Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3400/18 (D. E.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3400/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3400/18, rješavajući apelaciju Dejana Erića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dejan Erić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 029621 18 Gž od 27. februara 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 029621 17 P od 3. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dejan Erić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Radivoje Lazarević advokat iz Zvornika, podnio je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 029621 18 Gž od 27. februara 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 029621 17 P od 3. novembra 2017. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 P 029621 17 P od 3. novembra 2017. godine utvrđeno je da je apelant smetao M.R. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) u mirnoj i faktičkoj državini kuće, pobliže opisane u izreci rješenja, tako što je 29. februara 2016. godine u jutarnjim satima obio bravu na predmetnoj kući i narednog dana se u istu uselio sa porodicom, naloženo je apelantu da u roku od tri dana od dana prijema rješenja uspostavi stanje posjeda kakvo je bilo prije počinjenog smetanja, tako što će tužiteljici predati ključeve od ulaznih vrata predmetne kuće pod prijetnjom novčanog kažnjavanja, zabranjeno je apelantu da ubuduće na isti ili sličan način ometa tužiteljicu u mirnom posjedu predmetne kuće pod prijetnjom novčanog kažnjavanja, te je obavezan apelant da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.691,20 KM.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su posjednici predmetne nekretnine M.E. (u daljnjem tekstu: apelantova majka) sa dijelom od ¾ i tužiteljica sa dijelom od ¼. Zatim, da se punomoćnik apelantove majke obratio tužiteljici podneskom od 28. januara 2016. godine u kojem je upoznao da je njegov vlastodavac većinski vlasnik predmetne nekretnine, prema rješenju od 7. septembra 2009. godine i 6. novembra 2015. godine, donesenih u ostavinskom postupku vođenom iza preminulog B.R. Takođe je upoznao sa činjenicom da drži ključeve od predmetne kuće i ne dozvoljava apelantovoj majci da stupi u njenu državinu, te je pozvao da u roku od 10 dana pristupi u njegovu kancelariju radi postizanja dogovora oko primopredaje ključeva. Nadalje je utvrdio da je MUP Republike Srpske, PS Kozluk pokrenuo prekršajni postupak protiv A.L. i apelanta zbog prekršaja iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru, zbog toga što je 4. marta 2016. godine A.L. došla do predmetne kuće u kojoj boravi apelant koji ju je odgurnuo, te je tom prilikom povrijedila glavu usljed nasilnog izbacivanja iz kuće. Osnovni sud je ukazao da je državina, shodno odredbi člana 303. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), faktička vlast na stvari, te da držalac stvari ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine, shodno odredbi člana 313. stav 1. ZSP. Istakao je da u sporu zbog smetanja posjeda sud nema mogućnosti da utvrđuje činjenice o pravu na posjed, pravnom osnovu posjeda i savjesnosti posjednika, te da su stoga irelevantni provedeni materijalni dokazi koji se odnose na uvid u posjedovni list, rješenja o nasljeđivanju i rješenja o provedenoj promjeni. Osnovni sud je ukazao da je predmet raspravljanja u predmetnom postupku posljednji miran posjed i čin smetanja kojim se onemogućava ili ometa normalno vršenje faktičke vlasti nad stvari. S tim u vezi je istakao da je tužiteljica dokazala da je bila u mirnoj državini predmetne nekretnine, što proizlazi iz njenog iskaza i iskaza svjedoka M.T. i A.L. (u daljnjem tekstu: tužiteljičina majka), te dijela iskaza svjedoka R.R. Pri tome je naglasio da i u situaciji da tužiteljica nije stalno boravila u predmetnoj kući, kako to tvrde apelantova majka i M.E. (u daljnjem tekstu: apelantov otac), nije izgubila posjed predmetne nekretnine. Nadalje naveo da je tužiteljica dokazala vrijeme i način smetanja, iako u iskazu nije odredila precizan datum, već da je smetanje izvršeno u 2016. godini, te je istakao da iz iskaza svjedoka apelantove majke proizlazi da je apelant u predmetnu kuću uselio 1. marta 2016. godine. Takođe je naglasio da je tužiteljičina majka u iskazu navela da je apelant u predmetnu kuću uselio 29. februara 2017. godine, što je u suprotnosti sa tužiteljičinim i iskazom apelantove majke, te je zaključio da se radi o očiglednoj omašci. Osnovni sud je istakao da nesaglasnost iskaza po pitanju datuma smetanja (29. februara 2016. ili 1. marta 2016. godine) nije od uticaja u konkretnom slučaju, jer je u oba slučaja apelantičina tužba podnesena u roku od 30 dana od učinjenog smetanja, kako je to propisano odredbom člana 313. stav 3. ZSP. U konačnici, Osnovni sud je naglasio da nije od uticaja činjenica što apelant nije izvršio promjenu brave na ulaznim vratima predmetne kuće, već njegovi roditelji, s obzirom da je nesporno utvrđeno da je u posjedu predmetne kuće na kojoj je tužiteljica imala u mirnu i faktičku državinu sve do 29. februara 2016. godine. U pogledu odluke o visini troškova postupka, Osnovni sud je naveo da se oni sastoje od sastava tužbe i prijedloga mjere obezbjeđenja u iznosu od po 234,00 KM, pristupa advokata na tri ročišta od po 300,00 KM i na ime PDV 51,00 KM, pristupa na neodržano ročište 117,00 KM, odsustva iz kancelarije za šest sati u iznosu od 360,00 KM i na ime PDV 61,20 KM, te sudske takse na tužbu i odluku u iznosu od po 50,00 KM.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 P 029621 18 Gž od 27. februara 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ukazao da je u postupku za smetanje posjeda, shodno odredbi člana 313. ZSP, potrebno utvrditi da li je tužiteljica bila u posljednjoj mirnoj državini predmetne nekretnine, da li je tuženi izvršio smetanje te državine i da li je tužba podnesena blagovremeno, te je istakao da pri tome nisu od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca. S tim u vezi je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve te činjenice, pravilno našao da je tužba blagovremena, te pravilno usvojio tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti predmetne tužbe kojim je ukazivao na suprotnosti u iskazima tužiteljice, apelanta i svjedoka M.T, R.R, tužiteljičine majke i apelantovih roditelja. U vezi sa tim Okružni sud je istakao zaključak da je smetanje posjeda izvršeno 29. februara 2016. godine nije u suprotnosti sa tužiteljičinim iskazom, koja je tvrdila da je smetanje bilo 2016. godine, niti sa iskazima svjedoka M.T. i R.R. koji su izjavili da ne znaju ništa o vremenu smetanja. Takođe je naglasio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u iskazu tužiteljičine majke da je apelant u predmetnu kuću uselio 29. februara 2017. godine radi o očiglednoj omašci u pogledu godine smetanja. S tim u vezi je istakao da je navedeni zaključak u saglasnosti sa zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka od 15. marta 2016. godine, provedenog kao dokaz, iz kojeg proizlazi da je policija dolazila drugi, treći dan nakon što je apelant obio predmetnu kuću, te da je apelantičina majka 4. marta 2016. godine došla u predmetnu kuću gdje je u tom trenutku boravio apelant. Nadalje je naveo da je apelantov iskaz, u kojem tvrdi da je u predmetnu kuću uselio u martu 2015. godine, suprotan svim drugim dokazima, iskazima svjedoka i podnesku punomoćnika apelantove majke kojim se obraćao tužiteljici sa zahtjevom da joj preda ključeve kako bi mogla stupiti u državinu predmetne kuće. Pri tome je naglasio da iskaz punomoćnika apelantove majke, da je apelant uselio u predmetnu kuću 1. marta 2016. godine, nije u suprotnosti sa utvrđenjem prvostepenog suda u pogledu vremena smetanja, niti u bitnom utiče na blagovremenost tužbe, s obzirom da je tužba podnesena 11. marta 2016. godine. Okružni sud je takođe naveo da navedeni zaključak nije u suprotnosti ni sa iskazom apelantovog oca, koji je izjavio da je apelant uselio u predmetnu kuću četrnaest mjeseci poslije smrti B.R, s obzirom iz ostavinskog rješenja proizilazi da je on umro 25. decembra 2014. godine. Nadalje je naveo da utvrđenje da apelant nije obio bravu na predmetnoj kući ne znači da nije smetao tužiteljicu u posjedu, jer se svakako nalazi u neposrednom posjedu predmetnih nekretnina i da bi se omogućilo tužiteljici da stupi u posjed neophodno je da uspostavi stanje posjeda kako je bilo prije učinjenog smetanja, a iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica bila u isključivom posjedu predmetnih nekretnina. Pri tome je naglasio da se apelant složio sa smetanjem posjeda koji je izvršila njegova majka, tako što je obila predmetnu kuću, iz čega proizilazi da je i on učinio smetanje posjeda. U konačnici Okružni sud je istakao da se ne mogu se prihvatiti apelantovi navodi da smetanje posjeda u konkretnom slučaju nije učinjeno samovlasno, u smislu na odredbe člana 315. stav 4. ZSP, s obzirom da nije izvršeno na osnovu bilo kakve odluke državnog organa. U pogledu žalbenih navoda u vezi sa visinom dosuđenih troškova postupka Okružni sud je naveo da su pravilno dosuđeni i obračunati, shodno članu 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da žalbom nije konkretno ni ukazano na neke nepravilnosti u njihovom obračunu.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i povrede prava na obrazloženu sudsku odluku. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo u pogledu odluke o meritumu stvari kao i o troškovima postupka. Naveo je da su sudovi zaključili da apelant nije obio bravu na predmetnoj kući ali da su uprkos tome usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da je smetao tužiteljicu u posjedu, te da je u konkretnom slučaju sud bio dužan odbiti dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obijanje brave. Nadalje je naveo da drugostepeni sud nije cijenio njegove žalbene navode u vezi visine dosuđenih troškova i da je u obrazloženju odluke u tom dijelu naveo da „nije konkretno ukazao na nepravilnost u obračunu troškova“, iako je to u žalbi detaljno i precizno obrazložio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant izvršio smetanje tužiteljičinog posjeda na predmetnoj kući, odnosno da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi stipulisani odredbom člana
313. ZSP, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u njihovom postupanju. Pri tome su obrazložili da činjenica da apelant nije lično izvršio obijanje brave na predmetnoj kući nije od uticaja na drugačiju odluku u predmetnoj pravnoj stvari. U pogledu apelantovih navoda da drugostepeni sud nije cijenio njegove žalbene navode u vezi visine dosuđenih troškova, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2470/15, od 8. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević