Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3820/18 (V. L.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3820/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3820/18, rješavajući apelaciju Vojke Lizdek, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vojke Lizdek podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 027580 15 Rev od 14. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 027580 13 Gž od 24. decembra 2014.

godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 027580 12 P od 5. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vojka Lizdek (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 027580 15 Rev od 14. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 027580 13 Gž od 24. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 027580 12 P od 5. aprila 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. i 22. oktobra 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i GD „Zvijezda“ d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: tužitelj) da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da tužitelju nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor putem pošte (pošiljka vraćena s naznakom „ne postoji više“), dostavljanje je izvršeno 13. novembra 2019. godine putem oglasne table Ustavnog suda.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. oktobra do 5. novembra 2019. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud je 5. aprila 2013. godine donio Presudu broj 89 0 P 027580 12 P kojom je obavezao apelanticu da tužitelju isplati na ime naknade koristi koju je imala od upotrebe stana za stanovanje za period od 15. avgusta 2004. godine do 24. novembra 2011. godine iznos od 34.767,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je apelantica predložila sljedeće dokaze: Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana od 23. januara 2002. godine (u daljnjem tekstu: ugovor od 23. januara 2002. godine), Presudu Osnovnog suda broj 89 0 P 001275 04 P od 23. jula 2008. godine (u daljnjem tekstu: presuda od 23. jula 2008. godine), Presudu Okružnog suda broj 89 0 P 001275 08 Gž od 24. juna 2009. godine (u daljnjem tekstu: presuda od 24. juna 2009. godine), zapisnik o provođenju izvršenja pražnjenjem nepokretnosti i predaji u posjed Osnovnog suda broj 89 1 I 012826 09 I od 24. novembra 2011. godine sa propratnim aktom suda od 1. decembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: zapisnik sa propratnim aktom). Nadalje je istakao šta proizlazi iz određenih dokaza koji su provedeni, između ostalog da iz ugovora od 23. januara 2002. godine, zaključenog između tužitelja, kao izvođača, i apelantice, kao udružioca, proizlazi da je predmet ugovora udruživanje sredstava za izgradnju stana (bliže opisanog u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan). Zatim je istakao da je iz prijave obijanja stana i neovlaštenog ulaska i korištenja od 17. avgusta 2004. godine utvrđeno da je tužitelj Policijskoj stanici Pale prijavio navedenog dana da je apelantica nezakonito ušla u predmetni stan. Takođe je istakao da je presudom od 23. jula 2008. godine raskinut ugovor od 23. januara 2002. godine, te naloženo apelantici da tužitelju predmetni stan vrati i preda u posjed i na slobodno raspolaganje. U navedenom dijelu pomenuta presuda je postala pravosnažna kada je presudom od 24. juna 2009. godine (u tom dijelu) potvrđena s tim što je preinačena u stavu 4. tako što je tužitelj obavezan da apelantici vrati iznos od 9.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Uvidom u zapisnik sa propratnim aktom sud je utvrdio da je apelantica 24. novembra 2011. godine napustila predmetni stan, te da je predmetni stan predat u posjed tužitelju.

7. Osnovni sud je naveo da je iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja Ć. Š., koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, utvrdio, između ostalog, da je sa apelanticom, kao udružiocem sredstava, zaključen ugovor od 23. januara 2002. godine po kojem je obaveza tužitelja bila izgradnja i predaja predmetnog stana, da je tužitelj izvršio svoju obavezu iz ugovora, dok apelantica nije, jer je od ugovorenog iznosa (83.291,50 KM) uplatila samo 9.000,00 KM, te da joj je navedeni iznos tužitelj vratio nakon što je u parničnom postupku raskinut navedeni ugovor. Nadalje, apelantica je nasilno provalila i uselila se u predmetni stan o čemu je obaviještena Elektrodistribucija Pale, da je podnesena krivična prijava, te da ga je provaljivanje apelantice u predmetni stan omelo da upiše svoje pravo svojine na predmetnom stanu kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove.

8. Osnovni sud je naglasio da je više puta pozivao apelanticu na ročišta za glavnu raspravu, za koja je bila uredno pozvana, ali se nije odazivala na pozive suda. Zatim je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke N. T. (u daljnjem tekstu: vještak) proizlazi da je on svoj nalaz i mišljenje sačinio na osnovu ispitivanja tržišta, odnosno uvidom u ugovore o zakupnini stambenog prostora (površine 40 m2) koji su zaključeni na području opštine Pale i ovjereni od nadležne Poreske uprave, pošto nije imao dostupnu odluku kojom se utvrđuje visina zakupnine stambenog prostora na području opštine Pale. Vještak je utvrdio visinu prosječne mjesečne zakupnine stambenog prostora po 1m2 na području Pala, te je na osnovu te visine prosječne mjesečne zakupnine stambenog prostora po 1m2 utvrdio visinu koristi nastale upotrebom predmetnog stana, odnosno visinu zakupnine za utuženi period.

9. Osnovni sud je naveo šta je propisano odredbom člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da upotreba tuđe stvari u svoju korist postoji i u slučaju kada neko lice pravno neosnovano upotrijebi tuđu stvar i na taj način ostvari korist. Nadalje je naveo da je u predmetnoj parnici nesporno da je apelantica koristila predmetni stan u navedenom periodu bez naknade, a da je među strankama sporno da li je tužitelj aktivno legitimisan za vođenje predmetne parnice, da li je apelantica koristila predmetni objekat na osnovu valjanog pravnog osnova, da li je potraživanje tužitelja zastarjelo, kao i pasivna legitimacija apelantice.

10. Osnovni sud je istakao da je tužitelj aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja odgovara tom pravu. Prema članu 219. ZOO, aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe je imalac stvari, znači ne samo vlasnik stvari nego to može biti i zakupac ili lice koje koristi stvar po nekom drugom osnovu. U vezi sa tim je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj vlasnik stana, što je sud utvrdio na osnovu određenog izvoda iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova od 23. decembra 2011. godine. Zatim je istakao da je tužitelj predmetni stan izgradio vlastitim sredstvima, odnosno da je investitor izvedenih radova na izgradnji određenog stambeno-poslovnog objekta (u kojem se nalazi predmetni stan), što je sud utvrdio na osnovu rješenja od 19. februara 2002. godine Opštine Pale - Odjeljenje za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove i dopunskog rješenja od 16. oktobra 2003. godine kojim se utvrđuje da je tužitelj investitor navedenog objekta, te da je stekao pravo vlasništva na tom stanu njegovom izgradnjom. Takođe je istakao da je iz ugovora od 23. januara 2002. godine utvrdio da je tužitelj, kao izvođač radova, ugovor zaključio sa apelanticom kao udružiocem, da je obaveza tužitelja po navedenom ugovoru bila izgradnja predmetnog stana, koju je tužitelj ispunio, a da konačno aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz pravosnažne i izvršne presude od 23. jula 2008. godine kojom je naloženo apelantici da tužitelju vrati i preda u posjed i na slobodno raspolaganje predmetni stan u koji se bespravno uselila.

11. Osnovni sud je naveo da je prigovor zastarjelosti potraživanja koji je apelantica istakla neosnovan. Naime, opšti rok zastarjelosti koji se, po mišljenju tog suda, ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari iznosi deset, a ne pet godina, kako je to bilo određeno članom 371. ZOO, jer je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima u članu 34. izmijenjen opšti rok zastarjelosti potraživanja sa pet na deset godina. Takođe je naveo da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelantice neosnovan, te je u vezi s tim istakao, između ostalog, da apelantica nije ni sporila da je koristila navedeni stan u datom periodu, te da sama činjenica da je besplatno, bez pravnog osnova, koristila tuđu stvar podrazumijeva da je time stekla korist i neosnovano se obogatila.

12. Osnovni sud je ukazao da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, a da je apelantica osporila nalaz i mišljenje vještaka navodeći da oni nisu dati po pravilima struke, jer su im kao osnov poslužila tri ugovora o zakupu iz 2011. godine, koje nije potpisao zakupoprimac, te da kao takvi ne mogu biti tretirani kao pravno valjani. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da, s obzirom na to da je tužbeni zahtjev osnovan, tužitelj ima pravo na novčani iznos izgubljenih koristi, a njegovu tačnu visinu zbog objektivnih razloga nije moguće utvrditi, pa je primjenom odredbe člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u tom dijelu kao jedinom mogućem osnovu za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva. Naime, apelantičini navodi da ugovori o zakupu nisu pravno valjani zato što ih nije potpisao zakupac sud je ocijenio kao neosnovane, jer ih je ovjerilo Ministarstvo finansija Poreske uprave - PJ Pale, znači, po tim ugovorima su plaćene poreske obaveze, te su i sami ugovori izvršeni.

13. U vezi sa apelantičinim navodima da tužitelju ne bi pripadalo pravo na izmaklu dobit za period naveden u tužbi, već bi to eventualno mogao da traži samo od momenta pravosnažnosti presude od 23. jula 2008. godine, jer je do pravosnažnosti te presude (do 24. juna 2009. godine) apelantica bila udružilac sredstava, Osnovni sud je istakao da su neosnovani. Ovo zbog toga što apelantica i kao udružilac sredstava nije imala pravni osnov da koristi predmetni stan, jer po članu 7. ugovora od 23. januara 2002. godine izvođač će predati predmetni stan udružiocu kad on u cijelosti završi svoje obaveze po osnovu ugovora, primopredaja je u pisanoj formi, a obaveza apelantice kao udružioca je određena članom 4. navedenog ugovora, a to je plaćanje iznosa od 83.291,50 KM. Budući da apelantica nije dokazala ni da je ispunila svoju obavezu kao udružilac, to ni ugovor od 23. januara 2002. godine nije pravni osnov da apelantica upotrijebi predmetni stan. Ocjenjujući sve navedeno, Osnovni sud je istakao da je ustanovio da je tužbeni zahtjev osnovan, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica koristila imovinu tužitelja u svoju korist, a nije plaćala nikakvu naknadu, uslijed čega je ona pribavila imovinsku korist za koju se neosnovano obogatila na račun osiromašenja tužitelja, te je slijedom toga dužna da naknadi korist koju je imala od upotrebe.

14. Okružni sud je 24. decembra 2014. godine donio Presudu broj 89 0 P 027580 13 Gž kojom je odbio apelantičinu žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilnom primjenom materijalnog prava, čl. 219. i 214. ZOO, obavezao apelanticu da tužitelju isplati dosuđeni iznos, pri tome ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka kao objektivne i stručne, te je prvostepeni sud dao valjane i opširne razloge u vezi sa osnovanošću tužbenog zahtjeva u dosuđenom iznosu, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Nadalje je ukazao da, u smislu člana 8. ZPP, sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza, koje će stranka izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Naime, teret dokazivanja nosi ona stranka u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme za istinitu, a apelantica nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazala činjenice koje je isticala u toku prvostepenog postupka, a koje ponovo ističe i u izjavljenoj žalbi.

16. Vrhovni sud je 14. septembra 2017. godine donio Presudu broj 89 0 P 027580 15 Rev kojom je odbio apelantičinu reviziju.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova da pitanje vlasništva na predmetnom stanu nije od značaja za pitanje aktivne legitimacije u ovome sporu. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je apelantica nasilno ušla u predmetni stan koji je bio u posjedu tužitelja, a koji je tužitelj kroz sudski postupak uspio da vrati u svoj posjed, pa je na taj način tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju u ovom sporu, odnosno ovlašćenje da od apelantice na osnovu člana 219. ZOO traži naknadu za upotrebu tuđe stvari u svoju korist. Takođe je istakao da su nižestepeni sudovi poklonili dužnu pažnju pitanju dokazivanja visine tužbenog zahtjeva ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka kao objektivne i stručne, koji nisu sa uspjehom dovedeni u pitanje.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je u osporenom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelantica je istakla da se drugostepeni sud nije osvrtao na apelantičine žalbene navode, da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 8. ZPP, što se ogleda u ocjeni dokaza, prije svega izvoda iz knjige uloženih ugovora u kojem je tužitelj, istina, upisan kao vlasnik sporne nekretnine. Međutim, taj sud je propustio da ocijeni navedeni dokaz u vezi sa istaknutim dokazom - Odlukom Vrhovnog suda broj 13 0 U 00193 09 U od 29. marta 2010. godine u kojoj je zauzeo stav da se upis u knjigu uloženih ugovora može vršiti samo za stanove prodate u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova. U vezi s tim, apelantica je istakla da je predmetni stan rezultat građenja, tj. da je u pitanju novogradnja, a ne otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo, pa je zbog navedenih razloga, a u skladu sa mišljenjem Vrhovnog suda, sporni upis u knjigu uloženih ugovora ništavan. Sve navedeno dovodi u pitanje aktivnu legitimaciju tužitelja. Nadalje, apelantica smatra da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, a zbog toga što je nalaz vještaka urađen suprotno pravilima struke. Naime, vještak je kao osnov za utvrđenje visine zakupnine uz nalaz priložio tri ugovora o zakupu koje nije potpisao zakupoprimac, pa se postavlja pitanje valjanosti takvih ugovora. Naime, vještak je visinu zakupnine za predmetni stan trebalo da utvrdi na osnovu ugovora o zakupu stambenog prostora u području predmetnog stana, sa sličnom pozicijom, odnosno spratnošću i kvadraturom. Takođe je istakla da prvostepeni sud prilikom donošenja sporne odluke nije pravilno primijenio odredbe ZOO prilikom utvrđenja za koji period tužitelju pripada pravo na izmaklu dobit.

20. Apelantica je ukazala da bi se, radi boljeg sagledavanja situacije, trebale objasniti relevantne činjenice u konkretnoj pravnoj stvari, koje su bile predmet apelacije broj AP 709/11 (u kom predmetu je Ustavni sud odbio apelantičinu apelaciju podnesenu protiv presude od 23. jula 2008. godine i presude od 24. juna 2009. godine). Naime, apelantica je istakla, između ostalog, kako se sporazumjela sa izvođačem radova “Aluminom” d.o.o. (u daljnjem tekstu: izvođač) da će kupiti predmetni stan koji je sa vlasnikom zgrade, tj. tužiteljem zaključio ugovor o udruživanju sredstava na osnovu kojeg je izvođaču pripao jedan stan. Zatim, istaknuto je da je predmetni stan izvođač zamijenio za stan koji mu je pripao, da mu je apelantica dala iznos od 46.000,00 KM, koji je taj iznos dao tužitelju, pa je nakon toga dala još 12.000,00 KM i predmetni stan kupila, te da je dobila potvrdu od izvođača. S obzirom na to da je došlo do nesporazuma između izvođača i tužitelja, koji je tvrdio da je apelantica uplatila samo 9.000,00 KM (za koji iznos joj je tužitelj dao uplatnicu) i da je to razlog neuseljenja, apelantica je podnijela krivičnu prijavu protiv direktora izvođača, koji je pravosnažnom presudom proglašen krivim da je počinio krivično djelo prevare i osuđen na kaznu zatvora (te je obavezan da apelantici kao oštećenoj isplati novčani iznos od 58.000,00 KM). Zatim je navela da je tužitelj, ne vodeći računa o tome da je dovedena u zabludu od njega i izvođača, podnio tužbu radi raskida ugovora i iseljenja.

21. Apelantica je istakla da iz navedenog proizlazi da je, zbog prevarnih radnji u kojim su učestvovali i izvođač i tužitelj, krivično odgovarao izvođač, a da, u skladu sa ZOO, izvođač radova i investitor odgovaraju solidarno u smislu odredaba člana 206. u vezi sa članom 207. ZOO. Nadalje je istakla: „Stoga bi odgovornost tužitelja bila utvrđena temeljem ovih zakonskih odredbi jer se apelantica nije mogla naplatiti od izvođača koji je u međuvremenu umro, dakle, proizlazi da se navodni vlasnik zgrade-tužitelj koji nije faktički upisan u zemljišne knjige i nije imao dokaz da je vlasnik spornog stana dva puta naplatio i to od izvođača temeljem ugovora o udruživanju sredstava i koji mu je dao stan na ime udruživanja sredstava, koji je bio predmet kupoprodaje i od apelantice koja je faktički kroz kirije platila ponovo stan iz koga je iseljena.“

b)Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda tog suda donesena nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza utvrđenih pred nižestepenim sudovima, slijedom čega je isključena bilo kakva mogućnost proizvoljne primjene prava na apelantičinu štetu.

23. Okružni sud je istakao, u suštini, da osporenom presudom tog suda ni na koji način apelantici nisu povrijeđena prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

24. Osnovni sud je istakao da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica koristila imovinu tužitelja bez naknade, uslijed čega je pribavila imovinsku korist za koju se neosnovano obogatila na račun osiromašenja tužitelja, te je slijedom toga apelantica obavezana da nadoknadi korist koju je imala od upotrebe imovine tužitelja. Takođe je istakao da apelantica u toku postupka nije dokazala činjenice koje je isticala tokom postupka, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja donesena prvostepena presuda, koja je potvrđena presudama Okružnog i Vrhovnog suda. Stoga, Osnovni sud smatra da su apelantičini navodi neosnovani.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

26. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Obim vraćanja Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 0 P 027580 15 Rev od 14. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. maja 2018. godine a apelacija je podnesena 13. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica smatra da su joj u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Prije ispitivanja navodne povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate naknade na ime sticanja bez osnova. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

35. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski temelje na nezadovoljstvu odlukama donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu apelantica ukazuje da je u osporenom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

36. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je "svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku". Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja". Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno naveo sve izvedene dokaze, šta proizlazi iz tih dokaza, te da je svoje zaključke zasnovao na tim dokazima, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava. Naime, Osnovni sud je jasno obrazložio iz kojih sve dokaza proizlazi da je tužitelj aktivno legitimisan u konkretnom slučaju, te jasno i argumentovano odgovorio na apelantičine prigovore koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka (na osnovu kojih je određena visina tužbenog zahtjeva), kao i ostale prigovore koje je apelantica isticala u toku prvostepenog postupka (zastara potraživanja i pasivna legitimacija apelantice). Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti su potvrdili i drugostepeni sud i Vrhovni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude, kao i revizione odluke, proizlazi da su Okružni sud i Vrhovni sud razmotrili žalbene-revizione navode apelantice, koje apelantica, zapravo, ponavlja i u apelaciji, te da su dali jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju, između ostalog, jer apelantica predloženim i izvedenim dokazima nije dokazala činjenice koje je isticala u toku postupka. U vezi sa apelantičinim navodima kojima ukazuje na prevarne radnje tužitelja, odnosno da ju je tužitelj zajedno sa izvođačem doveo u zabludu, Ustavni sud primjećuje da apelantica u toku prvostepenog postupka nije uopšte predložila dokaze na te okolnosti (pogledaj tačku 6. ove odluke), niti iz osporenih odluka, kao ni dokumenata priloženih uz apelaciju proizlazi da je to isticala u toku osporenog postupka, pa ove navode apelantica ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP i ZOO sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.

38. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava ne obrazlaže posebno, odnosno da ih zasniva na istim navodima koje je istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, niti proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantičinu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3820/18 (V. L.) | Sudska praksa | Aktio