Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2130/19 (S. P.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2130/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2130/19, rješavajući apelaciju Saše Palića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Saša Palić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 040415 19 Rev od 7. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Palić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić advokat iz Livna, podnio je 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 040415 19 Rev od 7. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant diskriminisan u ostvarivanju svojih prava na rad, te da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (Kanton 10, Osnovna škola „Ivan Goran Kovačić“ u Livnu) od 28. novembra 2016. godine i odluka o prijemu u radni odnos do kraja nastavne godine za T.J. od 7. novembra 2016. godine, te da se obaveže tuženi da apelantu naknadi štetu u vidu isplate plaća u vremenu koje će poslije odrediti u visini plaće učitelja matematike s punom nastavnom normom.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je tuženi 21. oktobra 2016. godine raspisao konkurs za popunjavanje radnog mjesta učitelj matematike na koji su se prijavili apelant i T.J., te da je tuženi donio odluku na osnovu člana 2. stav 2. Pravilnika o stručnoj i pedagoškoj spremi učitelja i stručnih suradnika u osnovnom školstvu (prema kojem učitelj u razrednoj i predmetnoj nastavi mora imati 300 ECTS bodova, ukoliko je obrazovanje stečeno po bolonjskom procesu) da ni apelant ni T.J. nisu ispunili uvjete konkursa (jer je apelant bachelor matematike i informatike, 240 ECTS, dok je T.J. magistar građevine s 300 ECTS). Pri tome, prvostepeni sud je ukazao da će tuženi, u slučaju kada nema kandidata za izvođenje nastave, osigurati izvođenje nestručno zastupljene nastave prema Pravilniku o normi neposrednog odgojno-obrazovnog rada po nastavnim predmetima i načinu utvrđivanja broja izvršitelja na odgojno-obrazovnim poslovima u osnovnoj školi. Prvostepeni sud je naveo da je odluka tuženog od 7. novembra 2016. godine o izboru T.J. na određeno vrijeme donesena na osnovu člana 68. st. 3 i 4. Zakona o osnovnom školstvu (propisuje da učitelji mogu zasnovati radni odnos na određeno vrijeme i bez natječaja, pod uvjetom da rad ne traje duže od 90 dana u toku godine) i člana 88. Statuta tuženog od 26. februara 2010. i izmjene od 4. marta 2016. godine (propisuje da se, za slučaj kada nastava ne trpi odgađanje, s učiteljem može zasnovati radni odnos na određeno vrijeme bez konkursa, a najduže tri mjeseca u toku godine) po hitnoj proceduri, te da ova odluka nije dio procedure po konkursu od 21. oktobra 2016. godine. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je apelant podnio prigovor na odluku o izboru kandidata, koji prigovor je odbijen odlukom tuženog 28. novembra 2016. godine. Prvostepeni sud je naveo da je u isključivoj diskreciji poslodavca kojega će kandidata primiti u radni odnos bez konkursa i koji kriteriji će to biti za njega. Osnovom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da su odluke tuženog od 7. novembra 2016. godine i od 28. novembra 2016. godine utemeljene na zakonu.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelant prema članu 15. Zakona o zabrani diskriminacije nije učinio vjerovatnim da je do diskriminacije došlo, da je prekršen princip jednakog postupanja po zabranjenom osnovu. Vrhovni sud je naveo da se odluka o postojanju diskriminacije ne čini izglednijom od odluke da diskriminacije nije bilo, a ti izgledi se zasnivaju na dokazima na kojima se temelji postojanje vjerovatnosti da je došlo do diskriminacije, koje izglede apelant nije dokazao. Naime, Vrhovni sud je naveo da ni apelant ni drugi kandidat nisu ispunjavali uvjete konkursa i da je izabran drugi kandidat na prijedlog direktora škole na određeno radno vrijeme od 90 dana, a da je apelant pozivan na rad na određeno vrijeme u drugoj osnovnoj školi u aprilu 2018. godine, te da se nije odazvao tom pozivu. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju, primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2130/19 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio