Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-719/18 (E. B.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-719/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 719/18, rješavajući apelaciju Ediba Biče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka

b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ediba Biče podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 K 0345336 17 Kž od 14. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 K 034536 17 K od 19. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edib Bičo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Sanel Podrug, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 K 034536 17 Kž od 14. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 K 034536 17 K od 19. oktobra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Kantonalnog tužiteljstva u Goraždu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 16. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani sud dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Općinskog suda broj 45 0 K 034536 17 K od 19. oktobra 2017. godine apelant je proglašen krivim što je 7. oktobra 2016. godine, nakon što je istekao rok od 15 dana naložen Presudom Općinskog suda broj 45 0 Rs 032493 16 Rs od 19. jula 2016. godine, kao direktor ,,Goraždestana“ d.o.o. Goražde, odbio postupiti po toj presudi (koja je postala pravosnažna 22. septembra 2016. godine, a izvršna 7. oktobra 2016. godine), te B. D. (u daljnjem tekstu: oštećeni) koji je nezakonito suspendiran sa radnog mjesta u privrednom društvu ,,Goraždestan“ nije uspostavio radnopravni status i vratio ga na poslove referenta nabavke i prodaje proizvoda i usluga na kojim je radio prije donošenja odluke o suspenziji. Dakle, apelant kao odgovorno lice u pravnom licu nije postupio po pravomoćnoj presudi u kojoj je odlučeno o vraćanju radnika na rad, čime je počinio krivično djelo neizvršenje odluke o vraćanju na rad iz člana 284. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo protiv apelanta podnijelo optužnicu koju je sutkinja za prethodno saslušanje (sutkinja Tanja Đajić) potvrdila 18. maja 2017. godine. Tokom dokaznog postupka provedeni su dokazi optužbe i odbrane označeni na stranama 5-11 presude. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je pravosnažnom i izvršnom Presudom Općinskog suda broj 45 0 Rs 032493 16 Rs od 19. jula 2016. godine (u postupku u kojem je postupala sutkinja Tanja Đajić), koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 Rs 032493 16 Rsž od 22. septembra 2016. godine, pod tačkom II naloženo tuženom “Goraždestanu" d.o.o. Goražde da oštećenom uspostavi radnopravni status i vrati ga na poslove na kojima je radio prije donošenja odluke o suspenziji s radnog mjesta u roku od 15 dana od dostavljanja presude. Dalje, utvrđeno je da je oštećeni, zbog toga što navedena presuda nije izvršena, pokrenuo izvršni postupak, a nakon toga je podnio i krivičnu prijavu protiv apelanta radi izvršenja presude Općinskog suda od 19. jula 2016. godine. Dakle, apelant je, kao zakonski zastupnik navedenog pravnog lica, bio dužan u roku od 15 dana izvršiti pravosnažnu presudu Općinskog suda o uspostavljanju radnopravnog statusa oštećenom za šta je krajnji rok bio 7. oktobar 2016. godine, a on to nije učinio.

6. Sud nije prihvatio apelantove navode da iz dokaza odbrane proizlazi odsustvo radnji izvršenja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, kao i da postoji odsustvo štetne posljedice iz razloga što radnopravni status oštećenog nikada nije prekinut, te da ne postoji direktni umišljaj. U vezi s navedenim, sud je ukazao da je nesporno utvrđeno da apelant, kao direktor u pravnom licu, u roku od 15 dana, nije uspostavio radnopravni status oštećenom i vratio ga na poslove na kojima je radio prije donošenja odluke o suspenziji sa radnog mjesta. Utvrđeno je da je nepreduzimanjem dužne radnje i nepostupanjem po pravosnažnoj i izvršnoj presudi Općinskog suda od 19. jula 2016. godine u cijelosti ostvarena radnja izvršenja kao obilježje bića krivičnog djela neizvršenje odluke o vraćanju na rad. Samom činjenicom da nije postupljeno po presudi Općinskog suda od 19. jula 2016. godine za oštećenog je nastupila nematerijalna šteta, dok apelantov branitelj tvrdnje da kod oštećenog nisu nastupile štetne posljedice veže isključivo za materijalnu štetu.

7. Nadalje, ukazano je da je kod krivičnog djela neizvršenje odluke o vraćanju na rad sud utvrđivao odlučnu činjenicu da li je postupljeno po pravomoćnoj presudi, dok se pitanje štete rješava kao imovinskopravni zahtjev bilo u konkretnom postupku na prijedlog oštećenog ili u drugom, parničnom postupku za naknadu štete. Osim toga, tokom postupka je utvrđeno da je oštećeni bio suspendiran sa radnog mjesta referenta nabavke i prodaje proizvoda i usluga, te da se, u skladu sa odgovorom v.d. direktora “Goraždestana” d.o.o. Goražde, od 15. marta 2016. godine nije morao javljati na posao do rješavanja njegovog radnopravnog statusa u skladu sa odredbama Zakona o radu. Isto tako, oštećenom je vršena isplata plaća i doprinosa u periodu od kada je suspendiran, pa sve do 5. aprila 2017. godine, do uspostavljanja njegovog radnopravnog statusa. Međutim, apelant koji je imao status direktora oštećenome nije uspostavio radnopravni status u ostavljenom roku. Dalje, sud je istakao da je za konkretan postupak irelevantno koje je prigovore na optužnicu apelantov branitelj postavljao u fazi Kps zbog toga što su svi ti prigovori riješeni i o njima je doneseno odgovarajuće rješenje. Osim toga, sud je utvrdio i da je vođen izvršni postupak tražitelja izvršenja - oštećenog protiv izvršenika "Goraždestana” d.o.o. Goražde radi izvršenja vraćanjem na rad radnika.

8. U vezi s navedenim, sud je konstatirao činjenicu da je obilježje bića krivičnog djela neizvršenje odluke o vraćanju na rad situacija kada službeno ili odgovorno lice u pravnom licu ili samostalni privrednik ne postupi po pravosnažnoj odluci kojom je odlučeno o vraćanju na rad. Dakle, nepostupanje službenog ili odgovornog lica u pravnom licu na način da odbije izvršiti pravosnažnu odluku kojom je odlučeno o vraćanju radnika na rad predstavlja radnju izvršenja ovog krivičnog djela. Navedeno krivično djelo izvršeno je samom činjenicom da je propušteno preduzimanje dužne radnje koju je, u konkretnom slučaju, apelant bio dužan preduzeti u roku od 15 dana radi izvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda. Na osnovu navedenoga sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela neizvršavanje odluke o vraćanju na rad iz člana 284. stav 1. KZFBiH.

9. U pogledu vinosti, sud je utvrdio da je apelant, direktor u pravnom licu “Goraždestan" d.o.o. Goražde, počinio navedeno krivično djelo s direktnim umišljajem s obzirom na to da je bio svjestan i da je htio počinjenje krivičnog djela, a znao je da nečinjenjem, propuštanjem dužne radnje i odbijanjem izvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda onemogućava njeno provođenje i uspostavljanje radnopravnog statusa i vraćanje oštećenog na posao. Imajući u vidu sve činjenice utvrđene tokom postupka, sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu smatrajući da uvjetna osuda odgovara prirodi i težini djela i okolnostima pod kojim je djelo počinjeno. Sud je smatrao da je vrijeme provjeravanja dovoljno dugo za ostvarivanje svrhe kažnjavanja i svrhe uvjetne osude, te da će se izricanjem uvjetne osude utjecati na apelanta da ubuduće ne čini krivična djela i da će se ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije.

10. Presudom Kantonalnog suda (u vijeću sastavljenom od sutkinje Milijane Bjelović, kao predsjednice vijeća, i Amira Ahmetspahića i Amera Spahića, kao članova vijeća) broj 45 0 K 034536 17 Kž od 14. decembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Krivičnog zakona i bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

12. Kantonalni sud je istakao da je apelantu stavljeno na teret da kao odgovorno lice u pravnom licu nije postupio po pravomoćnoj odluci kojom je odlučeno o vraćanju radnika na rad i da je time počinio krivično djelo neizvršenje odluke o vraćanju na rad iz člana 284. KZ. Navedeno je da su u apelantovoj žalbi istaknuti žalbeni razlozi koji su isticani u postupku pred prvostepenim sudom na koje je već jasne i pravilne odgovore dao prvostepeni sud. Ukazano je da su žalbeni prigovori koji se odnose na činjenice da nema radnje izvršenja krivičnog djela, da nema štetne posljedice, da ne postoji apelantova namjera da odbije uspostaviti radnopravni status oštećenom, da se radi o krivičnom djelu sa blanketnom dispozicijom, da je trebalo imati u vidu i propise koji spadaju u radno pravo i pravo penzijskog osiguranja, da postoje okolnosti koje isključuju apelantovu krivičnu odgovornost, da su redovni pravni lijekovi u konkretnom slučaju istekli tek 2. februara 2017. godine, a da je oštećenom već uspostavljen radnopravni status, te da djelo za koje se tereti optuženi nema obilježja krivičnog djela i dr., prigovori o kojima se izjasnio prvostepeni sud dajući suprotno obrazloženje koje je prihvatio i Kantonalni sud.

13. Dalje, Kantonalni sud je istakao da nije osnovan apelantov prigovor da je gonjen i presuđen za djelo iz člana 284. stav 1. KZ koje nije propisano u Krivičnom zakonu, kao i da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (apelant se pozvao na odredbe člana 313. tač. a) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: ZKP), te da postoji povreda Krivičnog zakona. Pozivanje prvostepenog suda u pobijanoj presudi na odredbu člana 284. stav 1, a ne na odredbu člana 284. KZ, ne predstavlja povredu koja bi dovela u pitanje njenu zakonitost i pravilnost. Krivično djelo neizvršenje odluke o vraćanju na rad iz člana 284. KZ nije krivično djelo blanketne dispozicije, jer je navedenim krivičnim djelom inkriminirano nepostupanje po pravosnažnoj i izvršnoj presudi kojom je odlučeno o vraćanju radnika na rad. Također, ne postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost (član 313. tačka 3) ZKP, jer je tokom postupka utvrđeno, što je i apelant potvrdio, da je oštećenom radnopravni status uspostavljen tek po pozivu suda 5. aprila 2017. godine. Na kraju, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi izneseni u žalbi da je prvostepena presuda nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude, kao i da u presudi nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama (član 312. stav 1. tačka k) ZKP). Kantonalni sud smatra da su u prvostepenoj presudi sadržani potpuni i jasni razlozi o svim činjenicama odlučnim za postojanje predmetnog krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženog kao izvršioca. Za suprotne tvrdnje žalba ne nudi relevantne argumente.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prije svega je ukazao na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku i istakao da je iz obrazloženja Presude Kantonalnog suda broj 45 0 K 034536 17 Kž od 14. decembra 2017. godine vidljivo da obrazloženje ne sadrži razloge zbog kojih se apelantova žalba protiv prvostepene presude smatra neosnovanom, da je drugostepeno sudsko vijeće odlučivalo paušalno o apelantovim žalbenim prigovorima, kao i da je odluka vijeća koje se odnosi na neosnovanost žalbenih prigovora neobrazložena, potpuno paušalna i generalizirana.

15. Dalje, apelant je istakao da je presudu Općinskog suda od 19. jula 2016. godine, za čije je neizvršavanje apelant optužen, donijela sutkinja Tanja Đajić. Ista sutkinja u krivičnom postupku protiv apelanta postupala je kao sudija za prethodno saslušanje. Apelant je istakao da je navedena sutkinja prvobitno uvažila prethodne prigovore na optužnicu da bi kasnije potvrdila neizmijenjenu optužnicu Tužiteljstva od 15. maja 2017. godine protiv apelanta. Smatra da, slijedom navedenoga, proizlazi da je o potvrđivanju optužnice odlučivala sutkinja za prethodno saslušanje koja je donijela presudu iz parničnog postupka - radnog spora za čije neprovođenje je apelant osuđen. Apelant smatra da je sutkinja Tanja Đajić morala izvijestiti predsjednika suda o razlozima iz člana 39. stav

f) ZKP radi izuzimanja od daljeg postupanja u krivičnopravnoj stvari koja je činjenično vezana za postupak u kojem je ona ranije odlučivala. Ovakvo postupanje apelant direktno vezuje za obrazlaganje sudske odluke s obzirom na to da obrazložena odluka suda podrazumijeva njegovu nezavisnost, nepristrasnost i profesionalni pristup u rješavanju predmeta, bez obzira na to o kojem se postupku radi. Za nepristrasnost se zahtijeva da sud nije opterećen predrasudom u vezi sa odlukom koju donosi, kao i da ne dozvoli da prilikom odlučivanja bude pod utjecajem vanjskih informacija. Osim toga, ukazao je da je vijećem Kantonalnog suda koje je Presudom broj 45 0 Rs 032493 16 Rsž od 22. septembra 2016. godine odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo presudu Općinskog suda od 19. jula 2016. godine predsjedavao sudija Amir Ahmetspahić. Isti taj sudija bio je član vijeća Kantonalnog suda koje je Presudom broj 45 0 K 034536 17 Kž od 14. decembra 2017. godine u krivičnom predmetu odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu Presudu Općinskog suda broj 45 0 K 034536 17 K od 19. oktobra 2017. godine. Istakao je da, s obzirom na to da je sudija Amir Ahmetspahić, kao predsjednik sudskog vijeća, potvrdio Presudu Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 032493 16 Rs od 19. jula 2016. godine, a čije je neizvršenje u konkretnom slučaju predstavljalo radnju krivičnog djela koje se apelantu stavljalo na teret, sudija Amir Ahmetspahić, shodno odredbi člana 39. stav f) ZKP, morao je biti izuzet od odlučivanja po žalbi apelantove odbrane o ovom krivičnom predmetu. Na osnovu navedenoga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. i stav 3. tačka b) Evropske konvencije zbog toga što su tokom postupka postupale sudije koje su morale biti izuzete od postupanja u konkretnom krivičnom postupku.

16. Dalje, apelant je ukazao da je iz zapisnika sa glavnog pretresa vidljivo da je glavni pretres u ovoj krivičnopravnoj stvari započeo i završio se 19. oktobra 2017. godine, tj. da su u vremenskom periodu od 11 sati do 14.45 sati i Tužilaštvo i odbrana dali uvodne riječi, da su izvedeni dokazi i optužbe i odbrane, kao i da su istog dana date i završne riječi. U vezi s navedenim, istakao je da je članom 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije garantirano pravo svakom licu koje je optuženo za krivično djelo da ima dovoljno vremena i mogućnosti da pripremi odbranu, kao i da je sud imao obavezu da vodi računa o članu 7. stav 3. ZKP, pa se postavlja pitanje kako se adekvatno odbrana mogla pripremiti ne samo za izvođenje dokaza odbrane nego i za davanje završnih riječi kada je glavni pretres započet i završen istog dana, te da je evidentno da je i na ovaj način prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Smatra da najveći dokaz da se apelantu tokom postupka konstantno uskraćivalo pravo na pravično suđenje proizlazi iz činjenice da je presuda javno objavljena istog dana kada je i okončan glavni pretres, i to u 15.10 sati, tj. 25 minuta nakon okončanja glavnog pretresa, budući da se, prema njegovom mišljenju, ne mogu za 25 minuta ocijeniti dokazi kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, te donijeti objektivna i zakonita sudska odluka u bilo kojoj pravnoj stvari, a posebno ne u krivičnom postupku. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka i kontradiktornosti postupka, što je u suprotnosti sa standardima i kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra netačnim navode iz apelacije, budući da presuda tog suda sadrži potpuno, jasno i pravilno obrazloženje čak i na navode žalbe koji nisu relevantni. Presudu je potpisala predsjednica vijeća u skladu sa odredbom člana 62. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju, koji propisuje da sudija pojedinac ili predsjednik vijeća potpisuje samo originalne pismeno izrađene presude, a otpravak strankama ovlašteni radnik suda koji potpisom i pečatom ovjerava da je kopija koja se dostavlja strankama vjerna originalu. Osim toga, navedeno je da nisu postojali razlozi za izuzeće sudije Amira Ahmetspahića, kao člana vijeća, jer njegovo postupanje u predmetu radnog spora nisu razlozi koji izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

18. Općinski sud smatra da je odluka tog suda utemeljena na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju, da je donesena u skladu sa važećim zakonskim propisima i u proceduri propisanoj zakonom, te da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na čije povrede i kršenje se apelant poziva u apelaciji.

19. Tužiteljstvo smatra da je krivično djelo koje je apelantu optužnicom stavljeno na teret dokazano i da je osuđen po zakonu, na osnovu zakonitih dokaza. O apelantovim navodima kojima je ukazao na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku u kojima tvrdi da obrazloženje presude Kantonalnog suda ne sadrži razloge zbog kojih se žalba odbija Tužiteljstvo smatra da je drugostepeni sud donio ispravnu odluku kojom nisu povrijeđena apelantova prava, nego je samo potvrđeno pravilno utvrđeno činjenično stanje u prvostepenoj presudi. Dalje, Tužiteljstvo smatra da sutkinja Tanja Đajić nije bila dužna izvijestiti predsjednika suda o razlozima iz člana 39. ZKPFBiH, jer nisu ispunjeni uvjeti iz tog člana zakona, odnosno da ne predstavlja smetnju da isti sudija postupa protiv istog optuženog u različitim vrstama postupaka, konkretno u krivičnom i parničnom, jer se i u samom članu 39. ZKP to ne navodi kao poseban razlog. Tužiteljstvo smatra da je navedeno obrazloženje primjenjivo i u odnosu na sudiju Amira Ahmetspahića. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. i stav 3. Evropske konvencije, Tužiteljstvo je ukazalo da je iz zapisnika sa glavnog pretresa vidljivo da su poštovane sve procesne odredbe, da je odbrana imala dovoljno vremena da se spremi za glavni pretres, da je optužnica dostavljena a da je glavni pretres zakazan u zakonskim rokovima, te da je branitelj mogao tražiti uvid u spis i kopiranje materijalnih dokaza na osnovu Zakona o slobodi pristupa informacijama.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 284.

Neizvršenje odluke o vraćanju na rad Službena ili odgovorna osoba u pravnoj osobi ili samostalni privrednik koji ne postupi po pravomoćnoj odluci kojom je odlučeno o vraćanju radnika na rad, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 39.

Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

[…]

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 301.

Vrijeme i mjesto objavljivanja presude (1) Pošto je presuda izrečena sud će je odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložiće objavljivanje presude najviše za tri dana i odrediće vrijeme i mjesto objavljivanja presude.

(2) Sud će u prisutnosti stranaka, branilaca, zakonskih zastupnika i opunomoćenika da javno pročita izreku i saopšti ukratko razloge presude.

[...] Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja;

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;

[…]

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

[…]

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 313.

Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen po pitanju:

a) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo;

b) postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost;

c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno presuđena;

d) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti;

[…] VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 45 0 K 034536 17 Kž od 14. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

[…]

29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

30. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje se, u suštini, odnose na povredu prava na obrazloženu presudu, prava na odbranu, te povredu prava na nepristrasan sud. S tim u vezi, Ustavni sud će prvo razmotriti apelantove navode u vezi sa nepristranošću suda, te nakon toga ispitati apelantove navode koji se tiču proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne ocjene dokaza. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza bespredmetno ukoliko Ustavni sud ustanovi da je povrijeđeno apelantovo pravo koje se tiče procesnih propusta (nepristrasnost suda).

31. Ustavni sud primjećuje da je apelant u vezi s „nepristranošću suda“ naveo da je ista sutkinja postupala kao sudija pojedinac u parničnom postupku u kojemu je, između ostaloga, naloženo „Goraždestanu“ d.o.o. Goražde da oštećenom uspostavi radnopravni status i da ga vrati na poslove na kojima je radio prije suspenzije u roku od 15 dana, a onda i kao sutkinja koja je u fazi Kps potvrdila optužnicu protiv apelanta u krivičnom postupku pokrenutom zbog neizvršenja presude donesene u parničnom postupku. Osim toga, ukazao je da je sudija Amir Ahmetspahić bio član vijeća Kantonalnog suda koje je odlučivalo o njegovoj žalbi u parničnom postupku, a zatim i član vijeća Kantonalnog suda koje je odlučivalo u krivičnom postupku koji je predmet ove apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 39. stav 1. tačka f) propisano da „sudija ne može vršiti sudijsku dužnost: f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost“.

32. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji konzistentno ukazivali da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, svakome garantira pravo da o njegovim građanskim pravima i obavezama, kao i o krivičnoj optužbi odluči nezavisan i nepristrasan sud. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da „nepristrasnost“ podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen ličnim predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi, niti smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivne i objektivne pristrasnosti. Subjektivna nepristrasnost se odnosi na lični odnos sudije, odnosno članova vijeća, i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Također, postojanje nepristrasnosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristrasnošću (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 57/07).

33. Apelant je u konkretnom slučaju ukazao na pristrasnost sudija Tanje Đajić i Amira Ahmetspahića prema objektivnom principu, jer su oboje postupali kako u parničnom postupku, tako i krivičnom postupku proizašlim iz istog činjeničnog stanja. U vezi sa pitanjem objektivne nepristrasnosti, Ustavni sud mora ispitati da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Međutim, sama činjenica da je pojedini sudija tokom postupka već donosio odluke u predmetu ne može opravdati bojazan o njegovoj nepristrasnosti, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o njegovoj nepristrasnosti, budući da moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi, ibid., Hauschildt, st. 50. i 51, Serija A broj 154, Sainte-Marie protiv Francuske, broj predstavke 12981/87, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 32, i Romenskiy protiv Rusije, broj predstavke 22875/02, presuda od 13. juna 2013. godine, stav 27). Također, uvijek su odlučni opseg i priroda prethodnih odluka koje je donio određeni sudija (vidi, Fey protiv Austrije, 24. februara 1993. godine, stav 30, Serija A br. 255-A). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi, Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, Serija A broj 204). U vezi sa navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o dva odvojena postupka: parničnom postupku u kojem je odlučeno o zakonitosti suspenzije oštećenog i krivičnom postupku u kojem je odlučeno o apelantovoj krivičnoj odgovornosti zbog neizvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda. Dalje, Ustavni sud zapaža da je sutkinja Tanja Đajić postupala kao sudija pojedinac u parničnom postupku u kojem je donesena presuda kojom je, između ostalog, naloženo pravnom licu „Goraždestan“ d.o.o. Goražde da oštećenome uspostavi radnopravni status, odnosno da je u parničnom postupku odlučila o meritumu te parnične stvari, dok je u krivičnom postupku koji se protiv apelanta vodio zbog neizvršenja te presude postupala u fazi Kps i potvrdila optužnicu koju je Tužiteljstvo podnijelo protiv apelanta zbog neizvršenja presude iz parničnog postupka, odnosno u krivičnom postupku navedena sutkinja se nije bavila meritumom krivične stvari. Dalje, sudija Amir Ahmetspahić je u parničnom postupku bio predsjednik vijeća koje je odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, dok je u krivičnom postupku bio član vijeća koje je odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepene presude. Iz navedenog proizlazi da su navedene sudije postupale u dva različita postupka, pa se, uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda, ne može izvesti zaključak da u takvoj situaciji postoje okolnosti koje ukazuju na pristrasnost navedenih sudija, niti se može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela objektivne nepristrasnosti suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2017/14 od 23. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u tom dijelu neosnovani.

35. Dalje, apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravo na odbranu, jer je presuda izrečena samo 25 minuta nakon što je završen glavni pretres. Osim toga, tvrdi da se drugostepeno vijeće nije izjasnilo o njegovim žalbenim navodima, već da se u vezi s tim samo pozvalo na stavove prvostepenog suda, odnosno da drugostepena presuda nije adekvatno obrazložena. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da postupak u cjelini nije bio pravičan.

36. U pogledu tih navoda Ustavni sud podsjeća da pravo na odbranu, u smislu člana 6. Evropske konvencije, podrazumijeva da se svako brani sam ili uz pomoć advokata kojeg sam izabere, ili koji mu, kada to interesi pravde nalažu, bude dodijeljen, kao i da osigura adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju prvostepene presude naveden sadržaj završne riječi odbrane, koji apelant ne osporava, niti navodi da je u završnoj riječi ukazao na bilo koju činjenicu ili dokaz koji je sud zanemario ili propustio ocijeniti a koji bi bio od odlučnog značaja i eventualno utjecao na drugačiji ishod postupka. Osim toga, iz osporene presude ne proizlazi da je apelant tražio dodatno vrijeme za pripremu odbrane, niti je to apelant naveo u apelaciji. Na osnovu navedenoga, Ustavni sud primjećuje da je donošenjem prvostepene presude nakon okončanja glavnog pretresa sud upravo postupao u skladu sa obavezom iz člana 301. ZKP. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

37. U pogledu apelantovih navoda da je drugostepeni sud o žalbi odlučio paušalno, kao i da je odluka vijeća o žalbenim prigovorima neobrazložena, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud na stranama 2 i 3 presude naveo da je prvostepeni sud u osporenoj presudi dao jasne i dovoljne razloge koje je u svemu prihvatio i drugostepeni sud. Osim toga, Kantonalni sud je odgovorio na apelantove navode o tome da nema štetne posljedice i da ne postoji apelantova namjera da oštećenom ne uspostavi radnopravni odnos uz obrazloženje zašto se ne slaže s tim navodima. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio zašto se ne slaže s apelantovim navodima da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, kao i da postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije ponudio relevantne argumente na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je prvostepena presuda, kako je tvrdio, nerazumljiva, protivrječna sama sebi, te da u prvostepenoj presudi nisu navedeni razlozi za njeno donošenje. Na osnovu navedenoga, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoju odluku i odgovorio na apelantove navode, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. S obzirom na navedeno, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka b) Evropske konvencije. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka b) Evropske konvencije u situaciji kada je o krivičnoj optužbi protiv apelanta odlučivao nepristrasan sud, kada je prvostepena presuda objavljena u skladu s odredbom člana 301. ZKP, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka naveli jasne i detaljne razloge iz kojih proizlazi da je predmetni postupak u cjelini bio pravičan.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-719/18 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio