Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4303/19 (Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4303/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4303/19, rješavajući apelaciju Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 252633 19 Rev od 4. septembra 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banjaluka, podnijela je 6. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 252633 19 Rev od 4. septembra 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 19. jula 2018. godine poništeno je rješenje o prestanku radnog odnosa od 29. januara 2016. godine i rješenje od 25. aprila 2016. godine i naloženo je apelantici da tužioca (B. M.) vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i sposobnostima stečenim radom. Nadalje, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužilac traži da mu apelantica isplati neisplaćene plate za period od maja 2016. godine, zaključno sa januarom 2018. godine u ukupnom iznosu od 30.000,00 KM sa kamatom od dana dospijeća ukupnog duga. Osim toga, apelantica je obavezana da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen.

3. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 15. marta 2019. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda od 19. jula 2018. godine. Također, odbijen je zahtjev tužioca za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 562,00 KM.

4. Odlučujući o apelantičinoj reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 15. marta 2019. godine, Vrhovni sud je donio rješenje od 4. septembra 2019. godine kojim je predmetnu reviziju odbacio. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se tužbeni zahtjev tužitelja sastoji iz novčanog i nenovčanog dijela, te da je u konkretnoj situaciji tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu novčanog iznosa, a da apelantica pobija dio pravosnažne presude kojom je udovoljeno nenovčanom dijelu zahtjeva. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 316. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da je tužitelj u tužbi dužan navesti vrijednost predmeta spora, te da se kao vrijednost spora saglasno odredbi člana 316. stav 2. Zakona o parničnom postupku uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnoj situaciji tužitelj u tužbi nije označio vrijednost spora, niti je sud na odgovarajući način tu vrijednost utvrdio na pripremnom ročištu, pa time ni preko iznosa propisanog odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, čime je započeta i vođena parnica u kojoj revizija nije dozvoljena. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da apelantica u izjavljenoj reviziji nije predložila da se o reviziji odlučuje na temelju odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, pa odlučivanje nije bilo moguće ni po tom osnovu.

Apelacioni navodi

5. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na ustavno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala odnose na odluku kojom se odlučivalo samo o procesnoj dopustivosti "pravnog lijeka" koji je apelantica koristila. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na konkretan slučaj, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice.

10. Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena njena revizija kao nedozvoljena. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da apelantica osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih uslova za izjavljivanje revizije. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantičinim «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Budući da se, dakle, osporenim rješenjem odlučivalo samo o procesnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da se tim rješenjem nije odlučivalo ni o apelantičinim imovinskim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4303/19 (Republika Srpska, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio