Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2314/19 (M. H.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2314/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2314/19, rješavajući apelaciju Munira Helvide, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Munir Helvida protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 153650 19 Rsž od 3. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Munir Helvida (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Saša Mehić advokat iz Maglaja, podnio je 28. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 153650 19 Rsž od 3. aprila 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužene (JU KANTONALNA BOLNICA ZENICA) i preinačena prvostepena presuda tako da su odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi da se ponište kao nezakoniti Ponuda za zaključivanje Ugovora o radu od 20. oktobra 2017.godine i Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. oktobra 2017.godine s Aneksom od 30. marta 2018.godine, te da se tužena obaveže da apelanta vrati na poslove i radne zadatke po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 19. septembra 2014.godine, odnosno na radno mjesto rukovodilac Sektora za ekonomsko-finansijske poslove sa pravima i obavezama iz Ugovora o radu od 19. septembra 2014.godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tužena aktom od 12. juna 2016.godine upozorila apelanta kao rukovodioca Sektora za ekonomsko-finansijske poslove (koje radno mjesto je obavljao po osnovu Ugovora o radu od 19. septembra 2014.godine) zbog učinjene teže povrede radne obaveze predviđene članom 98. stav (1) tačka 1. Pravilnika o radu tužene. Kantonalni sud je dalje naveo da je tužena 1. avgusta 2017.godine raspisala interni oglas, između ostalog i za radno mjesto rukovodilac Sektora za ekonomsko-finansijske poslove, na koje radno mjesto su se prijavili apelant, Dž.M. i M.A., te da je odlukom tužene od 17. oktobra 2017.godine na to radno mjesto imenovana Dž.M. na mandatni period do tri godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tužena 20. oktobra 2017.godine apelantu ponudila na zaključivanje novi ugovor o radu jer raniji ugovor nije usklađen sa Zakonom o radu i Pravilnikom o radu tužene od 30. maja 2017.godine, te da apelant s tuženom 31. oktobra 2017.godine zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je utvrđeno da će obavljati poslove diplomiranog ekonomiste a da je koeficijent za obračun plaće 3, dok je ranijim ugovorom o radu koeficijent bio 4,00, dok su 30. marta 2018. godine zaključili Anex I novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da članom 178. stav 2. Zakona o radu nije propisano da radnik ostaje u radnom odnosu na neodređeno odnosno određeno vrijeme ako mu poslodavac ne ponudi ugovor o radu koji je usklađen s novim Zakonom o radu u roku iz stava 1. tog člana (odnosno u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu zakona). Kantonalni sud je ukazao da je ovim članom propisano da radnik ostaje u radnom odnosu na neodređeno odnosno određeno vrijeme ako mu poslodavac navedeni ugovor o radu uopće ne ponudi na zaključivanje, te naglasio da u smislu člana 171. stav 1. tačka 71. Zakona o radu nepoštivanje roka iz člana 178. stav 1. Zakona o radu za posljedicu može imati samo prekršajnu odgovornost poslodavca.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2314/19 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio