Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2081/19 (Općina Kakanj)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državno vlasništvo
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2081/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2081/19, rješavajući apelaciju Općine Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Kakanj protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 044783 18 Gž od 4. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 044783 18 P od 9. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Ajanović, općinski pravobranilac iz Kaknja, podnijela je 14. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 044783 18 Gž od 4. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 044783 18 P od 9. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da su tužitelji (M.K., V.K. i Z.K.) dosjelošću stekli pravo vlasništva sa dijelovima od po 1/3 na nekretninama (bliže označenim u izreci prvostepene odluke), te da apelantica dužna trpjeti da se na osnovu prvostepene presude u zemljišnim knjigama na ovim nekretninama izvrši uknjižba prava vlasništva tužitelja sa dijelovima od po 1/3.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da su tužitelji dokazali da su stekli vlasništvo na nekretninama (bliže označenim u izreci ove odluke) dosjelošću, odnosno da su dokazali savjestan posjed i zakonom određeno vrijeme savjesnog posjeda (član 58. i član 326. stav 1. Zakona o stvarnim pravima), jer je od 10. oktobra 1995. godine (od kada je moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na državnom zemljištu) pa do aprila 2018. godine proteklo više od 20 godina neprekidnog posjedovanja ovih nekretnina (predmetne nekretnine posjeduju od samog nasljeđivanja majke 1972. godine, a niko ih nije ometao u korištenju nekretnina). Naime, prvostepeni sud je naveo da su tužitelji kod nadležne apelantičine službe upisani kao suposjednici predmetnih nekretnina, što znači da je apelantica priznala pravo tužiteljima na posjed na predmetnim nekretninama kada ih je upisala u svojim evidencijama kao suposjednike. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da su tužitelji na predmetnim nekretninama vršili faktičku vlast. Prvostepeni sud je naveo da se apelantičina pasivna legitimacija zasniva na podacima naznačenog zemljišnoknjižnog izvatka u kojem je upisana državna svojina 1/1, tip vlasništvo, te naglasio da iz ovog izvatka ne proizlazi da je BiH upisana u vlasničkom listu. Također, prvostepeni sud je naveo da apelantica priznaje pasivnu legitimaciju jer navodi da su tužitelji propuštanjem podnošenja zahtjeva za raspravljanje uzurpacije nadležnom apelantičinom organu prouzrokovali troškove ovog postupka, te naglasio da ukoliko je apelantičin organ nadležan za raspravljanje uzurpacije vezano za predmetne nekretnine, to tužena pasivno legitimisana u ovom postupku.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na to činjenično stanje pravilno primijenio odredbe iz čl. 58., 315. st. 1., 2. i 6. i član 326. stav 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je odbio apelantičinu žalbu protiv prvostepene presude. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelantica navodi „da nije vlasnik nekretnina u državnoj svojini, da nema pravo raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u državnoj svojini i da shodno tome ne može biti stranka u postupku za sticanje prava vlasništva na poljoprivrednom zemljištu u državnoj svojini“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević