Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3479/18 (F. A.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3479/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3479/18, rješavajući apelaciju Fehre Alić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fehre Alić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 003553 17 Gž 3 od 19. aprila 2018. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fehre Alić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 003553 18 Gž 4 od 12. juna 2018. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fehra Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dino Imamović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 003553 17 Gž 3 od 19. aprila 2018. godine i Rješenja Okružnog suda broj 89 1 P 003553 18 Gž 4 od 12. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenje Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Siniše Draganca, advokata iz Istočnog Sarajeva (pravnog zastupnika, pred redovnim sudovima, tužitelja N. M., u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 21. i 29. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljev pravni zastupnik su u periodu od 23. oktobra do 6. novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Također, od Osnovnog suda je 12. decembra 2019. godine zatražen spis broj 89 1 P 003553 08 P na uvid, koji je postupio po traženom 16. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužiteljev prednik (Dž. M.) podnio je 7. jula 2008. godine Osnovnom sudu tužbu radi utvrđenja – priznanja prava vlasništva protiv apelanticinog prednika (O. A.).
6. Osnovni sud je 2. decembra 2009. godine donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljevog prednika, te ga obavezao da apelanticinom predniku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 KM.
7. Okružni sud je 27. oktobra 2010. godine donio rješenje kojim je uvažio žalbu tužiteljevog prednika, ukinuo presudu Osnovnog suda od 2. decembra 2009. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Nakon toga, predmetni spis je 23. decembra 2010. godine dostavljen Osnovnom sudu na ponovni postupak, u kojem postupku je, između ostalog, doneseno rješenje kojim se smatra da je tužba povučena (na zapisnik na ročištu od 27. februara 2012. godine), doneseno rješenje kojim je dopušten povrat u prijašnje stanje (na zapisnik na ročištu od 30. maja 2012. godine), održan uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske struke, doneseno rješenje kojim je prekinut postupak jer je tužiteljev prednik umro (na zapisnik na ročištu od 5. decembra 2013. godine), doneseno rješenje kojim je prekinut postupak jer je apelanticin prednik umro (na zapisnik na ročištu od 11. februara 2014. godine), te je doneseno posebno rješenje kojim se prekida postupak od 10. marta 2014. godine. Nadalje, u tom postupku, podneskom od 5. januara 2015. godine, tužitelj je tražio da se postupak nastavi jer je iza apelanticinog prednika završen ostavinski postupak i apelantica proglašena nasljednikom, te je održano/odgođeno više ročišta (jedno ročište odgođeno zbog neuredne dostave poziva apelanticinom punomoćniku, pet ročišta odgođeno zbog izostanka vještaka, kao i zbog izrade dopunskog nalaza, jedno ročište odgođeno zbog uređivanja tužbe nakon smrti apelanticinog prednika, jedno ročište odgođeno kako bi se ostavila mogućnost apelantici da se izjasni na precizirani tužbeni zahtjev, jedno ročište odgođeno zbog promjene tužiteljevog punomoćnika (novi punomoćnik nije mogao pristupiti jer je u isto vrijeme imao zakazano ročište u drugom postupku), te jedno ročište odgođeno uz saglasni prijedlog stranaka).
9. Osnovni sud je 25. oktobra 2016. godine donio Presudu broj 89 1 003553 11 P 2 kojom je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev (bliže opisano u izreci navedene presude), te obavezao apelanticu da tužitelju naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Zatim je Osnovni sud 6. juna 2017. godine donio rješenje o ispravci navedene presude (bliže opisano u obrazloženju tog rješenja).
10. Okružni sud je 19. aprila 2018. godine donio Presudu broj 89 1 P 003553 17 Gž 3 kojom je uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. Također, navedenom presudom obavezan je tužitelj da apelantici naknadi troškove parničnog postupka, koji se odnose na sastavljanje žalbe u iznosu od 1.053,00 KM.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao, između ostalog, da je odlučujući o troškovima postupka dosudio troškove koji se odnose na sastavljanje žalbe, a koji su iskazani u troškovniku koji je sastavni dio žalbe. Nadalje je istakao da, s obzirom na to da apelanticin punomoćnik do okončanja glavne rasprave, koja je održana 25. oktobra 2016. godine, nije izričito opredijelio zahtjev za naknadu troškova cijelog postupka, kako je to propisano članom 396. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), to Okružni sud nije ni odlučivao o tim troškovima.
12. Okružni sud je 12. juna 2018. godine donio Rješenje broj 89 1 P 003553 18 Gž 4 kojim je odbio apelanticin prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o troškovima postupka kao neosnovan.
13. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je apelantica u obrazloženju prijedloga navela da je drugostepeni sud propustio da odluči o troškovima koji su precizirani na glavnoj raspravi 25. oktobra 2016. godine, a sastoje se od troškova po prvobitno donesenoj presudi u iznosu od 3.000.00 KM i troškova u ponovnom postupku u iznosu od 4.000,00 KM, što ukupno iznosi 7.000.00 KM. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da iz izreke presude od 19. aprila 2018. godine, kojom je preinačena presuda Osnovnog suda, proizlazi da je o apelanticinim troškovima odlučeno tako što su joj dosuđeni troškovi koji se odnose na sastavljanje žalbe, dok o ostalim troškovima, kako to proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude, sud nije mogao odlučiti jer apelanticin punomoćnik na glavnoj raspravi nije izričito opredijelio i specificirao zahtjev za naknadu troškova postupka, odnosno u zahtjevu nije opredijeljeno naveo troškove za koje traži naknadu, kako je to propisano odredbama člana 396. stav 2. ZPP. Stoga, kako je o troškovima parničnog postupka odlučeno, Okružni sud je odbio apelanticin prijedlog kao neosnovan.
14. Protiv presude Okružnog suda od 19. aprila 2018. godine tužitelj je izjavio reviziju koja je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 003553 18 Rev od 25. januara 2019. godine odbačena kao nedopuštena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelantica je istakla da obrazloženje osporene odluke u dijelu o troškovima parničnog postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer ukazuje na proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP, odnosno odredbe člana 396. stav 2. ZPP. Naime, apelanticin punomoćnik je jasno naveo koje troškove potražuje, a to su troškovi po prvobitnoj presudi (3.000,00 KM) i troškovi u visini od 4.000,00 KM, a prema provedenim ročištima i datim odgovorima na precizirane tužbene zahtjeve, a što se iz spisa može utvrditi (uz molbu sudu da se naknadno dostavi troškovnik u pisanom obliku, a što je i tražio tužitelj, a prvostepeni sud objema strankama dopustio, pa je apelantica 4. novembra 2016. godine dostavila troškovnik sudu u pisanom obliku). Stoga, apelantica smatra da nije bilo smetnje da sud odluči o tako postavljenim troškovima jer su oni bili jasno opredijeljeni, a kako to propisuje odredba člana 396. stav 2. ZPP. U krajnjem slučaju, apelantica smatra da je Okružni sud trebao i morao u najmanju ruku odlučiti o dijelu zahtjeva apelanticinog punomoćnika, a koji se odnosi na parnične troškove po prvobitnoj presudi (3.000, KM) jer su oni već ranije bili dosuđeni i opredijeljeni pisanim troškovnikom, te su kao takvi već ranije utvrđeni i jasno precizirani.
17. Apelantica smatra da joj je proizvoljnim tumačenjem odredbi ZPP povrijeđeno i pravo na imovinu jer je onemogućena da ostvari pravo na naknadu troškova parničnog postupka, a koje je imala angažiranjem advokata.
18. U vezi s dužinom trajanja postupka, apelantica je istakla da je predmetni postupak pokrenut 7. jula 2008. godine, da se njoj ne može staviti na teret da je svojim radnjama doprinijela dužini trajanja postupka, te da je prvostepeni sud veliki broj puta odgađao ročište bez opravdanog razloga. Stoga, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog dužine trajanja postupka jer je postupak, mimo njene volje i krivnje, trajao preko osam godina, zbog čega ima pravo na naknadnu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je istakao da obrazloženja odluka tog suda, koja se pobijaju apelacijom, faktički sadrže odgovor na navode iz apelacije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana zato što pobijanim odlukama nisu učinjene povrede Ustava Bosne i Hercegovine i relevantnih zakona, niti je došlo do kršenja osnovnih ljudskih prava i sloboda. Također je naglasio da je taj sud, postupajući povodom izjavljenih žalbi, donosio odluke u razumnom roku, tako da smatra da nije povrijeđeno ni pravo na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka.
20. Osnovni sud je istakao, između ostalog, da nije osnovan zahtjev u vezi s dužinom trajanja postupka jer treba imati u vidu da je bilo više ročišta od kojih su neka i odgođena, da vještačenje nije bilo u cijelosti urađeno, te da je došlo i do prekida postupka zbog razloga utvrđenih odredbama ZPP. Stoga, smatra da su apelanticini navodi u tom dijelu neosnovani.
21. Tužiteljev zastupnik je istakao, između ostalog, da je Okružni sud pravilno odlučio u osporenoj presudi o troškovima postupka, te je pravilno primijenio odredbu člana 396. stav 2. ZPP. Naime, iz navedene odredbe jasno proizlazi da je neophodno da budu ispunjena tri uvjeta da bi se o zahtjevu za naknadu troškova moglo odlučiti, i to: da je zahtjev za naknadu troškova uopće podnesen, da je u zahtjevu određeno navedeno koji troškovi se potražuju i da je zahtjev blagovremen. Budući da apelantica u toku postupka nije izričito opredijelila zahtjev za naknadu troškova, a što je bila dužna shodno navedenoj odredbi, a o čemu je zauzet jedinstven stav sudske prakse, već je prijedlogom tražila troškove po presudi koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda od 27. oktobra 2010. godine, kao i troškove u određenom iznosu, ne opredjeljujući šta spada u te troškove i koji troškovi se potražuju, to tužitelj smatra da je sud pravilno primijenio navedenu odredbu kada je odlučivao o troškovima postupka.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 192.
Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude.
Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciće, odnosno odbiće sud bez održavanja ročišta.
Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatraće se da je tužba u tom dijelu povučena.
Član 396. stav 2.
Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost apelacije u odnosu na osporeno rješenje od 12. juna 2018. godine
25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u odnosu na osporeno rješenje Okružnog suda broj 89 1 P 003553 18 Gž 4 od 12. juna 2018. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
26. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
27. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Okružnog suda odbijen apelanticin prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o troškovima postupka. Naime, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
28. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP 766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP 1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da se osporenim rješenjem Okružnog suda odlučivalo samo o postojanju procesnih uvjeta za donošenje dopunskog rješenja. Naime, navedenim rješenjem Okružni sud je odbio prijedlog za donošenje dopunskog rješenja zbog neispunjenja zakonskih uvjeta navedenih u članu 192. ZPP, odnosno zato što je navedeni prijedlog neosnovan, dok je o apelanticinim građanskim pravima i obavezama, konkretno o troškovima postupka, odlučeno Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 003553 17 Gž 3 od 19. aprila 2018. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelanticinim „građanskim pravima i obavezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 2664/12 od 18. septembra 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), iz čega slijedi da je ova apelacija, u vezi s osporenim rješenjem Okružnog suda, a u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
29. Ustavni sud, dalje, ukazuje da se osporenim rješenjem nije odlučivalo ni o apelanticinim imovinskim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost apelacije u odnosu na osporenu presudu od 19. aprila 2018. godine
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Okružnog suda broj 89 1 P 003553 17 Gž 3 od 19. aprila 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu (tužiteljeva revizija odbačena kao nedopuštena). Zatim, osporenu presudu apelantica je zaprimila 21. maja 2018. godine, a apelaciju je podnijela 27. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, koji je tužitelj pokrenuo radi utvrđenja, priznanja prava vlasništva, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Osporena odluka
36. Apelantica smatra, u suštini, da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa, konkretno odredbe člana 396. stav 2. ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud, u obrazloženju osporene presude, dao jasno i precizno obrazloženje zbog čega apelantici nisu dosuđeni troškovi cijelog postupka. Naime, drugostepeni sud je jasno ukazao da apelanticin punomoćnik do okončanja glavne rasprave nije izričito opredijelio zahtjev za naknadu troškova cijelog postupka (odnosno u zahtjevu nije opredijeljeno naveo troškove za koje traži naknadu), kako je to propisano odredbama člana 396. stav 2. ZPP. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe ZPP, te navedeno obrazloženje Okružnog suda, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u primjeni procesnog prava na apelanticinu štetu.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u odnosu na osporenu presudu Okružnog suda u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
39. U vezi s apelanticinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
40. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom tužiteljevog prednika od 7. jula 2008. godine, a da je Okružni sud osporenu presudu kao konačnu odluku u konkretnom slučaju donio 19. aprila 2018. godine, dakle nakon devet godina i oko devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud uočava da je u okviru ovog perioda postupak u više navrata bio prekinut. Naime, Ustavni sud zapaža da iz predmetnog spisa (broj 89 1 P 003553 08 P) proizlazi da je predmetni postupak prekinut donošenjem rješenja o prekidu postupka 5. decembra 2013. godine (zbog smrti tužiteljevog prednika), odnosno donošenjem rješenja o prekidu postupka 11. februara 2014. godine (zbog smrti apelanticinog prednika), te da je tužitelj podneskom od 5. januara 2015. godine tražio da se postupak nastavi (jer su ispunjeni zakonski uvjeti za nastavak postupka). Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu preduzimati nikakve procesne radnje, pa se u konkretnom slučaju ne može računati vrijeme kada je predmetni parnični postupak bio prekinut. Dakle, relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja predmetnog postupka je period od osam godina i oko osam mjeseci.
41. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je pokrenut radi utvrđenja, priznanja prava vlasništva, a koji u skladu s relevantnom zakonskom odredbom nije hitne prirode. Također, Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka vršeno vještačenje po vještaku geodetske struke, da je rađena i dopuna nalaza i mišljenja vještaka, kao i da je vršen uviđaj na licu mjesta, pa se može reći da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem postupku.
42. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud posebno uočava da su redovni sudovi donijeli veći broj meritornih i procesnih odluka. Naime, Osnovni sud je u prvoj fazi postupka prvostepenu presudu donio nakon jedne godine i oko pet mjeseci. Zatim, Okružni sud je donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak nakon nešto duže od 10 mjeseci (od donošenja prvostepene presude). U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio prvostepenu presudu nakon pet godina i 10 mjeseci od kada mu je predmetni spis vraćen na ponovno postupanje. Međutim, Ustavni sud uočava da je u tom periodu Osnovni sud održao veći broj ročišta, da je donio više procesnih rješenja (rješenje kojim se tužba smatra povučenom, rješenje kojim je dopušten povrat u prijašnje stanje, dva rješenja o prekidu postupka zbog smrti tužiteljevog prednika, odnosno smrti apelanticinog prednika), te da je bio prekinut postupak u periodu od jedne godine i jednog mjeseca. Osim toga, u ovom periodu je i odloženo više ročišta zbog objektivnih razloga (zbog odsustva vještaka, izrade dopunskog nalaza, promjene apelanticinog punomoćnika itd., bliže opisano u tački 8. ove odluke). Okružni sud je donio drugostepenu presudu nakon jedne godine i oko šest mjeseci (od donošenja prvostepene presude, odnosno nakon 10 mjeseci od donošenja rješenja o ispravci presude).
43. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da je ponovni postupak pred Osnovnim sudom trajao nešto duže, Ustavni sud primjećuje da je taj sud u ponovnom postupku postupao kontinuirano, odnosno da su postojale objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka u toj fazi. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, posebno imajući u vidu da su u postupku u okviru analiziranog perioda (osam godina i oko osam mjeseci) redovni sudovi donijeli više meritornih i procesnih odluka, da je apelantica došla do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
45. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni ZPP, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Okružni sud jasno i precizno obrazložio zbog čega apelantici nisu dosuđeni troškovi cijelog postupka, a shodno odredbi člana 396. stav 2. ZPP. Također, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, posebno da su u analiziranom periodu (osam godina i oko osam mjeseci) redovni sudovi donijeli veći broj meritornih i procesnih odluka, Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje.
47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević