Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1994/18 (D. O. i I. O.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1994/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj "unijeti datum sjednice" , u predmetu broj AP-1994/18 rješavajući apelaciju Dževada Obradovca i Irfana Obradovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Obradovca i Irfana Obradovca podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 142191 17 Gž 2 od 24. januara 2018. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 142191 15 P 2 od 1.

juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Obradovac i Irfan Obradovac (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Vrbanje - Banjaluke, koje zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 2. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 142191 17 Gž 2 od 24. januara 2018. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 142191 15 P 2 od 1. juna 2017. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja M. O. i A. S. (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanata, radi predaje u posjed, Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 142191 15 P 2 od 1. juna 2017. godine. Navedenom presudom obavezan je prvoapelant da tužitelju (M. O.) preda u posjed dio nekretnine k.č. broj 1808 u površini od 7,4 m², te su obavezani apelanti da tužiteljima predaju u posjed dijelove nekretnine k.č. broj 1809/1 u površini od 21,2 m² i 12,8 m², prema skici sudskog vještaka pobliže označenoj u izreci presude. Istom presudom obavezani su apelanti da tužiteljima solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 4.110,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u materijalne dokaze, provođenjem vještačenja i dopune vještačenja po vještaku geodetske struke, uviđajem na licu mjesta i saslušanjem vještaka), analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno utvrdio da nesporno proizilazi da na nekretninama (parcele označene kao k.č. broj 1808 i k.č. broj 1809/1, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) pravo raspolaganja ima Općina Banjaluka dok tužitelji imaju privremeno pravo korištenja odnosno, da je tužitelj M. O. vlasnik parcele k.č. broj 1808. Dalje, nakon izvršene identifikacije zemljišta koje je predmet spora, kao i uvida u važeće katastarske i zemljišnoknjižne evidencije utvrđeno je da su apelanti posjednici parcela koje graniče sa predmetnim parcelama. Na osnovu nalaza i dopune nalaza vještaka, na koji nisu prigovarale parnične stranke i koji je sud u cijelosti prihvatio, proizilazi da ukupna zauzeta površina predmetnog zemljišta od strane apelanata iznosi 41,4 m² (od strane prvoapelanta 28,6 m², a od strane drugoapelanta 12,8 m²). Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) prema kojima vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, s tim da vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojima i da se ista nalazi u državini tuženog. U konkretnom slučaju je utvrđeno da tužitelji imaju privremeno pravo korištenja predmetnog zemljišta dok tuženi apelanti, koji su zauzeli sporne površine predmetnog zemljišta, nisu upisani ni sa pravom privremenog korištenja, odnosno nemaju nikakvo pravo na predmetnom zemljištu u odgovarajućim zemljišno knjižnim evidencijama. Osnovni sud je istakao da tužitelji koji imaju pravo privremenog korištenja odnosno sukorištenja na predmetnom zemljištu, pa tako i na spornim dijelovima, imaju jače pravo na posjed tih dijelova zbog čega su apelanti dužni da im predaju u posjed sporne dijelove predmetnog zemljišta. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da prema utvrđenom činjeničnom stanju niko nema veća prava da raspolaže, koristi i posjeduje sporne dijelove predmetnog zemljišta od samih tužitelja kao vlasnika odnosno suvlasnika istog, zbog čega je sud primjenom odredbi čl. 127. i 131. stav 1. ZSP udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja za vraćanje u posjed spornog dijela predmetnog zemljišta.

4. Osnovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da su kao uživaoci nesmetano kroz duži niz godina stekli pravo vlasništva na spornom dijelu predmetnog zemljišta putem dosjelosti i građenja. Ovo iz razloga što shodno odredbi člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (tada važećeg zakona) apelanti nisu mogli steći pravo vlasništva, niti neko drugo pravo, održajem jer se radilo o zemljištu koje je predstavljalo društvenu svojinu. Također, sud je zaključio da nije od uticaja na rješenje predmetnog spora pozivanje apelanata na Regulacioni plan koji se ne može mijenjati sudskim odlukama. Naime, apelanti nisu dokazali da su Regulacionim planom (kojim se utvrđuju granice građevinskih parcela sa tačno određenim korisnicima i koje granice se ne mogu mijenjati odlukom suda nego u upravnom postupku) ili Planom parcelacije spornih parcela tužitelja i apelanata dobile novi oblik, nove granice i novu površinu koja je drugačija od stanja upisanog u relevantne zemljišno-knjižne evidencije. Naime, prema zemljišno-knjižnim evidencijama sporne površine predmetnog zemljišta, čija se predaja u posjed traži, pripada parcelama tužitelja na kojim su oni upisani sa pravom privremenog korištenja, za razliku od apelanata u čiju korist na spornom dijelu predmetnog zemljišta nije evidentirane bilo kakvo pravo, a što u konačnici tužiteljima daje jače pravo na posjed spornog dijela predmetnog zemljišta i u smislu odredbe člana 321. ZSP. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 142191 17 Gž 2 od 24. januara 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, dok je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav žalbe i takse na žalbu.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi u smislu odredbe člana 127. ZSP. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je tužitelj M. O. u konkretnom postupku dokazao da je vlasnik parcele k.č. 1808 odnosno, da su tužitelji upisani kao suposjednici 1/2 dijela na parceli k.č. broj 1809/1, koja parcela je upisana kao društvena svojina sa 1/1 dijela. Dalje, Okružni sud je naveo da su tužitelji predmetni postupak pokrenuli 5. aprila 2012. godine, kada je na snazi bio ZSP (koji je stupio na pravnu snagu 1. januara 2010. godine), te da su u smisli odredbe člana 325. ZSP tužitelji postali vlasnici odnosno suvlasnici parcele 1809/1. Dakle, stupanjem na snagu ZSP tužiteljima je na navedenoj parceli konstituisano pravo svojine obzirom da rješenje organa uprave u smislu odredbe člana 326. stav 1. ZOSP ima samo deklaratorni karakter, a nema svojstvo konstitutivnosti. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je predmetnu tužbu trebao podnijeti samo Grad Banjaluka, s obzirom da tužitelji imaju samo pravo korištenja i da se promjena vlasništva i posjeda može rješavati samo prema odredbama čl. 52. i 53. ZSP. Međutim, obzirom da je među parničnim strankama nesporno da apelanti drže u posjedu dio predmetnih nekretnina, te imajući u vidu činjenicu da su tužitelji dokazali da su vlasnici predmetnog zemljišta, pravilno je prvostepeni sud primjenom odredbe člana

126. ZSP usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Također, suprotno žalbenim navodima, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno cijenio prigovor apelanata koji se tiče održaja, te je o tome dao jasne i valjane razloge koje prihvata i Okružni sud. Neosnovani su i žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud trebao po službenoj dužnosti pribaviti izvod iz regulacionog plana za predmetno zemljište, iz razloga što je u konkretnom slučaju u pitanju vlasnička tužba a ne uređenje međa. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku o troškovima postupka zasnovao na pravilnoj primjeni odredbe čl. 386. stav 1. i 387. ZPP obzirom da je tužiteljima dosudio potrebne troškove nastale u parnici u skladu sa njihovim uspjehom u sporu. S druge strane, Okružni sud je u skladu sa odredbama člana 386 stav 1. u vezi sa članom 397. stav 1. ZPP odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav žalbe i takse na žalbu, iz razloga što apelanti nisu uspjeli u žalbenom postupku.

Apelacioni navodi

7. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti su obrazložili navodima kojim ukazuje da su osporene presude utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i procesnog prava. Apelanti su u apelaciji, između ostalog, detaljno prezentirali odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slažu, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja i navodeći da su redovni sudovi trebali primijeniti odredbe Zakona o premjeru i katastru RS, Zakona o uređenju prostora i građenju RS i Pravilnika o načinu ostvarivanja i održavanja katastra nepokretnosti RS. Apelanti smatraju da je došlo do povrede odredbi ZPP jer u postupku nije učestvovao Grad Banjaluka obzirom da se radi o zemljištu koje je društvena svojina, kao i da je prvo trebalo provesti postupak uređenja međa pa tek onda voditi predmetni parnični postupak. Osim toga, apelanti su ukazali da na njihovim parcelama postoje objekti (kuće i dvorišni objekti), te da je zbog osporenih odluka došlo u pitanje opstanak istih.

Relevantni propisi

8. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-O.U.S.)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

1. Zaštita prava svojine Vlasničke tužbe Član 126.

(1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2)Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.

(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

Tužba iz pretpostavljene svojine Član 131.

(1)Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

[…] Pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine Član 325.

Privremeno pravo korištenja do preuzimanja, pravo korištenja radi građenja i trajno pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika.

9. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 38/03) Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, utvrđeno da se u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, radi o vlasničkoj tužbi, te da su tužitelji vlasnici odnosno suvlasnici dijela predmetnog zemljišta koje apelanti drže u posjedu, dok apelanti nisu dokazali da su Regulacionim planom ili Planom parcelizacije stanje spornih parcela drugačije od stanja upisanog u relevantne zemljišno-knjižne evidencije. S tim u vezi, redovni sudovi su primjenom odredbi čl. 127. i 131. ZSP obavezali apelante da tužiteljima vrate u posjed sporni dio predmetnog zemljišta. Također, utvrđeno je da su stupanjem na snagu ZSP tužitelji postali vlasnici odnosno suvlasnici na dijelu predmetnog zemljišta (parcele k.č. broj 1809/1) i kao takvi imali aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe. Osim toga, redovni sudovi su visinu troškova postupka utvrdili na osnovu uspjeha stranaka u postupku primjenom relevantnih odredbi ZPP i AT. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova do kojeg su došli ocjenom provedenih dokaza, te dovodeći ga u vezu sa relevantnim odredbama ZSP i obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

14. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su razmotrili i navode koje apelanti ponavljaju u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1994/18 (D. O. i I. O.) | Sudska praksa | Aktio