu ostalih optuženih i njihove konkretne aktivnosti na uzgoju opojne droge, kao i dogovor koji su imali u vezi sa podjelom novca dobijenog prodajom droge. Da je inkriminirajuće radnje u proizvodnji opojne droge u Trnu, pored njih poduzimao i apelant, svojim su izjavama potvrdili i druga dva imenovana optužena.

13. Osim postojanja osnovane sumnje kao općeg uslova za pritvor, po ocjeni vijeća Okružnog suda postoje još uvijek i posebni razlozi propisani članom 197. stav 1. tačka a) ZKP RS u odnosu na apelanta. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je i po apelantovoj izjavi, tako i izjavama svjedoka, njegove djevojke Jelene Mitrović, sestre Nataše Dragišić i Đure Bjelovuka, apelant često putovao u inostranstvo i unazad više godina je živio i radio u Španiji (gdje su ga svjedoci i posjećivali), dok je na ovim prostorima boravio kratko i za vrijeme boravka u Banjaluci je iznajmljivao stan, a nije boravio na prijavljenoj adresi na kojoj živi njegova majka. Ove okolnosti, sad kada je apelant svjestan da je protiv njega potvrđena optužnica kojom se tereti za teško krivično djelo neovlašćene proizvodnje opojnih droga za koja mu se može izreći kazna zatvora od pet do 15 godina, kao i da su za to dostavljeni brojni dokazi koji su protiv njega pribavljeni u toku istrage, nesumnjivo ukazuju na opasnost od bjekstva, te je prema ocjeni Okružnog suda, apelantu neophodno produžiti pritvor iz razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka a) ZKP RS. Okružni sud je ocijenio i da opasnost od bjekstva apelanta se u ovoj fazi postupka ne bi mogla otkloniti ni mjerama zabrane napuštanja boravka, uz druge mjere koje branilac i apelant predlažu (kao što su oduzimanje putne isprave i redovno javljanje u policijsku stanicu), jer je apelant po vlastitom priznanju dugo boravio u inostranstvu, gdje bi mogao ponovo otputovati i kriti se duži period, čime bi onemogućio daljnje uspješno vođenje ovog krivičnog postupka. Ovo stoga jer postoji realna mogućnost da apelant i bez putne isprave napusti teritoriju Bosne i Hercegovine, da li koristeći se tuđom ličnom kartom za ulazak u jednu od susjednih država (Srbiju ili Crnu Goru) sa kojima je prelazak državne granice dozvoljen građanima ovih zemalja sa ličnom kartom, a prema obavještenju do kojeg je tužilac u međuvremenu došao, apelant posjeduje falsifikovanu ličnu kartu Republike Srbije, izdatu u PU Sremska Mitrovica 28. marta 2018. godine na ime Marko Kecman, sa rokom važenja do 2028. godine. S tim u vezi Okružni sud je istakao da, iako tužilac još uvijek nije pribavio na ovu okolnost relevantne pisane dokaze i razmijenio ih sa odbranom, fotografija lične karte sa slikom apelanta, koju je imao snimljenu na telefonu i predočio je vijeću i braniocu, pobuđuje dodatno bojazan od njegovog bjekstva iz zemlje na nelegan način, zbog čega je jasno da mjere zabrane ne bi mogle otkloniti opasnost od apelantovog bjekstva, kojim bi bilo onemogućeno daljnje uspješno vođenje ovog postupka.

14. Na kraju je Okružni sud ukazao da je dužnost svih organa koji učestvuju u ovom krivičnom postupku da postupaju s posebnom hitnošću dok su optuženi u pritvoru, kako bi trajanje pritvora bilo svedeno na najkraće nužno vrijeme, shodno članu 196. stav 4. ZKP RS.

15. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca i branioca optuženih S. Š. i D.T., izjavljenoj protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 025036 19 Kv 3 od 23. oktobra 2019. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 025036 19 Kž 2 od 22. oktobra 2019. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane.

16. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoji opasnost od bjekstva apelanta, jer duže vremena živi u Španiji i često putuje u inostranstvo (Italija i Austrija), a na ovim prostorima boravi vrlo kratko, u iznajmljenom stanu. Kada se ove činjenice dovedu u vezu sa tim da je svjestan da se protiv njega vodi krivični postupak za teška krivična djela, za koja su propisane višegodišnje kazne, kako je istakao Vrhovni sud, u cijelosti se potvrđuje pravilnost zaključka pobijanog rješenja da i u ovoj fazi postupka, postoji realna opasnost od bjekstva čime su ispunjeni zakonski uslovi za produženje pritvora iz razloga sadržanog u odredbi člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni posebni razlozi za pritvor, to jest da ne postoji opasnost od njegovog bjekstva. Apelant smatra da je pritvor kao krajnja mjera, kao i pritvorski razlozi protekom vremena moraju biti što restriktivniji i argumentovaniji, što u konkretnom slučaju nije riječ. Navodi da „zakon mora da bude isti za sve i svi optuženi moraju da imaju sva prava“ prije svega zagarantovana Ustavom te navodi da je u istoj procesnoj situaciji za identično krivično djelo i čak i u situaciji kada jedan od osumnjičenih ima dvojno državljanstvo tužilaštvo tražilo pritvor samo radi pritvorskog razloga uticaja na svjedoke i to samo u trajanju od 30 dana, dok se za apelanta redovno traži pritvor i prema istom od strane suda redovno produžava. Ista procesna situacija dešava se i u postupku pred Okružnim sudom u jednom od predmeta istog suda u kojem je jedan od osumnjičenih nakon samo 15 dana pušten da se brani sa slobode, a drugom osumnjičenom se pritvor traži već punih godinu dana. Apelant smatra da je u pitanju neravnopravan pravni tretman stranaka u postupku, a ovo prevashodno jer je on neosuđivan i protiv njega se ne vodi drugi krivični postupak. Apelant ukazuje i na povredu prava na odbranu jer je i u konkretnom krivičnom postupku jedan od saizvršilaca na prijedlog tužioca pušten da se brani sa slobode. Povreda prava na odbranu ogleda se u prezentovanju dokaza Okružnog javnog tužioca koji je dokaze sudu i odbrani prezentovao putem svog ličnog mobilnog telefona. Za isti dokaz je odbrana apelanta saznala na ročištu za određivanje pritvora, bez da je odbrana imala ranije priliku da se upozna sa navedenim dokazima. Posebno apelant smatra da sud zaključke o opasnosti od njegovog bjekstva bazira na nezakonitim dokazima jer se iskazi njegove sestre Nataše Dragišić i nevjenčane supruge Jelene Mitrović ne mogu koristiti. Pojašnjava da se njegov branilac obraćao ambasadi Kraljevine Španije u Bosni i Hercegovini i od iste tražila podatke o prebivalištu i boravištu lica Nenad Dragišić u navedenoj državi, ali da je dobio odgovor da se takve informacije daju isključivo tužilaštvu i sudu. Ističe da je tužilac dužan da ukoliko sazna da je neko počinio krivično djelo da izvršioca goni po službenoj dužnosti. Ovo se posebno apostrofira radi činjenice da je tužilac sudu prezentovao dokaz navodno lažnog identiteta apelanta sa državljanstvom Republike Srbije pod imenom Marko Kecman. Ističe da Republika Srbija nije zemlja „Trećeg svijeta“ i da je „gotovo nemoguće krivotvoriti biometrijska dokumenta navedene zemlje“. Odbrana ne spori činjenicu da apelant posjeduje putne isprave Republike Srbije i da se na istim zove Marko Kecman, ali činjenica je sljedeća apelant ima isti JMBG u oba državljanstva. Odbrana se obraćala sudu sa prijedlogom da provjeri u konzulatu Republike Srbije jesu li navedena putna dokumenta krivotvorena i protivzakonita. Sud na navedeni prijedlog odbrane nije reagovao, niti dostavio braniocu bilo kakav odgovor.

b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istakao da pobijanim rješenjem tog suda nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije na koje apelant ukazuje. Povrede odredaba krivičnog postupka u postupku donošenja prvostepenog rješenja i obrazlaganju, bile su predmet ocjene u žalbenom postupku. Postojanje tih povreda nije utvrđeno i Vrhovni sud je u drugostepenoj odluci koja je predmet kritike o tome dao odgovarajuće obrazloženje. U obimu koji to zahtijeva ZKP RS cijenjeni su svi navodi žalbe i o njima su dati sasvim jasni, određeni i potpuni odgovori.

19. Tužilaštvo je istaklo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu, te je ukazalo da je u krivičnom pravu svaki slučaj za sebe i ne može se primijeniti pravna situacija jednog i drugog slučaja jer svaki ima svoje specifičnosti i okolnosti koje se cijene i obrazlažu. U rješenjima za određivanje i produženje pritvora dati su jasni i prihvatljivi razlozi kako u prvom rješenju tako i u ostalim, a posebno u odlukama gdje se odlučivalo u žalbenom postupku. V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo na pravično suđenje

23. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju krivični postupak je u fazi nakon potvrđivanja optužnice - u predpretresnoj fazi, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 025036 19 Kž 2 od 22. oktobra 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 31. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena je 7. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

26. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost

VII. Meritum

28. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

29. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana [...] ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja.

31. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo s ciljem osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b), v) i g).

32. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naročito Ustavni sud zapaža da se u toku postupka koji je rezultirao donošenjem osporenih rješenja niti u apelaciji apelant nije osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavljaju na teret. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zato što su redovni sudovi u dva navrata pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

34. Nadalje, apelant tvrdi da su izostali i razlozi i dokazi na kojima je zasnovan zaključak da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora u smislu člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juni 1995. godine, stav 52, serija A, broj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se cijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera lica u pitanju, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobivanja garancija može biti korištena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, serija A, broj 8).

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva cijenjen s obzirom na činjenicu da je apelant često putovao u inostranstvo i unazad više godina je živio i radio u Španiji (gdje su ga svjedoci i posjećivali), dok je na ovim prostorima boravio kratko i za vrijeme boravka u Banjaluci je iznajmljivao stan, a nije boravio na prijavljenoj adresi na kojoj živi njegova majka. Okružni sud je te okolnosti, doveo u vezu sa činjenicom da je protiv apelanta potvrđena optužnica kojom se tereti za teško krivično djelo neovlašćene proizvodnje opojnih droga za koja mu se može izreći kazna zatvora od pet do 15 godina, čega je apelant svjestan. Okružni sud je ocijenio da se opasnost od bjekstva apelanta u ovoj fazi postupka ne bi mogla otkloniti ni mjerama zabrane napuštanja boravka, jer je apelant po vlastitom priznanju dugo boravio u inostranstvu, gdje bi mogao ponovo otputovati i kriti se duži period, čime bi onemogućio daljnje uspješno vođenje ovog krivičnog postupka. Ovo stoga jer postoji realna mogućnost da apelant i bez putne isprave napusti teritoriju Bosne i Hercegovine, da li koristeći se tuđom ličnom kartom za ulazak u jednu od susjednih država (Srbiju ili Crnu Goru) sa kojima je prelazak državne granice dozvoljen građanima ovih zemalja sa ličnom kartom, a prema obavještenju do kojeg je tužilac u međuvremenu došao, apelant posjeduje falsifikovanu ličnu kartu Republike Srbije, izdatu u PU Sremska Mitrovica 28. marta 2018. godine na ime Marko Kecman, sa rokom važenja do 2028. godine. Osim toga, kako je navedeno, iako tužilac još uvijek nije pribavio na ovu okolnost relevantne pisane dokaze i razmijenio ih sa odbranom, fotografija lične karte sa slikom apelanta, koju je imao snimljenu na telefonu i predočio je vijeću i braniocu, pobuđuje dodatno bojazan od njegovog bjekstva iz zemlje na nelegan način, zbog čega je jasno da mjere zabrane ne bi mogle otkloniti opasnost od apelantovog bjekstva, kojim bi bilo onemogućeno daljnje uspješno vođenje ovog postupka.

36. Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka nije njegov zadatak da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora jer je taj sud u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKPRS za produženje pritvora apelantu.

37. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su Okružni sud i Vrhovni sud razmotrili mogućnost izricanja mjera zabrane apelantu, ali da su zaključili da se postojanje posebnog razloga zbog kojeg je apelantu produžen pritvor ne može otkloniti nekom drugom zakonom propisanom mjerom koja je blaža od pritvora.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer je sud odluku o produžavanju pritvora apelantu donio;

a) nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje,

b) nakon što je utvrdio da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva, o čemu je dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda produžavanje pritvora apelantu.

40. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4292/19 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio