Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4367/19 (A. K.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4367/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4367/19, rješavajući apelaciju Amira Kapetanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Kapetanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 216674 15 Rsž od 3. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 216674 14 Rs od 26. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 13. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 216674 15 Rsž od 3. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 216674 14 Rs od 26. juna 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (JU Srednja ekonomsko-trgovinska škola) da kandidata sa pravom prioriteta pri zapošljavanju prema odredbi člana 16. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon), primi u radni odnos na poziciju broj 105.10. Ujedno je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da kandidata sa pravom prioriteta pri zapošljavanju prema odredbi člana
16. Zakona, primi u radni odnos na poziciju broj 105.11.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je u potpunosti ispoštovana predviđena procedura propisana konkursom za prijem u radni odnos, ispravkom navedenog konkursa, kao i Pravilnikom o uvjetima, kriterijima i postupku zapošljavanja u javnim ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja na području TK (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te je pravilno zaključio da je prilikom bodovanja komisija na pravilan način izvršila bodovanje kandidata, a u skladu sa odredbama člana 6. i člana 18. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da nije sporno da je članom 19. Pravilnika u stavu 7. propisano da direktor može primiti lice iz Zakona na obrazloženi zahtjev i uz saglasnost Ministarstva za boračka pitanja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), ali je evidentno da se navedenom odredbom daje mogućnost, ali ne i obaveza. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je Ministarstvo dalo preporuku za apelanta kao demobilisanog borca u kojoj se citira član 16. Zakona kojim se navodi da nezaposlene osobe iz člana 1. i 4. Zakona imaju pravo na prvenstvo pri zapošljavanju ukoliko ispunjavaju opšte i posebne uslove za radno mjesto na kojem se vrši zapošljavanje. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je evidentno iz rang listi za predmetne pozicije da tuženi nije izvršio bodovanje apelanta kao kandidata po osnovu pripadnosti kategoriji demobilisanih boraca sa 21%, a kako to propisuje član 9. tačka e) Pravilnika. Međutim, Kantonalni sud je naveo da bi apelant, i u takvoj situaciji, na ostvarenih 1 bod na ime praktičnog rada sa dodatnih 21% bi imao ukupno 1,21 ostvareni bod, ali bi se i dalje nalazio na niže rangiranoj poziciji u odnosu na kandidate koji su ostvarili veći broj bodova. Kantonalni sud je naveo da je prvorangirani kandidat za obje pozicije ostvario 2,7 boda, te da apelant ni sa dodatnim bodovima ne bi mogao biti primljen, budući da bi i tada zauzimao poziciju iza nekoliko kandidata sa većim brojem bodova. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da čak i u situaciji da je nezakonito provedena konkursna procedura, a što u konkretnom slučaju nije slučaj, ipak njegovo ovlaštenje nije da poslodavcu određuje da primi kandidata sa pravom prioriteta, već bi sud u slučaju dokazane nezakonito provedene procedure mogao samo poništiti konkurs i odluka o prijemu kandidata. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant smatra i da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je predmetni postupak trajao oko četiri godine i 10 mjeseci, a u pitanju je radan spor.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu apelant ukazuje, trajao oko četiri godine i 10 mjeseci, u kojem periodu su donesene dvije odluke na dvije sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević