Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4474/19 („Prizma“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4474/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4474/19, rješavajući apelaciju „Prizma“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Prizma“ d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 7305939 Pžp od 16. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 730593 18 Pr od 4.

jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Prizma“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 7305939 Pžp od 16. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 730593 18 Pr od 4. jula 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 25. stav 3., 4. i 5. Zakona o unutrašnjoj trgovini, te mu je izrečena novčana kaznu u određenom iznosu.

3. U obrazloženju prvostepene odluke Općinski sud je naveo da je nesporno utvrdio da je Federalna uprava za inspekcijske poslove izvršila inspekcijski nadzor nad apelantom, a što je sud utvrdio na osnovu zapisnika o inspekcijskom pregledu. U zapisniku koji je pročitan i potpisan bez primjedbi od strane odgovornog lica apelanta, koje je prisustvovalo inspekcijskom pregledu, konstatovano je, između ostalog, da apelant ne drži u prodajnom objektu trgovačku knjigu, te da se kod računovođe nalazi „program“ u kojem se trgovačka knjiga vodi bilo ručno ili u elektronskoj formi, koji se nije mogao prezentovati na uvid po izjavi prisutnog lica prilikom inspekcijske kontrole. Općinski sud je naveo da je cijenio navode odbrane da apelant nema registrovanu djelatnost „trgovine na malo“, nego se bavi „trgovinom na veliko“, zbog čega nema obavezu, prema navodima odbrane, da vodi trgovačku knjigu, ali iste nije prihvatio kao osnovane. Naime, Općinski sud je istakao da je članom 25. stav 3. Zakona o unutrašnjoj trgovini propisano da je trgovac na veliko dužan u svakom skladištu, odnosno poslovnom prostoru držati i ažurno voditi trgovačku knjigu na veliko osim onda kada u svom računovodstvu ažurno vodi sve podatke vezane uz nabavku i prodaju robe i obavezne elemente kalkulacije cijene propisane podzakonskim aktom, dok je u skladu sa odredbama stava 4. obavezan da osigura uvid u dokumentaciju na osnovu koje se vodi evidencija, te je bio dužan da sud pruži dokaze da li evidenciju vodi u elektronskoj formi ili ručno putem internog, odnosno eksternog računovodstva. Međutim, Općinski sud je naveo da prilikom inspekcijske kontrole apelant nije dao na uvid dokaz o vođenju trgovačke knjige koju vodi posredstvom eksternog knjigovodstva, a što je naknadnom kontrolom utvrđeno. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je kao dokaz prilikom prve kontrole apelant mogao prezentovati ugovor zaključen sa računovodstvenom agencijom, ali to nije uradio, zbog čega ga je sud oglasio odgovornim za predmetni prekršaj.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju zapisnik o inspekcijskom nadzoru ima smatrati javnom ispravom u skladu sa odredbama člana 113. Zakona o inspekcijama u FBiH i člana 77. Zakona o upravnom postupku FBiH, te se činjenično stanje utvrđeno istim može osporavati na usmenom pretresu, što je u konkretnom slučaju branilac okrivljenog apelanta i učinio. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud navode odbrane apelanta kao i priložene materijalne dokaze pravilno cijenio i nije prihvatio kao osnovane, a kako Zakonom o inspekcijama u FBiH nije propisana obaveza da inspektori koji su sačinili zapisnik moraju biti prisutni na ročištu da bi potvrdili njegovu vjerodostojnost, to je taj sud istaknute žalbene navode odbio kao neosnovane. Kantonalni sud je naveo da posebno ističe da je članom 16. Zakona o krivičnom postupku FBiH propisano da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima (načelo slobodne ocjene dokaza), pa u konkretnom slučaju isto ne može biti razlog da je osporeno rješenje nezakonito. Osim toga, a vezano za prigovor da apelant nije bio dužan da vodi trgovačku knjigu, Kantonalni sud je naveo da apelant takvim navodima pobija prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što prema članu 84. Zakona o prekršajima Federacije BiH nije predviđeno kao žalbeni osnov, pa se taj sud nije ni upuštao u meritorno razmatranje tog dijela žalbe.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da nije mogao biti oglašen odgovornim za predmetni prekršaj, budući da se apelant bavi trgovinom na veliko robe u tranzitu, a za predmetni prekršaj može odgovarati samo lice koje se bavi trgovinom na malo. Apelant prigovara ocjeni dokaza od strane suda i ističe da zapisnik o inspekcijskom nadzoru nije mogao biti usvojen kao dokaz, jer nije dokazana njegova vjerodostojnost, a apelant je prigovarao na ovaj dokaz.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima osporava obavezu vođenja trgovačke knjige, kao i vjerodostojnost zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru) u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, te su se pozvali na relevantne zakonske odredbe, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4474/19 („Prizma“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio