Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2649/18 (S.F.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 3
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2649/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2469/18, rješavajući apelaciju S.F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. sstav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S.F.
protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 034881 17 Gž od 17. januara 2018. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 034881 16 P od 28. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.F. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Sanjin Bandović advokat iz Zavidovića, podnijela je, 8. maja 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 034881 17 Gž od 17. januara 2018. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 034881 16 P od 28. aprila 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 034881 16 P od 28. aprila 2017. godine (koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 42 0 P 034881 17 Gž od 17. januara 2018. godine) utvrđeno je da zajedničku bračnu stečevinu A.H. (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelantice čini stan koji se nalazi u Zavidovićima, preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan) (stav 1.). Presudom je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o poklonu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) notarski obrađen i ovjeren u notarskom uredu čiji je predmet bio predmetni stan, sve precizirano u presudi, pa se smanjuje raspolaganje spornim ugovorom za ½ predmetnog stana (stav 2.). Presudom je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da na osnovu ove presude izvrši upis prava suvlasništva u knjigu položenih ugovora na predmetnom stanu u korist tužitelja što su apelantica i H.H. (u daljnjem tekstu: tuženi) trpjeti (stav 3). Stavom 4. presude obavezani su apelantica i tuženi da tužitelju naknade troškove postupka precizirane u presudi dok je stavom 5. presude u cijelosti odbijen apelanticin zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužitelja da joj naknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju je navedeno da su tužitelj i apelantica zasnovali vanbračnu zajednicu u maju 1997. godine a iz ove vanbračne zajednice rođeno je 18. oktobra 1998. godine i zajedničko dijete-tuženi te da su tužitelj i apelantica zaključili i brak 1. jula 2005. godine. Nadalje, je utvrđeno da je apelantica 1993. godine sa osobom poimenično navedenom u presudama, zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju prema kojem će nakon smrti navedene osobe, ukoliko se apelantica bude brinula o njoj, apelantici pripasti pravo korištenja predmetnog stana. Nakon smrti navedene osobe vlasnik predmetnog stana Zavod PIO/MIO je tužbom pokrenuo postupak protiv apelantice tražeći da se ona iseli iz predmetnog stana. Postupak je okončan presudom Kantonalnog suda broj Gž- 1192/05 od 8. novembra 2005. godine na način da je apelantica na osnovu navedene presude stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu na kojem je i uknjižila vlasništvo u knjizi položenih ugovora. Nakon toga apelantica je zaključila sporni ugovor o darivanju sa tuženim kojim mu je poklonila predmetni stan u kojem su zajedno živjeli tužitelj, apelantica i tuženi. Utvrđeno je i da je brak između tužitelja i apelantice razveden 9. decembra 2016. godine nakon čega je tužitelj podnio predmetnu tužbu i tražio da se utvrdi da je predmetni stan bračna stečevina i da je djelimično ništav sporni ugovor jer apelantica nije mogla samostalno raspolagati bračnom stečevinom.
4. S tim u vezi je navedeno da nije prihvaćen apelanticin dokaz prema kojem je ona stekla predmetni stan prije zaključenja bračne zajednice i da ga je otkupila vlastitim sredstvima i certifikatima koje je samo ona dobila na poklon od svoje tetke H.M. koja nije ni znala da apelantica živi sa tužiteljem i da je zaključila brak sa njim. Ovo stoga jer je, prema obrazloženjima redovnih sudova, i iz samog iskaza H.M. utvrđeno da je H.M. od samog početka znala da apelantica živi u vanbračnoj pa zatim i u bračnoj zajednici sa tužiteljem te da je slijedom toga, nesporno da je njena izjava da je poklonila certifikate samo apelantici iskonstruirana i smišljena kako bi se došlo do krivog zaključka. Osim toga, obrazloženo je da je utvrđeno i da su apelantica i tužitelj zajedno doprinosili bračnoj zajednici te da nije bilo potrebno posebno dokazivati koliki je bio doprinos tužitelja. Ovo, između ostalog, i stoga jer je utvrđeno da su apelantica i tužitelj stekli u toku trajanja životne zajednice (i vanbračne i bračne) stekli još jedan stan, preciziran u presudi i koji je također bio predmetom drugog postupka u kojem je utvrđivana bračna stečevina i za koji je također sudskom nagodbom utvrđeno da predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i apelantice.
5. Osim toga, redovni sudovi su naveli da je odredbom člana 251. stav 1. Porodičnog zakona propisno da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine a članom 263. istog zakona da je sticanje imovine u vanbračnoj zajednici izjednačeno sa stjecanjem imovine u bračnoj zajednici. Kako je nesporno utvrđeno da je tužitelj bio u vanbračnoj zajednici sa apelanticom prije nego što je ona stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu i to na osnovu presude Kantonalnog suda broj Gž-1192/05 od 8. novembra 2005. godine, da su prilikom sticanja stanarskog prava i otkupa predmetnog stana tužitelj i apelantica živjeli u zajedničkom domaćinstvu i to u predmetnom stanu, a što je i sama apelantica navela u svom iskazu, to se, prema mišljenju redovnih sudova, tužitelj smatra sunosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, koji samim tim nije posebna imovina apelantice. Pri tom je istaknuto da činjenica da je samo apelantica uknjižena u knjigu položenih ugovora ne znači da je predmetni stan njena posebna imovina već je to apelantica bila dužna u toku postupka dokazati. Imajući u vidu da je odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će sud savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i da će odluku donijeti na osnovu slobodne sudijske ocjene tih dokaza, te kako apelantica nije u smislu ZPP dokazala ono što tvrdi to su Općinski sud i Kantonalni sud donijeli presude kao u dispozitivima.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da je nesporno da je dokazala da je predmetni stan u bračnu zajednicu koja je zasnovana 2005. godine unijela kao vlastitu posebnu imovinu. Također navodi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da stanarsko pravo može biti bračna stečevina jer samo jedna osoba može biti nositelj stanarskog prava na stanu. Također navodi i da je nesporno dokazala da su certifikati kojim su dijelom poslužili za otkup stana, poklonjeni samo njoj a ne i tužitelju.
7. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) relevantne odredbe glase:
Bračna stečevina Član 251. st. 1. i 2.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
Član 263.
(1)Imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom. (2) Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj stečevini.
8. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBIH br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 12.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 8. stav 2).
Član 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
9. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SR BiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 19. stav 2.
Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračni drugova koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava se smatra i drugi bračni drug.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi i utvrđene činjenice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka osporenih dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje zašto se predmetni stan ima smatrati bračnom stečevinom tužitelja i apelantice i zašto je, s tim u vezi, dio spornog darovnog ugovora ništav. Osim toga Ustavni sud smatra da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Porodičnog zakona, Zakona o stambenim odnosima i ZPP precizrane u prethodnim tačkama ove odluke te obrazložili zašto su te odredbe primijenjene na konkretan slučaj, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud podsjeća da se na imovinska pitanja iz vanbračnih odnosa primjenjuju ista pravila Porodičnog zakona kao i na imovinska pitanja iz bračnih odnosa. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je odredbama Zakona o stambenim odnosima propisano da su bračni drugovi zajedno, nositelji stanarskog prava na stanu koji su stekli u bračnoj/vanbračnoj zajednici a što je vidljivo iz naprijed prezentiranih činjenica predmeta koje Ustavni sud neće na ovom mjestu ponavljati. Također Ustavni sud podsjeća da iz činjenica predmeta proizlazi i da apelantica nije, shodno relevantnim odredbama ZPP, dokazala da je sporne certifikate dobila isključivo ona na poklon. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba i utvrđivanje činjenica u bilo kojem dijelu bilo proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno da nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević