Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2458/19 (Ž. N.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
- Uređenje međa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2458/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2458/19, rješavajući apelaciju Živana Nikolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Živan Nikolić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 041844 18 Gž od 27. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 041844 16 P od 17. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Živan Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 041844 18 Gž od 27. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 041844 16 P od 17. avgusta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da on ima jače pravo na posjed na dijelu nekretnine (bliže označenom u izreci prvostepene odluke), da je to tuženi (D.N.) dužan priznati te napustiti spornu površinu i predati je u posjed apelantu slobodnu od lica i stvari. Također, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog te utvrđeno da je tuženi posjednik sporne međašne površine koja se nalazi između dvije nekretnine tuženog (bliže označene u izreci prvostepene odluke) i navedene apelantove nekretnine, gdje je i uređena međa između ovih nekretnina pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda u Modriči od 23. avgusta 2006. godine, a što je apelant dužan priznati i dozvoliti upis tuženog kao posjednika na spornom dijelu međašnje površine sa dijelom 1/1 kod nadležnog organa uprave.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tokom postupka bila sporna površina zemljišta od 223m2, pa je trebalo utvrditi ko ima jače pravo na istu (član 131. Zakona o stvarnim pravima). Okružni sud je naveo da su i apelant i tuženi dokazali svoje nesumnjive prethodnike (apelantov stric J.M. i majka tuženog A.N.), da su nekretnine stekli po osnovu ugovora o poklonu, da su i apelant i tuženi koristili sporni dio zemljišta i da su se oko toga sporili i nisu priznavali jedan drugom pravo na taj sporni dio. Nadalje, Okružni sud je naveo da je tuženi 2006. godine prvi uveden u posjed spornog dijela zemljišta na osnovu rješenja Osnovnog suda u Modriči o uređenju međe od 23. avgusta 2006. godine (kojim je uređena međa između dvije parcela tuženog i parcele apelantovog pravnog prednika J.M., u sklopu koje se vodi i sporni dio zemljišta), dok je apelant tek 3. aprila 2013. godine dobio na poklon parcelu (u sklopu koje se vodi i sporni dio zemljišta). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, a usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog, jer je jasno da je njegov pravni osnov na spornom dijelu zemljišta jači u odnosu na apelantov. Okružni sud je ukazao da se u postupku uređenja međe strankama na licu mjesta predaje uređena međa, iz čega proizlazi da je tuženi u postupku uređenja međe stupio u posjed spornog zemljišta. Također, Okružni sud je naveo da je tuženi podnio tužbu protiv apelantovog pravnog prednika zbog smetanja posjeda prije nego stoje zaključen navedeni ugovor o poklonu, a kasnije i apelanta (nakon što mu je sporna parcela poklonjena) i u oba slučaja je pravosnažno utvrđeno da je tuženi bio smetan u posjedu spornog dijela zemljišta, pa samim tim apelant nije imao jače pravo na spornom zemljištu, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu (član 226. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević