Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-562/18 (T. G.-J.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Prekršajni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-562/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-562/18, rješavajući apelaciju Tanje Grubačić-Janković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tanje Grubačić– Janković podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 234708 17 Pžp 2 od 13. novembra 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 234708 17 Pr2 od 21. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tanja Grubačić-Janković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, podnijela je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 234708 17 Pžp 2 od 13. novembra 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni su) broj 71 0 Pr 234708 17 Pr2 od 21. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 28. oktobra 2019. godine od Okružno suda, Osnovnog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske –Policijska uprava Banja Luka-Sektor policije-PS za bezbjednost saobraćaja Banja Luka (u daljnjem tekstu: MUP RS) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i MUP RS su, u periodu od 1. do 15. novembra 2019. godine, dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Pr 234708 16 Pr od 7. septembra 2016. godine apelantica je oglašena odgovornom da je u decembru 2015. godine, te mjestu i na način pobliže opisan u izreci rješenja počinila prekršaj iz člana 72. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS), pa je kažnjena sa novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, te obavezana naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM.

6. U obrazloženju rješenja je Osnovni sud, između ostalog, naveo da u dokaznom postupku izvršen uvid u materijalne dokaze predstavnika ovlaštenog organa (Zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode sa crtežom lica mjesta saobraćajne nezgode), te su saslušani svjedoci O.B. i M.S. (učesnici saobraćajne nezgode) i S.K. (policijski službenik). Potom je Osnovni sud (na strani 2. rješenja) ukazao na sadržaj iskaza navedenih svjedoka, kao i sadržaj nalaza i mišljenja, te sam iskaz svjedoka vještaka saobraćajne struke (V.S.) čije saslušanje je predložila apelantica koja ga je ujedno i sama angažovala. U odnosu na nalaz i mišljenje navedenog vještaka, Osnovni sud je naveo da je njegov pismeni zaključak (kao dio nalaza) pun pravopisnih i gramatičkih grešaka, što upućuje na zaključak da je pisan u velikoj žurbi i bez naknadne provjere tačnosti navoda u istom, što ga čini djelomično nerazumljivim. S tim u vezi je Osnovni sud ukazao da je vještak tokom ispitivanja navodio povredu mnogih članova ZOBS od strane O.B. i M.S, ali nije pomenuo niti se izjasnio na zakonsku odredbu člana 72. navedenog Zakona, a koja povreda se stavlja na teret apelantici. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantica kao putnik u taksi vozilu izvršila radnju otvaranja vrata, a prethodno se nije uvjerila da tu radnju može uraditi bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, uslijed čega je došlo do kontakta sa drugim putničkim vozilom. Pri tome je Osnovni sud istakao da je odbranu apelantice, koja je negirala činjenje prekršaja iz člana 72. ZOBS, zaprimio kao izjavu sračunatu ka izbjegavanju prekršajne odgovornosti, jer je njena odbrana nema utemeljenje u izvedenim dokazima predstavnika ovlaštenog organa, niti je saslušani svjedok odbrane, tj. vještak doveo u sumnju sve izvedene dokaze ovlaštenog organa. S tim u vezi je navedeno da je sud pismeni nalaz i mišljenje vještaka, u pogledu njegovog zaključka da je nastanak predmetne saobraćajne nezgode posljedica nepropisnog parkiranja taksi vozila, zaprimio kao neobjektivan, pristrasan i urađen u cilju izbjegavanja odgovornosti apelantice koja ga je angažovala kao vještaka.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Pr 234708 16 Pžp od 15. juna 2017. godine uvažena je žalba apelantice, ukinuto prvostepeno rješenje i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nejasno kako je prvostepeni sud zaključio da je nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke neobjektivan, pristrasan i urađen u cilju izbjegavanja odgovornosti apelantice. Osim toga je Okružni sud istakao da se žalbom osnovano ukazuje da prvostepeni sud ne može da cijeni nalaz i mišljenje vještaka samo iz razloga što ima pravopisnih i gramatičkih grešaka. Ovo iz razloga jer u pomenutom nalazu i mišljenju ima grešaka prilikom kucanja teksta, ali i pored tih grešaka u podnaslovu Zaključak vještak je jasno dao mišljenje o predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, pa s obzirom na to prvostepeni sud je trebao da utvrdi da li je pomenuti nalaz i mišljenje dat nepristrasno i u skladu sa pravilima struke i vještine. Osim toga, Okružni sud je naveo da iz skice sa lica mjesta saobraćajne nezgode proizlazi da se u neposrednoj blizini mjesta gdje je zaustavljeno taksi vozilo nalazi i parking mjesto ispred osnovne škole, a koju činjenicu prvostepeni sud nije uzeo u obzir. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da će u ponovnom postupku Osnovni sud ponovo održati usmeni pretres na kojem će biti ponovo izvedeni dokazi, a po potrebi i drugi dokazi, na osnovu čega će se izvesti zaključak da li su dokazani navodi zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Pr 234708 17 Pr2 od 21. septembra 2017. godine apelantica je oglašena odgovornom da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci rješenja počinila prekršaj iz člana 72. ZOBS, pa je kažnjena sa novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, te obavezana naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM..

10. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da, u ponovnom postupku na usmenom pretresu, apelantica nije prihvatila odgovornost za prekršaj koji joj se stavlja na teret, te nije predložila izvođenje novih dokaza, a predložila je da se ponovo sasluša vještak saobraćajne struke (V.S.) na iste okolnosti na koje je ranije saslušavan i o čemu je sačinio svoj nalaz i mišljenje. Dalje je navedeno da je predstavnik ovlaštenog organa izjavio da nema novih prijedloga za izvođenje novih dokaza, predlažući da se svi ranije izneseni dokazi koriste u ponovnom postupku, te da nije bio saglasan da se ponovo sasluša navedeni vještak na iste okolnosti, jer je vještak već saslušavan pri odbrani svog stručnog nalaza. Navedeni prijedlog je Osnovni sud prihvatio i odbio saslušanje pomenutog vještaka na iste okolnosti na koje je već saslušavan. Također je navedeno da je Osnovni sud ponovo izvršio uvid u zapisnik o uviđaju predmetne saobraćajne nezgode sa crtežom lica mjesta iste, te u nalaz, mišljenje i izjavu navedenog vještaka.

11. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je, u smislu člana 106. ZKP RS, naveo da je utvrdio da je apelantica počinila prekršaj koji joj je stavljen na teret, a opisan u izreci rješenja. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da je apelantica svo vrijeme tvrdila da je za predmetnu saobraćajnu nezgodu odgovoran vozač taksi vozila, zbog nepropisnog zaustavljanja u kojem se ona nalazila kao putnik. Međutim, navedeno je da bi takvo zaustavljanje moglo biti predmetom eventualno drugog postupka, kojeg bi eventualno pokrenuo ovlašteni organ, što je u njegovoj nadležnosti, ali da je predmet ovog prekršajnog postupka saobraćajna nezgoda nastala uslijed otvaranja vrata od strane apelantice i ostvarenog kontakta sa drugim putničkim vozilom.

12. Potom se Osnovni sud osvrnuo na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke (V.S.), navodeći s tim u vezi da taj vještak nije ni pomenuo niti se izjasnio na zakonsku odredbu člana 72. ZOBS, koja se stavlja na teret apelantici (otvaranje vrata na zaustavljenom vozilu i ometanje drugih učesnika u saobraćaju), pa je zbog toga njegova izjava i nalaza i mišljenje zaprimljen kao nepotpun u pogledu izjašnjavanja o predmetnom prekršaju, te usmjeren ka oglašavanju drugih učesnika u saobraćaju za odgovorna lica ove saobraćajne nezgode bez kritičkog i objektivnog osvrta na ponašanje i navedenu preduzetu radnju apelantice kao učesnika u saobraćaju. U tom smislu je Osnovni sud ukazao da je, provedenim postupku, na nesporan način utvrdio da su se u radnjama apelantice ostvarila obilježja prekršaja koji joj se stavlja na teret, dok je odbrana apelantice (kojom je negirala činjenje prekršaja iz člana 72. ZOBS) zaprimljena kao izjava sračunata ka izbjegavanju prekršajne odgovornosti, jer njena odbrana nema utemeljenje u izvedenim dokazima predstavnika ovlaštenog organa niti je saslušani svjedok odbrane, tj. vještak doveo u sumnju sve izvedene dokaze ovlaštenog organa, niti su predloženi drugi dokazi.

13. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Pr 234708 17 Pžp 2 od 13. novembra 2017. godine djelimično je uvažena žalba apelantice i preinačeno prvostepeno rješenje od 21. septembra 2017. godine u dijelu odluke o sankciji, tako da se apelantici za prekršaj iz člana 72. ZOBS izriče uslovna osuda kojom se utvrđuje novčana kazna u iznosu od 100,00 KM i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od šest mjeseci ne učini novi prekršaj.

14. U obrazloženju rješenja je Okružni sud naveo da navodi žalbe nisu doveli u sumnju odluku prvostepenog suda da apelanticu oglasi odgovornom za prekršaj iz člana 72. ZOBS. Dalje je navedeno da se neosnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud apelanticu onemogućio da izvodi dokaze kojima bi se razmotrilo pitanje parking prostora koji se nalazi u blizini mjesta gdje se dogodila saobraćajna nezgoda. S tim u vezi je Okružni sud istakao da vještak saobraćajne struke ranije dao svoj iskaz na okolnosti koje je apelantica ponovo tražila se sasluša, te da je navedeni vještak od strane apelantice ispitan na okolnosti parking mjesta u blizini gdje se desila predmetna saobraćajna nezgoda. Stoga je navedeno da je neosnovan apelantičin navod da je tražila da se navedeni vještak sasluša samo na okolnost postojanja parkinga, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio njen prijedlog da se navedeni vještak ponovo sasluša.

15. Nadalje je Okružni sud naveo da apelantica, izlaskom na lijeva vrata vozila, nije vodila računa o bezbjednosti ostalih učesnika u saobraćaju, pa je stoga i nelogičan zaključak vještaka da je vozač (taksija) direktno utjecao na nastanak predmetne saobraćajne nezgode. Što se tiče parking prostora u blizini mjesta saobraćajne nezgode, Okružni sud je naveo da ni ta činjenica ne oslobađa odgovornosti apelanticu za predmetni prekršaj, jer bez obzira što vozač taksija nije parkirao vozilo na parkingu, apelantica je morala voditi računa da li će prilikom otvaranja vrata ometati druge učesnike u saobraćaju. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sve dokaze izvedene na usmenom pretresu, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prvenstveno ističe da je Osnovni sud u ponovnom postupku „unaprijed donio odluku suprotno pretpostavci nevinosti i suprotno principu pravičnog suđenja“. S tim u vezi navodi da je u ponovnom postupku prvostepeni sud bez njene saglasnosti odlučio da ponovo ne saslušava vještaka saobraćajne struke, napominjući da je to bio njen jedini dokazni prijedlog, kako u ranijem tako i u ponovljenom postupku. Iz navedenog se, po ocjeni apelantice, vidi koliko je ona bila ravnopravna sa drugom strankom i koliko su poštovana njena prava kao okrivljene. Nadalje apelantica ukazuje na propust prvostepenog suda da u ponovljenom postupku postupi u skladu sa odredbom člana 331. stav 4. ZKP RS, ignorišući jasne upute drugostepenog suda. Zatim, apelantica ističe da na neophodnost vještačenja u konkretnom slučaju u smislu odredbe člana 160. ZKP RS, s obzirom na prirodu postupka (saobraćajni prekršaj), ukazujući u tom smislu na mnogobrojne stavove iz sudske prakse i pravne teorije, smatrajući da sud ne može raspraviti sporna pitanja za koja nije stručan i da ukoliko ne prihvati nalaz i mišljenje vještaka, niti se odredi drugo vještačenje, činjenice koje su bile predmetom vještačenja i od kojih zavisi odgovor šta je uzrok saobraćajne nezgode se moraju smatrati neutvrđenima. Pri tome apelantica navodi da je „zabrinjavajući“ stav prvostepenog suda da je ona angažovala vještaka s ciljem izbjegavanja prekršajne odgovornosti, te da se time ukazuje da sud smatra da okrivljeni ne treba da angažuju vještake niti da se brane, jer time samo otežavaju „posao“ kada se ionako zna da su krivi čim je policija protiv njih podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka. Kod ovakvog stava, prema mišljenju apelantice, jednakost stranaka i pravo na pravično suđenje su samo „misaona imenica“. Osim toga, apelantica smatra da je neprihvatljivo da sud ne prihvati nalaz mi mišljenje vještaka, koji je saslušan i na pretresu, zbog navodnih gramatičkih i pravopisnih grešaka, a da se uopšte ne upusti u njegov sadržaj. S tim u vezi, apelantica navodi da nije obrazložen zaključak suda da su „nalaz i mišljenje vještaka nekritički i neobjektivni i da nisu utemeljeni na ostalim dokazima. Također, apelantica navodi da iz zapisnika o saobraćajnoj nezgodi proizlazi da je lice mjesta fotografisano, ali da te fotografije nisu nikad dostavljene sudu, što je prema navodima apelantice išlo na njenu štetu suprotno pretpostavci nevinosti i pravilu in dubio pro reo. Konačno, apelantica navodi da je drugostepeni sud „samo aminovao“ navedena kršenja koja je počinio prvostepeni sud, te da se na mnoge navode njene žalbe nije ni osvrnuo, formalno udovoljavajući svojoj obavezi, što je „daleko ispod standarda“ pravičnog postupka.

b)Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da ne stoje navodi apelantice da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

18. Osnovni sud je naveo da nije povrijeđeno nijedno pravo apelantice na koje ukazuje, jer su u toku postupka izvedeni svi ponuđeni materijalni dokazi predloženi od obje stranke, te saslušani su i svi predloženi svjedoci i vještak, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije.

19. MUP RS je opisao hronologiju predmetnog prekršajnog postupka, te naveo da su u toku istog na prijedlog apelantice izvedeni svi ponuđeni materijalni dokazi koje je njena odbrana pripremila, kao i da je saslušan vještak kojeg je apelantica angažovala, slijedom čega nije narušeno apelantičino pravo na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 72.

Na zaustavljenom ili parkiranom vozilu ne smiju se otvarati vrata ako se time ometa kretanje drugih učesnika u saobraćaju ili ako se ugrožava sigurnost saobraćaja.

21. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 63/14, 36/15 - O.U.S., 110/16 i 100/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 63/14 i 36/15 - O.U.S.) koji je važio u vrijeme počinjenog prekršaja, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Prava lica okrivljenih za prekršaje Član 9 stav (2) tač. 1), 4) i 5) (2) Okrivljeno lice iz stava 1. ovog člana ima pravo da:

1) se smatra nevinim dok se ne dokaže njegova odgovornost u skladu sa zakonom, 4) se brani lično ili putem branioca po vlastitom izboru ili, ukoliko nema dovoljno sredstava, da mu se on obezbijedi besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde, 5) ispita ili da se u njegovo ime ispitaju svjedoci koji ga terete i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima kao i svjedoka koji ga terete i Pravično vođenje postupka Član 105 (1) Pravilima prekršajnog postupka ovog zakona omogućava se pravično vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti, tako da niko nevin ne bude kažnjen, a da se počiniocu prekršaja izrekne kazna ili da se prema njemu primijeni druga prekršajna sankcija.

(2) Prije donošenja pravosnažne odluke o prekršaju, okrivljenom može biti ograničeno ostvarivanje sloboda i prava samo pod uslovima propisanim ovim zakonom.

(3) Ako ovim zakonom nisu uređena pojedina pitanja prekršajnog postupka, na ta pitanja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske: Osnovna načela, […], Podnesci i zapisnici, […] Ispitivanje osumnjičenog, Saslušanje svjedoka, […] Vještačenje, Glavni pretres, Žalba na presudu prvostepenog suda, […].

(4) Ovlašćenja tužioca uređena Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske, shodno se primjenjuju i na ovlašćeni organ u prekršajnom postupku.

Slobodna ocjena dokaza i pravno nevaljani dokazi Član 106 (1) Postojanje ili nepostojanje činjenica na kojima zasniva odluku, sud cijeni po svom slobodnom uvjerenju, pri čemu nije ograničen posebnim formalnim pravilima.

(2) Sudska odluka se ne može zasnivati na dokazima koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i osnovnih sloboda zagarantovanih Međunarodnom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Ustavom Republike Srpske.

22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 53/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je u konkretnom slučaju primijenjen, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6. stav (2) (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

Pravo na odbranu Član 7. stav (1) i (2) (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 Pr 234708 17 Pžp 2 od 13. novembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 29. novembra 2017. godine a apelacija je podnesena 26. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

30. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se s tim u vezi, prvenstveno, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na opći stav u pogledu ocjene da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije, koji polazi od sljedećih kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Escoubet protiv Belgije [GC], broj predstavke 26780/95, stav 32, ECHR 1999-VII). Isto tako, ovi kriteriji su općenito alternativne prirode i ne moraju biti kumulativno ispunjeni: da bi se primijenio član 6. Evropske konvencije u pogledu „krivične“ optužbe, dovoljno je da prekršaj u konkretnom slučaju bude po svojoj prirodi „krivični“ sa stajališta Evropske konvencije ili da se radi o prekršajno odgovornoj osobi kojoj se može izreći sankcija koja po svojoj prirodi i visini spada općenito u „krivičnu“ sferu. Međutim, to ne spriječava upotrebu kumulativnog pristupa gdje zasebna analiza svakog kriterija ne omogućava donošenje jasnog zaključka u pogledu postojanja „krivične“ optužbe (vidi, Evropski sud Garyfallou AEBE protiv Grčke, presuda od 24. septembra 1997. godine, stav 33, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V; Jussila protiv Finske [GC], broj predstavke 73053/01, st. 30. i 31., ECHR 2006-XIII; i Zaicevs protiv Latvije, broj predstavke 65022/01, stav 31, ECHR 2007-IX). Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, čak i lakši saobraćajni prekršaj konstituiše „krivično djelo“ za potrebe člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Öztürk v. Germany, presuda od 21. februara 1984. godine, Serija A, broj 73, str. 17-21, st. 46-54 i Falk protiv Holandije, odluka o dopustivosti od 19. oktobra 2004. godine, broj predstavke 66273/01). Primjera radi, Evropski sud za ljudska prava je u navedenom predmetu Falk protiv Holandije zaključio da postupak i izrečena novčana kazna podnosiocu predstavke u iznosu od 108,91 euro, kojom je kažnjen (kao vlasnik automobila) zbog oduzimanja prava prvenstva pješaku koji je prelazio pješački prelaz, predstavlja lakši saobraćajni prekršaj i uživa garancije iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, ibid Falk protiv Holandije). Analogno naprijed navedenom primjeru iz prakse Evropskog suda, te polazeći od naprijed navedenih općih kriterija, podržanih također i kroz praksu Ustavnog suda (Odluka o dopustivosti broj AP-716/09 od 26. januara 2012. godine, stav 14, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da se i u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme, izrečenu (novčanu) kaznu i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

32. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome je prvenstveno na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza kojeg stranka želi da predloži (Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Također je ukazano i da nije nadležnosti Evropskog suda, a što podržava i Ustavni sud, da odredi je li određeni izvještaj vještaka koji je dostupan domaćem (redovnom) sudiji pouzdan ili ne (Matytsina protiv Rusije, broj predstavke 58428/10, stav 169, presuda od 27. marta 2014. godine).

33. U odnosu na dokaze koje su sačinili vještaci, Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo iz razloga jer je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. Nalaz i mišljenje vještaka), u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Domaći sud uživa slobodu, u smislu poštivanja odredbi Evropske konvencije, odbiti saslušati svjedoka kojeg je predložila odbrana, ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Pri tome, u situacijama postojanja vještačenja koje je predložila optužba, odbrani kako bi realizovala svoje pravo na odbranu na efektivan način mora biti pružena prilika predložiti svoj „iskaz stručnjaka“. To pravo nije apsolutno i oblici u kojima obrana može zatražiti pomoć stručnjaka mogu se razlikovati (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj predstavke 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61. i 62. sa ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda).

34. Konačno, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).

35. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelantica problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu njene uloge i doprinosa u izvršenju prekršaja koji joj je stavljen na teret. Navedeno pokreće pitanje povredu načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog.

36. Stoga će Ustavni sud ispitati da jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala optužba, tako i onih koje je predlagala apelantica. Osnovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelantica, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Okružni sud, odlučujući o žalbi apelantice, koji je ujedno kao viša sudska instanca (u konvencijskom kontekstu odsustva razloga u prvom stepenu) i ispravio propust prvostepenog suda u pogledu obaveze prvostepenog suda da u ponovnom postupku raspravi jedno od činjeničnih pitanja (utjecaj postojanja parkinga u blizini mjesta saobraćajne nezgode na prekršajnu odgovornost apelantice). Dakle, Osnovni sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelantica počinila prekršaj koji joj je stavljen na teret (član 72. ZOBS). Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Osnovni sud, čija osporena prvostepena odluka je potvrđena osporenom drugostepenom odlukom, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno da je Osnovni sud imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza, te ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanticu, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

37. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica povredu prava na odbranu argumentira i činjenicom da je lice mjesta saobraćajne nezgode fotografisano, a što proizlazi iz samog zapisnika o uviđaju sačinjenog u vezi sa predmetnom saobraćajnom nezgodom, ali da taj dokaz redovni sudovi nisu imali u vidu kod utvrđivanja njene prekršajne odgovornosti. Međutim, u vezi sa tim navodom, Ustavni sud primjećuje da navedeni dokaz nije ni predložen, niti izvođen kao dokaz na pretresu kako od strane ovlaštenog organa, niti od apelantice koja je imala saznanja o tom dokazu i nije bila onemogućena da traži izvođenje i tog dokaza. Osim toga, navedeni prigovor je u ustavnosudskom smislu prvi put istaknut u predmetnoj apelaciji, pa stoga Ustavni sud ne može razmatrati te navode (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 34/05).

38. Kada je u pitanju apelantičino ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance u konkretnom slučaju Okružnog suda kod odlučivanja o njenoj žalbi, Ustavni sud prije svega podsjeća da pravo na žalbu u krivično-pravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, suština apelantičinih navoda u vezi sa tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Okružnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Osnovnog suda iz prvostepenog rješenja i koje navode je apelantica ponovila u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj odluci dato obrazloženje zašto apelantičini navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove prekršajne odgovornosti. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Okružnim sudom odnosila na tvrdnje apelantice o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je ona počinilac predmetnog prekršaja, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjenično-pravnih zaključaka Osnovnog suda od strane Okružnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštivanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantičinu štetu, s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Osnovni sud cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantičinoj prekršajnoj odgovornosti. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od strane više sudske instance čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

39. S obzirom na navedeno, po ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su u okolnostima konkretnog predmeta bili u mogućnosti utvrditi prekršajnu odgovornost apelantice na bazi činjenica utvrđenih na osnovu dokaza izvedenih na pretresu u toku predmetnog prekršajnog postupka. Činjenica da ovlašteni organ i sud nisu inicirali, odnosno odredili vještačenje u konkretnom slučaju, a u kontekstu istovremenog neprihvatanja od strane redovnih sudova kao relevantnog dokaza nalaza i mišljenja vještaka kojeg je predložila apelantica, ne ostavlja dojam nedovoljne apelantičine uključenosti u procesu donošenja konačne odluke o njenoj odgovornosti u predmetnom prekršajnom postupku. Posljedično navedenom, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o narušavanju garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantici bilo omogućeno saslušanje (na pretresu) u postupku u kojem je imala mogućnost da izabere da se brani sama (ili da angažuje branioca), te da na efektivan način ostvaruje svoje pravo na odbranu, predlažući dokaze u svoju korist, kao i osporavajući dokaze optužbe, čime suštinski nije bila dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na „optužbu“ (ovlašteni organ) što bi rezultiralo povredom prava na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelantice da joj je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, kada je apelantičina odbrana imala jednaku mogućnost kao i ovlašteni organ da predlaže dokaze, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja apelantičine prekršajne odgovornosti iz člana 72. ZOBS. Također, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje prekršaja koji je apelantici stavljen na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-562/18 (T. G.-J.) | Sudska praksa | Aktio