Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3702/19 (Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izuzeće
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3702/19

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3702/19, rješavajući apelaciju Privredne banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je •

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Privredne banke d.d. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 120224 19 Rev od 9. jula 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 120224 19 Rev od 9. jula 2019. godine.

2. Apelantica je u apelaciji istakla zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) „prema Rješenju o izvršenju broj 65 0 I 761366 19 I od 3. maja 2019. godine, broj 65 0 I 761370 19 I od 6. maja 2019. godine, broj 65 0 I 761364 19 I od 14. maja 2019. godine, broj 65 0 I 76362 19 I od 29. aprila 2019. godine, broj 65 0 I761369 19 I od 14. maja 2019. godine i broj 65 0 I 761369 19 I od 9. maja 2019. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3702/19 od 15. oktobra 2019. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i advokata Fikreta Cocalića kao punomoćnika tužitelja M. K., A. I., Dž. I., E. S., V. T., E. B., N. B., N. Č., I. D., G. V., Dž. Š. i E. Dž. (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 4. i 7. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužitelja dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 7. do 11. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Presudom Općinskog suda (nije preciziran broj) od 20. aprila 2012. godine obavezana je apelantica da tužiteljima isplati određene novčane iznose na ime manje isplaćene plaće i razliku regresa za 2008. i 2009. godinu, te izvrši uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u pojedinačnim iznosima navedenim u izreci presude i naknadi im troškove parničnog postupka. Tužiteljici V. S. je odbijen tužbeni zahtjev.

8. Presudu Općinskog suda donijela je sutkinja Zorana Bošković.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 120224 12 Gž od 27. septembra 2013. godine uvažena je apelanticina žalba, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je utvrdio da je tužitelje kao punomoćnik zastupala S. M., zaposlena u Službi za pružanje besplatne pravne pomoći Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sindikat), a to nije služba za besplatnu pravnu pomoć koju ima u vidu odredba člana 301. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 120224 09 P od 5. juna 2014. godine kojom je tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti usvojio.

11. Presudu Općinskog suda donijela je sutkinja Zorana Bošković.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 120224 14 Rsž od 18. maja 2016. godine apelanticina žalba je uvažena, prvostepena preuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da u ponovljenom postupku nisu otklonjeni nedostaci u zastupanju na koje je ukazano rješenjem od 27. septembra 2013. godine, zbog čega je neophodno u ponovljenom postupku otkloniti nedostatke u tužbi koja mora sadržavati potpis podnositelja u smislu odredbe člana 53. stav 2. ZPP, te je potrebno u smislu odredbe člana 309. stav

4. ZPP ukinuti sve provedene parnične radnje koje je preduzela uposlenica Sindikata kao punomoćnica tužitelja.

Odluke osporene apelacijom

13. Općinski sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 65 0 Rs 120224 18 Rs 2 od 7. septembra 2018. godine kojom je apelantica obavezana da tužiteljima po osnovu duga na ime manje isplaćenih plaća, razlike regresa i duga na ime regresa za utužene periode isplati pojedinačne iznose kao u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantica je također obavezana da tužiteljima za utužene periode izvrši uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i da naknadi troškove parničnog postupka u iznosima detaljnije navedenim u izreci presude, a tužiteljima je odbijen zahtjev preko dosuđenog iznosa.

14. Presudu Općinskog suda donijela je sutkinja Dijana Jusufović-Kaknjašević.

15. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u ponovljenom postupku otklonjen nedostatak u pogledu zastupanja tužitelja tako što je advokat Fikret Cocalić kao punomoćnik uređenu tužbu dostavio 28. marta 2017. godine uz uredne punomoći za zastupanje. Pri tome je punomoćnik tužitelja ostao pri činjeničnim navodima iz prvobitne tužbe, te ih je proširio dodatnim obrazloženjima i pozivanjem na odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora za oblast finansija (u daljnjem tekstu: GKU), te opredijelio tužbene zahtjeve kao u izreci presude. Takva tužba dostavljena je apelantici na odgovor, koja je 27. marta 2018. godine izjavila odgovor na tužbu u kojem je istakla prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da prigovor zastare potraživanja smatra neosnovanim. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o zaštiti prava tužitelja, već o isplati duga za utvrđeno pravo. Iako je odredbom člana 106. ZOR-a propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa tri godine od dana nastanka potraživanja, imajući u vidu činjenicu da tužitelji potražuju naknade za period od 1. decembra 2006. godine do 30. novembra 2009. godine, da ove naknade dospijevaju narednog mjeseca za prethodni mjesec, i to najkasnije do 10. u mjesecu kako je ugovoreno, da su sporna potraživanja dospjela nakon 10. januara 2007. godine, a tužba je podnesena 16. decembra 2009. godine, proizlazi da je tužba podnesena u zakonskom roku od tri godine, bez obzira na prvobitnu neurednost tužbe, pa je tako prigovor zastare neosnovan, imajući u vidu da se neurednost naknadno otklonila.

16. Zatim, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza kao nesporno utvrdio da su tužitelji bili uposlenici kod apelantice u utuženom periodu od 1. decembra 2006. godine do 30. novembra 2009. godine i da apelantica tužiteljima nije vršila isplatu plaća, regresa za 2008. godinu i 2009. godinu i jubilarne nagrade za pojedine tužitelje u skladu s odredbama GKU-a. Dalje je kao nesporno utvrđeno da je Agencija za bankarstvo FBiH 4. januara 2004. godine apelantici uvela privremenu upravu, a taj postupak je okončan rješenjem od 12. septembra 2008. godine, te da je privremeni upravnik odlukom od 17. decembra 2004. godine utvrdio polazne osnove za plaće uposlenika. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je o visini tužbenog zahtjeva odlučio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kao i dopune nalaza, koji je sud prihvatio u cijelosti kao objektivan i sačinjen u skladu s pravilima struke. Prema tome, pri činjenici da apelantica tužiteljima u periodu od 1. decembra 2006. godine do 30. novembra 2009. godine nije vršila isplate plaća, naknada za regres za 2008. i 2009. godinu i jubilarnih naknada za 30 godina neprekidnog rada (tužitelju I. S.) i 20 godina neprekidnog rada (tužitelju M. Dž.), Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Također, Općinski sud je odbio kao neosnovane apelanticine prigovore da je GKO otkazao i da se ne odnosi na nju i da je primjena GKO-a neprihvatljiva jer je 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH koji članom 39. derogira granske kolektivne ugovore.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 120224 18 Rsž 2 od 8. marta 2019. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

18. Član žalbenog vijeća Kantonalnog suda je bila sutkinja Zorana Bošković.

19. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 309. stav 4. ZPP, odnosno tvrdnja da je prvostepeni sud morao ukinuti sve provedene parnične radnje koje je kao punomoćnik poduzela uposlenica Sindikata, koja nije bila ovlaštena za podnošenje tužbe od 16. decembra 2009. godine, niti je naknadnim zastupanjem tužitelja po advokatu A. H. na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi otklonjena povreda nepravilnosti zastupanja prilikom podnošenja tužbe. Naime, iako je advokatica A. H. na nastavku glavne rasprave 20. marta 2012. godine, na kojem je izveden samo dokaz čitanjem dopunskog nalaza i mišljenja vještaka od 29. februara 2012. godine, dostavila punomoć za zastupanje tužitelja, tom radnjom se nije mogla otkloniti povreda pravilnosti zastupanja jer se nije radilo o slučaju iz člana 309. stav 2. ZPP, pa je u toj procesnoj situaciji prvostepeni sud bio dužan pozvati tužitelje da otklone nedostatke u tužbi, koja mora sadržavati potpis podnositelja u smislu odredbe člana 53. stav 2. tačka 7. ZPP. U konkretnom slučaju, tužitelji su naknadno, u smislu člana 309. stav 4. ZPP, odobrili parnične radnje koje je preduzelo lice koje nije bilo ovlašteno za zastupanje tako što su dali punomoć advokatu Fikretu Cocaliću, koji je uređenu tužbu podnio 28. marta 2017. godine, pa su na taj način otklonjeni nedostaci u zastupanju u smislu odredbe člana 309. stav 4. u vezi s odredbom člana 53. stav 2. tačka 7. ZPP. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi da se u ovom slučaju ima smatrati da je tužba podnesena 27. marta 2017. godine i da su zbog toga sporna potraživanja zastarjela. U konkretnom slučaju zastarijevanje je prekinuto podnošenjem tužbe 16. decembra 2009. godine, te iako je tužba bila neuredna, tokom postupka su otklonjeni nedostaci u zastupanju. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno obrazložio neosnovanost prigovora zastare potraživanja.

20. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepenom presudom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu da apelantica tužiteljima u utuženom periodu nije u skladu sa GKU-om vršila isplatu plaće, naknadu za regres i jubilarnu nagradu tužitelju I. S. za 30 godina neprekidnog rada kod apelantice i tužitelju M. Dž. za 20 godina neprekidnog rada, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u visini utvrđenoj finansijskim vještačenjem, na koji apelantica nije imala primjedbe.

21. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu u kojoj je istakla da je u donošenju drugostepene odluke učestvovala sutkinja Zorana Bošković koja je već meritorno odlučivala u istoj pravnoj stvari u prvom stepenu i zauzela svoj stav u pogledu meritorne odluke, što je suprotno članu 357. ZPP. Također, apelantica je ukazala da se treba smatrati da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 27. marta 2017. godine, a ne kada je prvobitno podnesena, te da je drugostepena presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

22. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 R 120224 19 Rev od 9. jula 2019. godine apelanticina revizija je odbijena.

23. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine prigovore da je obračun visine dosuđenih potraživanja izvršen nezakonito kombinacijom parametara iz ugovora o radu i GKU-a. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud pravilno prihvatio utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda i pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava potvrđujući prvostepenu presudu, te da tu ocjenu prihvata i taj sud. Vrhovni sud je također zaključio da apelanticini ostali revizioni navodi nemaju utjecaj na drugačije rješenje ove pravne stvari, zbog čega ih nije posebno obrazlagao. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica obrazlaže povredom procesnih odredaba. U vezi s tim navodi da je osporenom odlukom povrijeđena odredba člana 209. ZPP jer Vrhovni sud nije odgovorio na njene navode da je u donošenju presude Kantonalnog suda učestvovala sutkinja Zorana Bošković, koja je prema članu

357. ZPP morala biti isključena ili izuzeta zato što je bila sutkinja u prvostepenom postupku. Također, apelantica smatra da Vrhovni sud nije razmotrio njene navode koji se odnosi na nedostatke u zastupanju tužitelja. U vezi s tim, navodi da je Kantonalni sud rješenjem od 18. maja 2016. godine dao jasne upute prvostepenom sudu da u ponovnom postupku pozove tužitelje da otklone nedostatke u tužbi i da ukine sve parnične radnje koje je kao njihov punomoćnik preduzela uposlenica Sindikata. U tom pogledu, apelantica smatra da je pogrešno stajalište drugostepenog suda da je podnošenjem punomoći advokata Fikreta Cocalića otklonjen nedostatak u sastavljanju i predaji tužbe sudu jer smatra da je taj advokat uredio tužbu koju je sačinila i sudu predala Sanela Maličević, uposlenica Sindikata. Tužba koju je navodno uredio advokat tužitelja je nova tužba koja je prvostepenom sudu podnesena 28. marta 2017. godine, zbog čega se rokovi zastare trebaju računaju od dana podnošenja te tužbe. S obzirom na to, apelantica smatra da je nastupila zastara svih potraživanja tužitelja. Apelantica dalje smatra da joj je povrijeđeno pravo na nepristrano suđenje jer je je sutkinja Zorana Bošković bila sutkinja u ovom predmetu u dva prvostepena postupka i koja nije mogla biti žalbena sutkinja u istoj pravnoj stvari jer je u ranijem postupku oblikovala svoj stav o osnovanosti zahtjeva tužitelja, prije nego što je podnesena žalba drugostepenom sudu.

b)Odgovori na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja osporene odluke nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti je u revizionoj presudi primjena prava bila proizvoljna. Također, Vrhovni sud je naveo da nije posebno obrazlagao apelanticine navode da je u donošenju drugostepene presude učestvovala sutkinja Zorana Bošković koja je morala biti isključena ili izuzeta zato što ti navodi nisu bili od utjecaja na drugačiju odluku s obzirom na to da je prvostepenu presudu koja je osporavana žalbom donijela druga sutkinja, a ne Zorana Bošković.

26. Kantonalni sud je naveo da nisu bili ispunjeni uvjeti za izuzeće sutkinje Zorane Bošković propisani odredbom člana 357. ZPP jer ako je sudija učestvovao u donošenju odluke nižestepenog suda, pa ta odluka bude ukinuta i nakon toga nižestepeni sud donese novu odluku bez angažiranja sudije koji je donio raniju odluku, takav sudija nije izuzet od suđenja u višem sudu povodom osporavanja nove prvostepene presude. Također, Kantonalni sud je naveo da neosnovanost ostalih apelacionih navoda u pogledu pravilnosti zastupanja tužitelja proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude. S obzirom na to, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Općinski sud je naveo da ostaje pri odluci i stavovima navedenim u obrazloženju prvostepene odluke, te smatra da prvostepenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.

28. Punomoćnik tužitelja je u vezi s apelanticinim navodima da je tužba koju je uredio punomoćnik tužitelja nova tužba ukazao na stav Vrhovnog suda iz Odluke broj PŽ.291/10 od 23. januara 2001. godine, prema kojem se zastarijevanje prekida i podnošenjem neuredne tužbe, ako se tokom parnice, pa makar i poslije isteka roka zastare, neurednost otkloni bilo samoinicijativno bilo na zahtjev suda. Također, punomoćnik tužitelja smatra da su neosnovani navodi kojima ukazuje da na nepristranost drugostepenog vijeća, s obzirom na to da sutkinja Zorana Bošković nije učestvovala u postupku medijacije, niti u zaključivanju sudske nagodbe ili u donošenju odluke koja se osporava, niti je zastupala stranku kao advokat, a predmet osporavanja u drugostepenom postupku je bila prvostepena odluka koju je donijela druga sutkinja. S obzirom na navedeno, punomoćnik tužitelja je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 209. stav 2. tačka 1) (2) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u sljedećim slučajevima:

1) ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji je po zakonu morao biti isključen ili izuzet (član 357. ZPP);

Član 240. stav 1. tačka 1) (1)Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

Član 357. stav (1) tačka 5) i stav (2) (1)Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):

5) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat;

(2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).

Član 358.

(1) Stranka podnosi zahtjev za isključenje, odnosno izuzeće sudije čim sazna da postoji neki od razloga za isključenje, odnosno izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

(2) Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona.

(3) U zahtjevu se mora navesti zakonski razlog zbog kojeg se traži isključenje ili izuzeće, okolnosti iz kojih proizilazi da je prijedlog pravovremeno podnijet i činjenice na kojima se zasniva postojanje razloga za isključenje ili izuzeće.

(4) Stranka može tražiti isključenje ili izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.

Član 360.

(1) Kada sazna da postoji neki od razloga za isključenje iz člana 357. stav 1.

ovog zakona ili čim sazna da je stavljen zahtjev za njegovo isključenje, sudija je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o razlozima za isključenje odmah obavijestiti stranke i predsjednika suda koji će odlučiti o isključenju.

(2) Do donošenja rješenja o zahtjevu za isključenje sudija će poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgađanja.

(3) Kad sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 357. stav 2. ovog zakona, dužan je odmah o tome obavijestiti predsjednika suda, a postupak nastaviti bez odgađanja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija tog suda, a ako to nije moguće, postupit će po članu 49. ovog zakona.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 120224 19 Rev od 9. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelanticinom punomoćniku 18. septembra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 27. septembra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

34. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje prvenstveno se zasnivaju na tvrdnjama da Vrhovni sud nije odgovorio na njene navode da je u donošenju presude Kantonalnog suda učestvovala sutkinja Zorana Bošković, koja je prema članu 357. ZPP morala biti isključena ili izuzeta jer je ta sutkinja u prvostepenom postupku bila donijela dvije presude koje su bile ukinute.

39. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Razmatrajući apelanticine navode, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, koja odražava načelo vezano za pravilno administriranje pravde, presude sudova i tribunala trebaju adekvatno iznijeti razloge na kojim su zasnovane (vidi Evropski sud, Papon protiv Francuske, aplikacija broj 64666/01, odluka o dopustivosti od 15. januara 2001. godine). Mjera u kojoj će se primjenjivati obaveza davanja razloga može varirati u zavisnosti od prirode odluke i zbog toga pitanje je li sud propustio ispuniti obavezu davanja razloga mora biti utvrđeno u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994, stav 29, serija A, broj 303-A; Higgins i drugi protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, Izvještaji 1998-I, p. 60, stav 42). Domaći sudovi s dovoljno jasnoće trebaju ukazati na osnove na kojim su zasnovali svoju odluku tako da licu u pitanju omoguće efikasno korištenje dostupnih pravnih lijekova (vidi Evropski sud, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. decembra 1992. godine; Boldea protiv Rumunije, presuda od 15. maja 2007. godine). Osim toga, obrazložena odluka služi da stranama u postupku pokaže da su bile saslušane i tako doprinosi da odluka bude prihvaćena s više spremnosti od strane u pitanju. Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da zaštićuje pravo na odbranu.

41. Dalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, p. 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30). Odbijajući žalbu, žalbeni sud može, u načelu, jednostavno potvrditi razloge iz presude nižestepenog suda (vidi, mutatis mutandis, Helle protiv Finske, presuda od 19. decembra 1997. godine, Izvještaji 1997-VIII, p. 2930, st. 59˗60; García Ruiz protiv Španije [GC], aplikacija broj 30544/96, stav 26, ECHR 1999-I). Međutim, pojam pravičnog postupka zahtijeva da se domaći sud, koji je dao oskudna obrazloženja svojih odluka, bilo unoseći obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način, zapravo bavi suštinskim pitanjima koja su mu podnesena na presuđivanje, te da samo ne potvrđuje, bez daljnjih napora, zaključke do kojih je došao nižestepeni sud (vidi Helle protiv Finske, st. 59˗60). Najzad, kada se žalbeni navodi suštinski odnose na nedostatak razloga i obrazloženje u odluci nižestepenog suda, još je važnije da žalbeni sud da svoje razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 32).

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica u postupku pred drugostepenim sudom objektivno nije mogla tražiti izuzimanje sutkinje Zorane Bošković jer nije znala sastav vijeća sve do uručenja presude Kantonalnog suda, te da je prigovor nepristranosti te sutkinje istakla u reviziji ukazujući na povredu odredaba parničnog postupka. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju revizione odluke, nakon razmatranja primjene materijalnog prava, zaključio da ostali revizioni navodi (među kojima su bili i navodi o pristranosti drugostepenog suda) nemaju utjecaj na drugačije rješenje ove pravne stvari.

43. U vezi s navedenim stavom Vrhovnog suda, Ustavni sud najprije podsjeća da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Kada je u pitanju razmatranje prigovora nepristranosti prema objektivnom testu, na što je apelantica u konkretnom slučaju ukazivala, to znači da se utvrđuje je li sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07). Prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta, kao što je to u konkretnom predmetu, može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stajališta Evropskog suda, zaključio da činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o prizivu protiv prvostepene presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste je li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

44. Također, Ustavni sud ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir prilikom razmatranja predmeta u kojima se pokreće pitanje nepristranosti suda. U konkretnom slučaju, pravila u vezi s isključenjem ili izuzećem sudija konstituirana su u članu 357. ZPP, dakle relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudija u pojedinačnim predmetima. Tako je u članu 357. stav 1. tačka 5. ZPP propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se osporava u parnici, ili je donio odluku koja se osporava, ili je zastupao stranku kao advokat, a da je u članu 357. stav 2. ZPP propisano da sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost (izuzeće). Osim toga, u skladu sa članom 209. stav 2. tačka 1) ZPP, ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji je po zakonu morao biti isključen ili izuzet, predstavlja povredu odredaba parničnog postupka koja je uvijek od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

45. Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba i prakse Evropskog suda i Ustavnog suda proizlazi jasna obaveza redovnih sudova da u svakom konkretnom slučaju, bez obzira na odluku o primjeni materijalnog prava, razmotre navode stranaka kojima se osporava nepristranost suda, te da jasno utvrde je li sud, između ostalog i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud navodeći da apelanticin prigovor nepristranosti nije od utjecaja na drugačiju odluku suda zbog čega ga nije posebno obrazlagao u suštini propustio da u konkretnom slučaju jasno razmotri apelanticine navode kojima je osporavala objektivnu nepristranost sutkinje drugostepenog suda Zorane Bošković koja je u prvostepenom postupku u istom predmetu bila donijela dvije presude koje su bile ukinute. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud propustio da se bavi suštinskim pitanjima koja su mu podnesena na presuđivanje, naročito kod činjenice da pitanje nepristranosti drugostepenog suda objektivno nije moglo biti izneseno u postupku pred drugostepenim sudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude ne zadovoljava kriterije „obrazložene odluke“ koji su inherentni načelu pravičnog suđenja.

46. U vezi s navodima Vrhovnog suda koji je u odgovoru na apelaciju istakao da nije posebno obrazlagao apelanticine navode da je u donošenju drugostepene presude učestvovala sutkinja Zorana Bošković koja je morala biti isključena ili izuzeta zato što ti navodi nisu bili od utjecaja na drugačiju odluku, s obzirom na to da je prvostepenu presudu koja je osporena žalbom donijela druga sutkinja, a ne Zorana Bošković, Ustavni sud zapaža da ti razlozi nisu navedeni, niti proizlaze iz obrazloženja revizione odluke, zbog čega ne mogu biti uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o osporenoj presudi (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3966/16 od 11. septembra 2018. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža da se ti navodi odnose samo na primjenu odredbe člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP koja se odnose na isključenje sudije, ali ne i odredbu člana 357. stav 2. ZPP kojom je propisano da sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost (izuzeće), te na standarde iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji proizlaze iz prakse Evropskog i Ustavnog suda u sličnim slučajevima (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 504/08 od 12. oktobra 2011. godine, tačka 48; AP 3087/09 od 6. decembra 2012. godine, tačka 42; i AP 1994/11 od 10. aprila 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na obrazloženu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelanticinih ustavnih prava, ukinuti presudu Vrhovnog suda, te predmet vratiti tom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Ostali navodi

48. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje apelanticine navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na obrazloženu odluku kada je Vrhovni sud propustio na jasan i razumljiv način razmotriti apelanticin prigovor nepristranosti sutkinje drugostepenog suda Zorane Bošković koja je u prvostepenom postupku u istom predmetu bila donijela dvije presude koje su bile ukinute.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3702/19 (Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio