Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3765/19 (G.P.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Pritvor
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3765/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3765/19, rješavajući apelaciju G. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija G. P. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017324 19 Kž 11 od 29. jula 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22. jula 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant G. P. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 1. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017324 19 Kž 11 od 29. jula 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22. jula 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 10. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 18. oktobra 2019. godine, a Okružni sud i Republičko tužilaštvo 21. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22. jula 2019. godine apelantu i optuženim M. V., A. P. i O. B. produžio pritvor zbog razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je 22. jula 2019. godine donesena i javno objavljena presuda kojom su apelant i ostali optuženi proglašeni krivim da su počinili krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 399 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog zakona, pa su apelantu i optuženim V. M. i A. P. izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po deset godina i šest mjeseci, a optuženom O. B. jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci.
7. Okružni sud je zaključio da su se stekli uslovi za produženje pritvora apelantu i ostalim optuženim iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. U vezi s tim je ukazano da se apelantu i ostalim optuženim stavlja na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Nadalje, prema stavu Okružnog suda, radi se i o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice (krivično djelo je izvršeno na auto-putu kojim su se kretala druga lica, uz upotrebu automatskog okružja, apelant i ostali optuženi su imali ručni bacač, napad je izvršen na blindirano vozilo u kom su se nalazili radnici obezbjeđenja od kojih je jedan zadobio lakše tjelesne povrede, izvršenjem krivičnog djela pribavljena je protivpravna imovinska korist). Pri tom, ukazano je i da posebnu težinu ovom krivičnom djelu daje činjenica da su apelant i optuženi V. M. i G. P. bili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Specijalne jedinice policije (u daljnjem tekstu: MUPRS), a ta činjenica je bila poznata i optuženom O. B.
8. Kao vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu apelanta i optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda, Okružni sud cijeni da su gotovo svi štampani i elektronski mediji u BiH obavještavali javnost o navedenom krivičnom djelu i postupku koji se vodi protiv optuženih. U više navrata u udarnim TV emisijama je prikazivan video-zapis izvršenja predmetnog krivičnog djela na kome je vidljivo kako maskirani izvršioci pucaju u pravcu blindiranih vozila u kojima su se nalazili radnici koji su obezbjeđivali transport novca. Najzad, Okružni sud je istakao i da javnost uznemirava i činjenica su se na ovakvo djelo odlučili upravo oni koji bi trebali raditi na borbi protiv kriminaliteta i zaštiti građana.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 19 Kž 11 od 29. jula 2019. godine odbio kao neosnovane apelantovu žalbu i žalbe optuženih V. M., O. B. i A. P. izjavljene protiv rješenja Okružnog suda od 22. jula 2019. godine.
10. Prema stavu Vrhovnog suda, u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja dati su jasni i argumentovani razlozi o tome da se rješenje o produženju pritvora bazira na Presudi Okružnog suda broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22. jula 2019. godine kojom je utvrđeno da su optuženi počinili krivična djela za koja su optuženi i osuđeni, te da taj pritvor može da traje još najduže devet mjeseci. Slijedom navedenog, s aspekta pravilnosti i zakonitosti osporenog rješenja, pa time i „zakonitosti“ pritvora, od odlučnog značaja je činjenica da je osporeno prvostepeno rješenje (uz prethodno obrazloženje postojanja osuđujuće presude koja je prethodila odluci o produženju pritvora) doneseno u skladu s odredbom člana 203 stav 1 ZKPRS, te člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, ukazano je da je članom 203 stav 1 ZKPRS propisano da će sud, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, po službenoj dužnosti ispitati samo postojanje pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačke a), v) i g) ZKPRS, ali ne i postojanje osnovane sumnje, kako to žalba branilaca saoptuženih pogrešno tvrdi jer je u toj situaciji riječ o pritvoru nakon izricanja osuđujuće presude. Takvo zakonsko rješenje je kompatibilno s odredbom člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije, kojom je propisana mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 9). Takođe, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora da bude u skladu s domaćim zakonom i Evropskom konvencijom. Najzad, Vrhovni sud je u ovom dijelu istakao i da u skladu sa zahtjevom iz člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije u konkretnom slučaju postoji uzročna veza između osuđujuće presude i pritvora.
11. Najzad, Vrhovni sud je detaljno cijenio razloge i obrazloženja iz osporenog prvostepenog rješenja na kojim je zasnovan zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, s kojim se u cjelini saglasio, te zaključio da su žalbeni navodi apelanta i ostalih optuženih u ovom dijelu neosnovani.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.
13. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja koji bi uputili na zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda usljed njegovog puštanja na slobodu, odnosno da postojanje tih okolnosti nije cijenjeno u vrijeme kada je odlučivano o produženju pritvora. Takođe, ističe da je na to izričito ukazao i u žalbi na prvostepeno rješenje, ali da se o tom njegovom navodu Vrhovni sud uopšte nije izjasnio. Prema njegovom mišljenju, težina krivičnog djela i zaprijećene kazne same po sebi, suprotno stavu redovnih sudova, nisu dovoljne za zaključak da je ispunjen uslov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Ukoliko bi se prihvatio stav redovnih sudova, on smatra da bi to značilo da je pritvor za krivična djela koja mu se stavljaju na teret obligatoran, a što je suprotno odredbama domaćeg prava i odredbama Evropske konvencije. Apelant je istakao i da su redovni sudovi propustili dati individualno za njega razloge zbog kojih bi njegovo puštanje na slobodu dovelo do narušavanja javnog reda. Sve navedeno, prema njegovom mišljenju, rezultiralo je i kršenjem njegovog prava na obrazloženu odluku.
14. U prilog svojim navodima, apelant se pozvao na brojne odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, te Suda Bosne i Hercegovine
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je istakao da je cijenio apelantove žalbene navode u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS i da je o njima dao jasne odgovore, te zaključio da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva.
16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da su u krivičnom postupku protiv apelanta u svemu ispoštovana prava koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
17. Republičko tužilaštvo je istaklo da su Okružni i Vrhovni sud na osnovu priloženih dokaza i navoda prijedloga za produženje pritvora imali dovoljno osnova da utvrde da postoji pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, tj. da odluke sudova sadrže detaljna obrazloženja u tom pravcu koja su zasnovana na sveobuhvatnoj analizi dokaza na kojim se zasnivao prijedlog za produženje pritvora. Prema stavu Tužilaštva, pri donošenju osporenih rješenja sudovi nisu počinili povrede koje bi upućivale na kršenje odredbi ZKPRS, Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine. V.Relevantni propisi
18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(...)
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203.
(1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(...)
(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.
(...)
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 017324 19 Kž 11 od 29. jula 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. avgusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 1. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
26. Apelant, u suštini, tvrdi da osporena rješenja ne sadrže razloge i obrazloženja u prilog postojanju stvarne prijetnje narušavanju javnog reda usljed njegovog puštanja na slobodu. Prema njegovom mišljenju, težina krivičnog djela i zaprijećene kazne sama po sebi, suprotno stavu redovnih sudova, nije dovoljna za zaključak da je ispunjen uslov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Prema njegovom mišljenju, ukoliko bi se prihvatio stav iz osporenih rješenja, to bi značilo da je za navedena krivična djela pritvor obligatoran. Apelant je istakao i da su redovni sudovi propustili da individualiziraju razloge zbog kojih bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda, kao i da su propustili da se izjasne o prigovorima koje je isticao u postupku donošenja osporenih rješenja. Najzad, sve navedeno je, prema njegovom mišljenju, rezultiralo i kršenjem njegovog prava na obrazloženu odluku.
27. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije, a ne onoj koju propisuje član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Takođe, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora da bude u skladu s domaćim zakonom i Evropskom konvencijom. Dalje, član 5 stav 1 tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35).
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterijuma koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog zakona, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je kao direktna posljedica takve presude produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može da traje još devet mjeseci, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
29. Slijedom navedenog, apelantovi navodi biće ispitani u kontekstu člana 5 stav 1 tačka a) i stav 4 Evropske konvencije, a ne u kontekstu člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije na koje se apelant pozvao u apelaciji.
30. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u više navrata odlučivao o apelaciji istog apelanta i saoptuženih u istom krivičnom predmetu protiv rješenja redovnih sudova kojim je apelantu i ostalim optuženim mjera pritvora produžena zbog razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Sve odluke Ustavnog suda detaljno su interpretirane u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3755/19 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud odlučivao o apelaciji optuženog A. P. protiv rješenja o produženju pritvora koja su osporena i u predmetnoj apelaciji. Stoga će Ustavni sud u ovom slučaju samo podsjetiti na do sada donesene odluke.
31. Tako je u odlukama br. AP 1484/18, AP 1631/18 i AP 3076/18 (dostupno na www.ustavnisud.ba) utvrdio kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost jer su redovni sudovi u rješenjima koja su bila predmet preispitivanja u navedenim odlukama propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta/apelanata na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
32. Nadalje, u postupku izvršenja Odluke broj AP 3076/18 redovni sudovi su donijeli nova rješenja o produženju pritvora u kojim su, pored okolnosti koje su navedene u ranijim rješenjima, a koje su se odnosile na propisanu kaznu za krivično djelo, dodatno obrazložili način i posljedice izvršenja krivičnog djela, zatim ukazali na svojstvo koje su optuženi imali, te pobrojali konkretne okolnosti koje su cijenili kao stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Ova rješenja su bila predmet preispitivanja u odlukama br. AP 4936/18 od 11. oktobra 2018. godine i AP 6069/18 od 10. januara 2019. godine (dostupno na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluka o produženju pritvora bude preispitana od nadležnog suda kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora. Takođe, Ustavni sud je Odlukom broj AP 6412/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio apelantovu apelaciju i apelacije saoptuženih podnesenu protiv rješenja Vrhovnog suda br. 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine i 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine.
33. Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud konstatuje da je osporenim rješenjima u ovoj apelaciji apelantu, nakon donošenja prvostepene presude, ponovno produžen pritvor zbog razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Rješenja osporena u ovom predmetu bila su predmet razmatranja povodom apelacije saoptuženog A. P. u Odluci broj AP 3755/19 od 17. decembra 2019. godine.
34. Razmatrajući identične navode, tj. da sudovi nisu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak o ispunjenosti uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka
g) ZKPRS, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3755/19 ponovio stavove Evropskog suda i Komiteta ministara koje je slijedio u dosadašnjoj praksi (vidi tačka 37), te istakao (vidi tačka 38): „Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS zasnovali na težini krivičnog djela i visini zaprijećene kazne, na načinu izvršenja, posljedicama i medijskoj pažnji koju je privukao sporni događaj“. Nadalje (vidi tačka 39): „Ustavni sud zapaža da je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, već način izvršenja krivičnog djela izazvao narušavanje javnog reda – sporni događaj se odigrao 'usred dana' i na auto-putu, koji nesporno predstavlja javno mjesto. Nadalje, apelant je nepravosnažno osuđen da je uz upotrebu vatrenog oružja, zajedno sa ostalim optuženim, a uslijed čega je jedno lice zadobilo i povrede, opljačkao blindirano vozilo u kom je prevožen novac označene banke. Radnje za koje se osnovano sumnjiče apelant i ostali optuženi imale su za posljedicu otuđenje značajnog iznosa novaca koje do danas nisu pronađene. Nadalje, apelant i još dvojica optuženih u vrijeme izvršenja radnji za koje su nepravosnažno osuđeni bili su pripadnici MUPRS, tj. ovlašćena službena lica čiji zadatak je upravo da sprečavaju izvršenje krivičnih djela, a ne da ih sami i čine. Shodno navedenom, proizlazi da je apelant nepravosnažno osuđen za krivično djelo 'posebne težine' pa nije nerazumno zaključiti da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo uzrokovati narušavanje javnog reda. Naime, puštanje na slobodu apelanta kao nekog kom je bila povjerena zaštita života i imovine drugih koji je prekršio ovu obavezu predstavlja vanrednu okolnost, kod građana može izazvati nesigurnost i nezadovoljstvo koje bi rezultiralo narušavanjem javnog reda. Ovo tim prije što je pri izvršenju krivičnog djela korišćeno i vatreno oružje – automatske puške, kao i da je bio pripremljen minobacač. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je, na osnovu snimka nadzorne video-kamere s blindiranog vozila, o spornom događaju upoznata i najšira javnost, jer su ga TV stanice u udarnim terminima emitovale u vrijeme kada je trajala potraga za apelantom i ostalim optuženim, te nastavile emitovati i nakon što su apelant i ostali optuženi uhapšeni, kao i tokom izvještavanja o krivičnom postupku protiv njih“. Najzad, Ustavni sud je podsjetio (vidi tačka 40): „(...) da se u procjeni postojanja opasnosti od narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu, Ustavni sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, usljed naprijed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda“.
35. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cjelini odnose i na apelantovu situaciju. Stoga se ne mogu prihvatiti osnovanim navodi da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke, odnosno da su u osporenim rješenjima izostali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak o ispunjenosti uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Takođe, ne može se prihvatiti osnovanom ni tvrdnja da nisu individualno cijenjene okolnosti koje bi ukazale da bi konkretno apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda samo zbog činjenice da su redovni sudovi cijenili konkretno pobrojane okolnosti koje se, kako iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi, u jednakoj mjeri odnose i na apelanta i na ostale saoptužene. Najzad, ni iz apelantovih navoda, kao ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, nije moguće zaključiti da su one i prestale postojati u vrijeme donošenja osporenih rješenja, pa proizlazi i da apelant neosnovano tvrdi da pritvor u njegovom slučaju postaje obligatoran i da se zasniva samo na težini krivičnog djela i zaprijećenoj kazni.
36. Imajući u vidu da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluka o produženju pritvora bude preispitana od nadležnog suda kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, da je Vrhovni sud ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kog je pritvor apelantu produžen, ne može se prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da mu je prekršeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS na osnovu kojeg je apelantu pritvor produžen, te da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da njegovi žalbeni navodi budu preispitani od suda nadležnog i da ukine pritvor.
38. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) i stav 4 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) i stav 4 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS na osnovu kog je apelantu pritvor produžen, te kad apelantu nije bila uskraćena mogućnost da njegovi žalbeni navodi budu preispitani od suda nadležnog i da ukine pritvor.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević