Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1762/18 (J. B.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Izvršenje
- Mjenica
- Izvršni postupak
- Prekid postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1762/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1762/18, rješavajući apelaciju Jasminke Borac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasminke Borac podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 I 070522 16 Gž od 18. decembra 2017. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 I 070522 13 I od 14.
juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasminka Borac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Selmir Selimbašić advokat iz Tuzle, podnijela je, 20. marta 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 070522 16 Gž od 18. decembra 2017. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 070522 13 I od 14. juna 2016. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Osnovnog suda broj 96 0 I 070522 13 I od 14. juna 2016. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio odluku broj AP-1762/18 od 10. aprila 2018. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Mikrokreditnog društva Mikrofin d.o.o (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) zatraženo je 22. augusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Osnovni sud je dostavio odgovor 2. septembra 2019. godine, Apelacioni sud 5. septembra 2019. godine a tražitelj izvršenja 12. septembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 I 070522 13 I od 14. juna 2016. godine (koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 I 070522 16 Gž od 18. decembra 2017. godine) dozvoljeno je izvršenje po prijedlogu tražitelja izvršenja protiv apelantice i Ilije Bebića (u daljnjem tekstu: saizvršenik) kao izvršenika na osnovu vjerodostojne isprave, odnosno mjenice serijskog broja RS 421559052. Navedenim rješenjem prvostepeni sud je obavezao apelanticu i saizvršenika da u roku od tri dana od dostave ovog rješenja namire tražitelju izvršenja dug u iznosu od 9.420,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. juna 2013. godine do konačne isplate kao i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku predmetnog izvršnog postupka utvrđeno kako slijedi: da prvobitni izvršenik (u daljnjem tekstu: prvoizvršenik) nije izmirio navedeno dugovanje zbog čega je predmetno izvršenje i pokrenuto. Izvršenje je pokrenuto na osnovu potpisane ponude za osiguranje korisnika kredita (prvoizvršenika) paket MFA broj preciziran u rješenju, prilikom čega je prvoizvršenik potpisao sopstvenu mjenicu „bez protesta“ na kojoj su se kao jemci-avalisti potpisali apelantica i saizvršenik. Utvrđeno je da je prvoizvršenik preminuo 20. oktobra 2013. godine i da je nakon njegove smrti izvršni postupak bio prekinut dok nasljednici nisu preuzeli postupak. Nadalje je utvrđeno da su nakon nastavka predmetnog izvršnog postupka apelantica i saizvršenik podnijeli prigovore u kojim su tvrdili da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu isprave koja nije dobila svojstvo izvršnosti kao i da se banka prvo trebala pokušati naplatiti od nasljednika iza umrlog prvoizvršenika.
7. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 21. Zakona o izvršnom postupku propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave dok je odredbom člana 28. istog zakona propisano da se izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja pravnog lica i poduzetnika određuje i na osnovu vjerodostojne isprave koju, između ostalog, predstavlja račun, mjenica i ček s protestom i povratim računom kada je to potrebno za zasnivanje potraživanja, javna isprava, izvod iz poslovnih knjiga te da je vjerodostojna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, predmet, vrsta i vrijeme ispunjenja obaveze. Osnovni sud je, nadalje, naveo da je predmetni izvršni postupak pokrenut na osnovu sopstvene mjenice sa „klauzulom bez protesta“ čiji je izdavatelj bio prvoizvršenik, koju su u svojstvu avalista (jemaca) potpisali apelantica i saizvršenik. Navedeno je da je odredbom člana 110. preuzetog Zakona o mjenici propisano da izdavatelj sopstvene mjenice odgovara kao akceptant trasirane mjenice dok je članom 46. istog zakona propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imatelju mjenice a imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno bilo protiv više njih bilo protiv svih zajedno. Pri tom nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali.
8. Osnovni sud je obrazložio da iz prigovora apelantice i saizvršenika u kojima se u suštini ukazuje da je iza umrlog prvoizvršenika ostalo nepokretne imovine, proizlazi da nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost rješenja o izvršenju obzirom da je konkretno izvršenje predloženo i dozvoljeno na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice precizirane u rješenju, koju su apelantica i saizvršenik, kako je već rečeno, potpisali kao jemci i koja predstavlja hartiju od vrijednosti apstraktne prirode i koja je izvršna od nastupanja momenta neplaćanja potraživanja. Obrazloženo je da prema odredbi člana 31. stav 1. Zakona o mjenici avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči a obaveza avaliste vrijedi i onda ako je obaveza za koju jamči ništava i zbog ma kojeg drugog razloga osim zbog formalnog nedostatka. Obrazloženo je i da u svakom slučaju kada isplati mjenicu, avalista stiče prava iz mjenice protiv onoga za koga je jemčio (u ovom slučaju protiv prvoizvršenika odnosno njegovih nasljednika) kao i protiv onih koji su ovome po mjenici odgovorni (pravo na regres). Imajući u vidu navedeno te da apelantica i saizvršenik nisu u konkretnom prijedlogu za izvršenje istakli razloge koji sprječavaju izvršenje, Osnovni sud i Apelacioni sud su shodno odredbama člana 48. Zakona o izvršnom postupku, donijeli rješenja kao u dispozitivu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjem prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da redovni sud nije imao ovlaštenje da se bavi pitanjem vjerodostojnosti sporne isprave i njenog sadržaja, jer je trebao prekinuti predmetni postupak i nastaviti ga prema pravilima parničnog postupka, jer je tako propisano ukoliko se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu u kojem je utvrđeno postojanje potraživanja. Smatra da je suprotno zakonskim ovlaštenjima taj sud cijenio i sadržaj mjenične obaveze i polise osiguranja kredita.
b)Odgovor na apelaciju
10. Apelacioni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva te da je stav koji je iskazan u osporenom rješenju prezentiran i na Panelu za usaglašavanje sudske prakse u građanskoj oblasti.
11. Osnovni sud je ponovio sadržaj osporenih rješenja te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.
12. Tražitelj izvršenja je naveo da je apelacija neosnovana jer u postupku pred redovnim sudovima nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o izvršnom postupku Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 8/00, 1/01, 5/02, 8/03, 19/07 i 2/08) koji je primijenjen na konkretan slučaj, relevantne odredbe glase:
Osnove za određivanje izvršenja Član 21.
Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Vjerodostojna isprava Član 28.
(1)Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja pravnog lica i preduzetnika određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.
(2)Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računom kad je to potrebno za zasnivanje potraživanja, javna isprava, izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga, isprava sačinjena u zakonom propisanoj formi, po zakonu ovjerena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Računom se smatra i obračun kamata.
(3)Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
(4)Kad se iz vjerodostojne isprave ne vidi dospjelost potraživanja, izvršenje će se odrediti ako tražilac izvršenja uz tu ispravu podnese i pismenu izjavu o tome da je potraživanje dospjelo, te ako je označio dan dospjelosti potraživanja.
Prijedlog za izvršenje Član 35.
(1)Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim izvršenje treba provesti, i po potrebi, predmet u odnosu na koji ga treba provesti. Prijedlog mora sadržavati i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.
(2)Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave mora sadržavati:
1.zahtjev da sud utvrdi postojanje dospjelog potraživanja zajedno sa odmjerenim troškovima, 2.izvršni zahtjev iz stava 1 ovog člana, i 3. zahtjev da sud obaveže izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po dostavi rješenja, namiri potraživanja, zajedno sa odmjerenim troškovima.
(3)Ako se traži izvršenje na pokretnim stvarima, u prijedlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari.
(4)Tražilac izvršenja može zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju pribavi podatke o imovini izvršenika od pravnih lica, te fondova i upravnih i drugih organa koja raspolažu takvim podacima i na osnovu tih podataka dopuniti prijedlog za izvršenje.
(5)Tražilac izvršenja može u toku izvršnog postupka zahtijevati od suda da pribavi podatke iz prethodnog stava da bi proširio prijedlog za izvršenje.
(6)Pravna lica i tijela iz stava 4 ovog člana dužna su u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva suda, postupiti po zahtjevu, pod prijetnjom primjene sankcija iz člana 200 ovog zakona prema odgovornim licima u pravnom licu, fondu ili drugom organu. Nepostupanje po zahtjevu ne može se pravdati pozivom na službenu ili poslovnu tajnu, a ne smije se o traženju i davanju podataka izvijestiti izvršenik.
Rješenje o izvršenju Član 37.
(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.
(2) Rješenjem o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave sud će:
1.utvrditi postojanje dospjelog potraživanja zajedno s odmjerenim troškovima, 2.odrediti izvršenje radi ostvarenja tih potraživanja, i 3.obavezati izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po prijemu rješenja, namiri potraživanja, zajedno sa odmjerenim troškovima.
(3)Rješenje o izvršenju ne mora biti obrazloženo i može se izdati stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje.
(4)Rješenje o izvršenju mora sadržavati uputu o pravnom lijeku.
(5)Sud neće po službenoj dužnosti odbiti izvršni zahtjev zasnovan na pravosnažnoj sudskoj odluci ili sudskom poravnanju zato što te isprave u vrijeme odlučivanja o izvršnom prijedlogu nisu stekle svojstvo izvršnosti, ako su to svojstvo stekle naknadno. (6)Rješenje kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbacuje ili odbija mora biti obrazloženo.
Rješenje o prigovoru Član 48.
(1)Rješenjem donesenim po prigovoru, prigovor se usvaja ili odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.
(2)Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje.
14. U Zakonu o mjenici („Službeni list FNRJ“ broj 104/46 i „Službeni list SFRJ“ br. 16/65, 54/70 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči.
Njegova obaveza vrijedi i onda ako je obaveza za koju jamči ništava iz ma kojeg drugog razloga osim zbog formalnog nedostatka.
Kad isplati mjenicu, avalista stječe prava iz mjenice protiv onoga za koga je jamčio, kao i protiv onih koji su ovome po mjenici odgovorni (pravo na regres).
Član 46.
Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice.
Imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno bilo protiv više njih bilo protiv svih zajedno: pri tome nije dužan da se drži reda kojim su se oni obvezali.
Isto pravo pripada svakom potpisniku mjenice koji ju je iskupio.
Postavljanje zahtjeva protiv jednog od obveznika ne sprečava da se postupi protiv ostalih, makar oni dolaziti iza onoga protiv kojeg je prvo postupljeno.
Član 110. stav 1.
Izdavalac sopstvene mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Apelacionog suda broj 96 0 I 070522 16 Gž od 18. decembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 22. januara 2018. godinea a apelacija je podnesena 20. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
22. U odnosu na primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj Ustavni sud primjećuje da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u postupku izvršenja u kojem apelantica ima poziciju izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je, u pogledu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, stav Evropskog suda kao i Ustavnog suda, generalno, da je on ratione materiae neprimjenjiv kada se radi o izvršnom postupku osim ako se u njemu utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske od 1. jula 1991. godine broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine). Principijelan stav Evropskog suda i Ustavnog suda u pogledu neprimjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, kada se radi o izvršnom postupku, odnosi se uvijek na to kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje.
23. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetu broj AP- 2621/07 koja se može primijeniti na konkretan slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2621/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), smatra da su se u konkretnom izvršnom postupku pojavila nova pravna pitanja obzirom da je taj postupak pokrenut protiv, između ostalih, apelantice i saizvršenika, rješenjem o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice nakon čega su apelantica i saizvršenik osporili navedeno rješenje. Ovo ukazuje na to da se u predmetnom izvršnom postupku osporenim odlukama odlučivalo o pitanjima koja imaju bitan značaj za prava i obaveze apelantice kao izvršenika. Stoga je član 6. stav
1. Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja primjenjiv.
24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
26. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je shodno odredbama Zakona o izvršnom postupku redovni sud, nakon što su ona i saizvršenik osporili postojanje dugovanja prema tražitelju izvršenja i apelanticinog dostavljanja dokaza da je oštećena kao nasljednica prvoizvršenika, trebao prekinuti izvršni postupak i uputiti apelanticu i saizvršenika na parnični postupak, a ne utvrđivati ispravnost vjerodostojne isprave. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 48. Zakona o izvršnom postupku, koji je primijenjen u navedenom slučaju, suprotno navodima apelantice, propisano da se rješenjem donesenim po prigovoru, prigovor usvaja ili odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen, a samo ako je prigovor usvojen postupak se prekida i ukidaju provedene radnje. Kako je u konkretnom slučaju prigovor kao neosnovan odbijen, to nije bilo zakonskog osnova za prekid postupka i upućivanje apelantice na parnicu, već je odlučeno kao u osporenim rješenjima.
27. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se apelantica pozivala na tvrdnju da je oštećena u ostavinskom postupku, koji je vođen nakon smrti prvoizvršenika koji je bio apelanticin prednik, te da se tražitelj izvršenja i zbog toga trebao namiriti iz nekretnina koje su ostale iza prvoizvršenika. Međutim, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijalno ili procesno pravo kada su, kao neosnovane, odbili prigovore apelantice vezane za navedeni ostavinski postupak. Ovo stoga jer iz obrazloženja redovnih sudova, i u prethodnim tačkama ove odluke citiranih relevantnih odredbi Zakona o mjenici, jasno proizlazi da avalista, što je u konkretnom slučaju bila apelantica, odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči. Dakle, apelantica odgovara onako kako bi odgovarao prvoizvršenik, a kao avalista, u slučaju da isplati mjenično dugovanje, apelantica ima pravo regresnog namirenja od dužnika, što bi u ovom slučaju bili nasljednici prvoizvršenika. Shodno navedenom bi se tek tada, eventualno, moglo pokrenuti pitanje namirenja iz nekretnina koje su nekada pripadale prvoizvršeniku, a sada pripadaju njegovim nasljednicima (među kojima je i apelantica). Zbog navedenog Ustavni sud smatra navode apelantice neosnovanim.
28. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na imovinu. Apelantica kršenje navedenog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su odbili apelanticin prigovor na rješenje o izvršenju, obzirom da je apelantica, kao avalista, jemčila za dug prvoizvršenika i kada je zakonskim odredbama propisano da se podnošenjem prigovora na rješenje o izvršenju, izvršni postupak prekida i podnosilac prigovora upućuje na parnicu, samo u slučaju kada je prigovor usvojen kao osnovan.
31. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. Evropske konvencije kada apelantica kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević