Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-49/18 (S.I.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-49/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-49/18, rješavajući apelaciju S. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. I. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Rs 033484 17 RSž od 22. maja 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 Rs 033484 16 Rs od 23. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S.I. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radenka Kajtaz iz Saveza sindikata Republike Srpske, Služba za besplatnu pravnu pomoć, Kancelarija Bijeljina, podnio je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 Rs 033484 17 Rev od 9. novembra 2017. godine, Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 Rs 033484 17 Rsž od 22. maja 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 Rs 033484 16 Rs od 23. decembra 2016. godine. Apelacija je registrovana u upisniku za 2018. godinu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prethodno je Ustavni sud, Odluka o dopustivost broj AP-3104/17 od 11. oktobra 2017. godine, (dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv rješenja Okružnog suda iz prethodne tačke ove odluke, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv tog rješenja.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, Policijska stanica Novo Goražde, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Foči (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Traženi odgovori su dostavljeni Ustavnom sudu.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj 91 0 Rs 033484 16 Rs od 23. decembra 2016. godine obavezana je tužena da apelantu na ime duga zbog neisplaćenih troškova prevoza za oktobar, novembar i decembar 2015. godine isplati ukupan iznos od 290,48 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da se obaveže tužena da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 320,00 KM, a sve u roku od 15 dana računajući od dana donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog do traženog novčanog iznosa. Tužena je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. Nije usvojen prigovor tužene da je tužba neblagovremena, kao i prigovor presuđene stvari.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev apelanta kojim traži da se obaveže tužena da mu na ime naknade troškova prevoza za odlazak na posao i povratak sa posla za period od oktobra 2015. godine do decembra 2015. godine isplati iznose koji su dosuđeni izrekom presude sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 30. u mjesecu za protekli mjesec do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.
8. Odlučujući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je utvrdio, a što među strankama nije ni bilo sporno da je apelant radnik tužene raspoređen na poslove i zadatke u Centru javne bezbjednosti Istočno Sarajevo na radnom mjestu vođa saobraćajnog sektora, te da mu tužena nije isplatila naknadu na ime troškova prevoza za utuženi vremenski period. Osnovni sud je, imajući u vidu potvrdu Javne ustanove Agencije za mirno rješavanje radnih sporova od l. marta 2016. godine iz koje proizilazi da je pokrenut postupak mirnog rješavanja radnog spora, te zaključak iste Agencije od 16. maja 2016. godine da je postupak za mirno rješavanje radnog spora obustavljen, zaključio da se saglasno odredbi člana 201. stav 6. Zakona o radu, pokretanjem postupka za mirno rješavanje radnog spora prekidaju rokovi zastare, pa je tužba apelanta u ovoj pravnoj stvari podnesena blagovremeno. Imajući u vidu navedene činjenice, te činjenicu da tužena tokom postupka nije osporavala visinu tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanta.
9. Drugostepenim Rješenjem Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 Rs 033484 17 Rsž od 22. maja 2017. godine žalba tužene je usvojena, prvostepena presuda ukinuta i apelantova tužba odbačena. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
10. Okružni sud je smatrao da tužena osnovano u žalbi ističe da je prvostepeni sud donoseći pobijanu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 201. stav 1. Zakona o radu propisano pravilo kojim se radniku daje pravo izbora: mirno rješavanje radnog spora pred nadležnim organom, ili podnošenje tužbe sudu, a dalje odredbe ovog člana ne propisuju izuzetak od ovog pravila nego postupak zaštite prava, zavisno od izbora načina zaštite za koji se radnik odluči. Dalje je navedeno da s tim u vezi su st. 3. i 4. člana 201. Zakona o radu, prema kojima rokovi za oba vida zaštite počinju teći od dana učinjene povrede. S obzirom na pravnu prirodu radnih sporova, činjenicu da rok za okončanje postupka za mirno rješavanje radnih sporova nije propisan imperativnom normom Zakona o radu, a ni Zakonom o mirnom rješavanju radnih sporova, Okružni sud je zaključio da su rokovi iz člana 201. stav 3. i 4. Zakona o radu u smislu odredbe člana 370. Zakona o obligacionim odnosima, kojom su propisani slučajevi u kojima se ne primjenjuju pravila zastarjelosti, prekluzivni. Imajući u vidu naprijed navedeno, Okružni sud nije prihvatio zaključak prvostepenog suda da se pokretanjem postupka za mirno rješavanje radnog spora prekidaju rokovi zastare saglasno odredbi člana 201.stav 6. Zakona o radu.
11. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev u konkretnoj pravnoj stvari i da je apelant tužbu podnio 29. jula 2016. godine u pogledu blagovremenosti tužbe apelanta kojom je pokretnut postupak za ostvarivanje i zaštitu prava, treba primijeniti odredbu člana 201. stav 4. Zakona o radu kojom je propisano da tužbu za zaštitu prava, radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede. Kod nesporne činjenice da je apelant saznao da mu troškovi prevoza za mjesec oktobar, novembar i decembar 2015. godine nisu isplaćeni istekom tih mjeseci, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju tužba podnesena po isteku roka propisanog odredbom člana 201. stav 4. važećeg Zakona o radu, pa je prvostepenu presudu ukinuo i apelantovu tužbu odbacio.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 91 0 Rs 033484 17 Rev od 9. novembra 2017. godine odbačena je, s obzirom na vrijednost spora, apelantova revizija kao nedozvoljena u skladu sa odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). , a nisu bili ispunjeni ni uslovi propisani odredbom člana 237. stav 3. i 4. ZPP-a, , jer je Vrhovni sud o pravnim pitanjima na koja je apelant u reviziji ukazao već zauzeo i izrazio pravni stav u Odluci broj 92 0 Rs 0454401 17 Spp od 3. maja 2017. godine, a pobijana presuda Okružnog suda je u skladu sa tim stavom,.
13. Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj 92 0 Rs 0454401 17 Spp od 3. maja 2017. godine, koju je apelant dostavio uz apelaciju, Vrhovni sud zauzeo stav da u radnim sporovima u kojim se blagovremenost i dozvoljenost tužbe cijeni prema Zakonu o radu iz 2016. godine radnik nije obavezan da prije podnošenja tužbe sudu podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova. U obrazloženju odluke je Vrhovni sud naveo da je prilikom odlučivanja o navedenom spornom pravnom pitanju imao u vidu Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-32/16 od 22. februara 2017. godine kojom je odbijen prijedlog za utvrđivanje neustavnosti odredbe člana 201. važećeg Zakona o radu. Izjašnjavajući se o načinu primjene navedene zakonske odredbe. Vrhovni sud je izložio tumačenje navedenog člana u pogledu rokova za podnošenje tužbe, njihovog karaktera i načina računanja na način kako je to kasnije Okružni sud u osporenom rješenju i primijenio i u obrazloženju svog rješenja ponovio. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
15. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni Zakona o rada zbog čega je kako navodi, njegova tužba nezakonito odbačena. Apelant smatra da pokretanjem prijedloga za mirno rješavanje radnog spora, koji postupak je konkretno u ovom predmetu pokrenut 1. marta 2016.godine, što nije bilo ni sporno, rokovi počinju ponovo da teku, i tužba je blagovremeno podnesena 29. jula 2016. godine, jer u suprotnom stav 6. odredbe člana 201. Zakona o radu nije ni trebao postojati. Dalje navodi da je Okružni sud, rješavajući po istovjetnoj žalbi iste tužene, u istovrsnom predmetu, donio Presudu broj 91 0 Rs 033482 17 Rsž od 15. februara 2017. godine kojom je odbijena žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda, s obrazloženjem da je tužba blagovremena u smislu odredbi člana 201. st. 4. i 6 . Zakona o radu, čime je zauzet potpuno drugačiji stav od stava u odluci koja se osporava apelacijom. Na taj način je došlo do potpuno drugačijeg postupanja u dva potpuno ista predmeta, odnosno onemogućena je jednaka zaštita prava pred sudom. Pored toga, navodi da su osnovni sudovi u Bijeljini, Zvorniku, Vlasenici, Srebernici, Sokocu, Banjaluci i dr. u prvostepenom postupku usvojili tužbene zahtjeve tužilaca kojim su tražili istovrsna potraživanja, za isti period kao u osporenoj odluci, i isti predmeti su pravosnažni i izvršni, pa su u velikom broju ovih predmeta donesena rješenja o izvršenju, dok je samo u ovom predmetu Okružni sud u Istočnom Sarajevu preinačio prvostepenu presudu, i odbacio tužbu.
16. Apelant dalje ističe da je u Odluci Vrhovnog suda 3. maja 2017. godine, navedeno je da radnik nije obavezan da prije podnošenja tužbe sudu, podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova, što je, po njegovom shvatanju, suprotno navodima iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-32/16 od 22. februara 2017. godine kojom je odbačen prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 201. Zakona o radu i u kojoj je navedeno: da će jednaku zaštitu svojih prava pred sudom ostvariti svaki radnik koji podnese tužbu nadležnom sudu, bez obzira na to što tu tužbu, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, ne može da podnese bezuslovno, već podnošenju tužbe mora da prethodi ispunjenje određenog uslova, dakle da prethodno predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja kod nadležnog organa, nakon čega slijedi podnošenje tužbe sudu.“ Pored toga, sve i da se ne računa kao prekid roka za podnošenje tužbe podnošenje zahtjeva za mirno rješavanje radnog spora, odnosno da se računa da je rok za podnošenje tužbe iz člana 201. Zakona o radu prekluzivan, smatra da je njegova tužba blagovremena, jer je nesporno utvrđeno da je tuženi, tek u platnoj listi za mjesec decembar 2015.godine, na pravilan način obračunao i iskazao visinu troškova prevoza za apelanta za mjesece oktobar, novembar i decembar 2015.godine, što je priznao i na detaljan način obrazložio i zakonski zastupnik tužene u odgovoru na tužbu..
b)Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud i tužena su u odgovoru na apelaciju naveli da je apelacija neosnovana, te da je treba odbiti jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78,39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog Zakona sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 370.
Pravila o zastarjelosti ne primjenjuju se u slučajevima kada su u zakonu određeni rokovi u kojima treba da se podigne tužba ili da se izvrši određena radnja pod prijetnjom gubitka prava.
19. Zakon o radu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 1/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 201.
(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava.
(2) Pravo na podnošenje prijedloga i tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
(3) Prijedlog za mirno rješavanje radnog spora radnik može da podnese u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.
(4) Tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede.
(5) Tužbu iz stava 4. ovog člana radnik može da podnese ukoliko prethodno predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja spora kod nadležnog organa.
(6) Pokretanjem postupka iz st. 3. i 4. ovog člana prekidaju se rokovi zastare. VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP-3104/17 od 11. oktobra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 91 0 Rs 033484 17 Rsž od 22. maja 2017. godine budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 91 0 Rs 033484 17 Rev od 9. novembra 2017. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Okružnog suda broj 91 0 Rs 033484 17 Rsž od 22. maja 2017. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
23. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelacija protiv Rješenja Okružnog suda broj 91 0 Rs 033484 17 Rsž od 22. maja 2017. godine u predmetu broj AP 3104/17 podnesena 20. jula 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24) pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenom odlukom, kojom je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu koji dovodi u vezu sa principom pravne sigurnosti, navodeći da mu je zbog drugačijeg postupanja Okružnog suda u potpuno istim predmetima, onemogućena jednaka zaštita prava pred sudom.
30. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka već i pravo na „rješavanje“ spora od suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50, i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).
31. U konkretnom slučaju, apelant smatra da pokretanjem prijedloga za mirno rješavanje radnog spora, koji pokrenut 1. marta 2016.godine, rokovi za podnošenje počinju ponovo da teku i da je tužba je blagovremeno podnesena 29. jula 2016. godine, jer u suprotnom stav 6. odredbe člana 201. Zakona o radu nije ni trebao postojati. Nasuprot tome, Okružni sud je smatrao da je tužba podnesena nakon isteka roka propisanog odredbom st. 3. i 4. člana 201. Zakona o radu, prema kojima rokovi za mirno rješavanje radnog spora pred nadležnim organom, ili podnošenje tužbe sudu, počinju teći od dana učinjene povrede, koji je prekluzivni, pa se na ove rokove ne može primijeniti odredba člana 201.stav 6. Zakona o radu kojom je propisano da se pokretanjem postupka za mirno rješavanje radnog spora prekidaju rokovi zastare, a imajući u vidu da rok za okončanje postupka za mirno rješavanje radnih sporova nije propisan imeprativnom normom Zakona o radu, a ni Zakonom o mirnom rješavanju radnih sporova. Dovodeći apelacione navode u vezu sa sadržajem relevantnih odredaba člana 201. Zakona o radu, kao i sa obrazloženjem odluke Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda u kojem je izraženo pravno shvatanje u pogledu primijene člana 201. Zakona o radu u pogledu rokova za podnošenje tužbe, njihovog karaktera i načina računanja na način kako je to kasnije Okružni sud u osporenom rješenju i slijedio, Ustavni sud u datom obrazloženju Okružnog ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju Okružnog suda, odnosno smatra neosnovanim navode apelacije da je osporenim rješenju o odbacivanju apelantove tužbe kao neblagovremene povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu.
32. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje je apelant doveo u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je u sporovima koji su se vodili pred Okružnim sudom, kao i pred drugim prvostepenim i drugostepenim sudovima u Republici Srpskoj u kojim su, prema tvrdnjama apelanata, donesene odluke iz istog činjeničnog i pravnog osnova, zauzet potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju protiv iste tužene, te je u prilog navedenim tvrdnjama dostavio odluku Okružnog suda od 15. februara 2017. godine.
33. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporeno rješenje Okružnog suda od 22. maja 2017. godine koje je zasnovano na pravnom shvaćanju koje je zauzelo Građansko-upravno odjeljenje Vrhovnog suda u odluci od 3. maja 2017. godine, a da se apelant poziva na odluku Okružnog suda od 15. februara 2017. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvaćanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja odluke na koju se apelant poziva. Također proizilazi da je i osporeno rješenje Okružnog suda od 22. maja 2017. godine doneseno nakon zauzetog pravnog shvatanja Vrhovnog suda (3. maja 2017. godine). Dakle, Okružni sud je promijenio svoju praksu nakon što je Vrhovni sud zauzeo stav o relevantnom pravnom pitanju. Okružni sud je obrazložio svoje odluke na način da se može vidjeti da je svoje pravno shvaćanje uskladio sa pravnim shvaćanjem Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda (mutatis mutandis Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine i broj AP-349/18 od 8. maja 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te se stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti koji garantuje pravo na pravično suđenje.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s pravom na pristup sudu i načelom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Okružni sud svoj stav o neblagovremenosti apelantove tužbe jasno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o radu, zasnivajući svoje obrazloženje na pravnom shvaćanju Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda od 3. maja 2017. godine, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
37. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević