Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-22/19 (R. S.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-22/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-22/19, rješavajući apelaciju Radovana Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Stankovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030427 18 U 2 od 11. decembra 2018. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030427 18 U od 8. novembra 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Radovan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Foča, podnio je 31. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 030427 18 U 2 od 11. decembra 2018. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 U 030427 18 U od 8. novembra 2018. godine. Apelant je 16. januara 2019. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Suda BiH od 8. novembra 2018. godine odbačen je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine, kojim je zahtijevao da Sud BiH zauzme stav o pravilnosti primjene Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 3/10) na lica osuđena za krivična djela propisana odredbama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, koja kaznu zatvora izdržavaju u Kazneno-popravnom zavodu Foča, na teritoriji Republike Srpske. U obrazloženju osporenog rješenja Sud BiH je naveo da je apelant 24. avgusta 2017. godine već podnosio isti zahtjev za zaštitu sloboda i prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Pri tome, Sud BiH je istakao da je odlučujući o istom donio rješenje broj S1 3 U 026185 17 U od 10. novembra 2017. godine kojim je predmetni zahtjev odbačen, jer apelant nije iskoristio sva pravna sredstva koja su mu prema pozitivnim propisima bila na raspolaganju, te jer se zahtjev ne zasniva na konačnom upravnom aktu da bi se po njemu moglo postupati. U konačnici, Sud BiH je istakao kako je u tom upravnom sporu već jednom odlučio o istom zahtjevu, da je predmetni zahtjev apelanta valjalo odbaciti kao nedozvoljen.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Suda BiH od 8. novembra 2018. godine, Sud BiH je donio rješenje od 11. decembra 2018. godine kojim je predmetnu žalbu odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju predmetnog rješenja Sud BiH je naveo da je odredbom člana 67. i članom 68. stav 2. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da građanin, čija su prava ili osnovne slobode zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine povrijeđena pojedinačnim upravnim aktom institucija iz člana 4. ZUS, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda kod suda, ukoliko nije osigurana druga sudska zaštita i da se takve odluke se ne mogu ispitivati redovnim pravnim lijekovima. Dakle, Sud BiH je istakao da na odluke tog suda, koje su donesene u upravnom sporu, zakonom nije predviđena mogućnost podnošenja redovnog pravnog lijeka, odnosno žalbe, te da je, u skladu sa tim, primjenom člana 202. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a koji se supsidijarno, u skladu sa članom 60.a) ZUS, primjenjuje i na postupak u upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu predmetnog rješenja. Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana 7. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona), te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretni slučaj. Dakle, potrebno je odgovoriti na pitanje li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta, odnosno da li se odlučivalo o „osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka donesena u postupku u kojem je odlučivano samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih uslova za izjavljivanje zahtjeva za zaštitu sloboda i prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta, odnosno da se nije odlučivalo o "osnovanosti krivične optužbe" protiv apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom (kojom se, dakle, odlučivalo samo o procesnim pitanjima) nije odlučivalo o pravima garantovanim navedenim članom, slijedom čega su i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević