Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3908/19 (M. K.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3908/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3908/19, rješavajući apelaciju Milutina Kandić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milutina Kandića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobra 2019. godine i broj 14 0 K 004180 19 Kv 13 od 17. septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milutin Kandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, kojeg zastupa Jovan Gotovac advokat iz Zvornika, podnio je 15. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobar 2019. godine i 14 0 K 004180 19 Kv 13 od 17. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Vlasenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Vrhovni sud je donio rješenje 14 0 K 004180 19 Kv 13 od 17. septembra 2019. godine kojim na osnovu člana 200. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) produžio pritvor protiv osumnjičenih (njih sedam, uključujući apelanta) za još tri mjeseca, tako da pritvor po ovom osnovu može trajati najduže do 2. decembra 2019. godine, u odnosu na apelanta iz razloga člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP.
5. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je najprije naveo iz čega proizilazi postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo ubistvo iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. i
37. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), za koje se istraga protiv njih sprovodi, ukazujući na dokaze iz kojih navedeno proizilazi, a koji potvrđuju postojanje osnovane sumnje za navedeno krivično djelo, kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora, u odnosu na radnje svakog od osumnjičenih pojedinačno.
6. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz odredbe člana 197. stav 1. ZKP, po kojima je javni tužilac predložio produženje pritvora, individualno određeno i obrazloženo za svakog od osumnjičenih, Vrhovni sud je našao da je osnovan prijedlog za produženje pritvora.
7. Vrhovni sud je najprije dao obrazloženje za pritvorski osnov iz člana 197. stav 1 tač., a) i v) ZKP (koji se ne odnosi na apelanta), a zatim u rješenju naveo sljedeće: Okolnost da svi osumnjičeni, nisu ispitani (u odnosu na osumnjičenog Slavišu Juroševića je raspisana međunarodna potjernica), u povezanosti sa ostalim okolnostima, prvenstveno da je jedan od saučesnika prilikom bjekstva sa lica mjesta, uputio prijetnje prisutnima, kako to potvrđuju svjedoci Želimir Sikimić i Dalibor Sikimić, i time već, nesumnjivo, uticao na njihovo iskazivanje o djelu („da ništa nisu vidjeli“), kao i činjenica da još nije pronađeno sredstvo povređivanja oštećenog, predstavlja valjanu podlogu za zaključak o koluzionoj opasnosti i postojanja razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP, prema svim osumnjičenim. Kada se navedeno dovede u vezu sa činjenicom da se osumnjičeni Slaviša Jurošević nalazi u bjekstvu, a da svi osumnjičeni, prilikom kasnijih ispitivanja kod tužioca, nisu iznosili svoju odbranu i odgovarali na postavljena pitanja, onda se, po ocjeni Vrhovnog suda ukazuje opravdanim postojanje naročitih okolnosti da će osumnjičeni, boravkom na slobodi, ometati krivični postupak međusobnim uticajem u cilju usklađivanja iskaza, kao saučesnici.
8. Kako je naveo Vrhovni sud u odnosu na pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka
g) ZKP, u prijedlogu za produženje pritvora je dato detaljno i valjano obrazloženje. Težina krivičnog djela, sa aspekta visine zaprijećene kazne zatvora, težina posljedice, a posebno okolnosti koje se odnose na način izvršenja djela - da je povređivanje oštećenog Slobodana Vasiljevića, izvršeno od strane sedam lica na javnom mjestu, ispred Parohijskog doma u Šekovićima, tokom društvenog događaja, gdje je bio okupljen veliki broj ljudi, kao i to da se radi o maloj lokalnoj sredini u kojoj bi, zbog ovakvog brutalnog načina povređivanja oštećenog, puštanje na slobodu osumnjičenih, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Radi toga, a cijeneći i činjenicu proteka, relativno kratkog vremena od izvršenja djela (1. jun 2019. godine) i po ocjeni Vrhovnog suda, ukazuje se nužnim produženje pritvora i po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačke
g) ZKP, za sve osumnjičene.
9. Vrhovni sud je naveo da kada se cijeni složenost postupka istrage, posmatrano s aspekta više osumnjičenih (osam lica, od kojih je jedno u bjekstvu), dokaznog materijala koji je do sada pribavljen i koga je nužno u daljem toku istrage pribaviti, posebno dodatnu operativno kriminalističku analizu telekomunikacija, te preduzeti radnje u pronalasku predmeta izvršenja djela, prema mišljenju Vrhovnog suda navedene okolnosti, obrazložene u prijedlogu, predstavljaju naročito važne razloge u smislu člana 200. stav 3. ZKP, za produženje pritvora, uz postojanje naprijed utvrđenih posebnih pritvorskih razloga iz odredbe člana 197. stav 1. ZKP. Vrhovni sud je nadalje ukazao na odredbu člana 200. stav 3. ZKP i zaključio da je u konkretnom slučaju ostvaren zakonski uslov za produženje pritvora, u smislu citirane zakonske odredbe, koji se ogleda u težini krivičnog djela ubistvo iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. i 37. KZ, obzirom na zaprijećenu kaznu za to djelo (kazna zatvora najmanje pet godina), a naročito važni razlozi, kao jedan od kumulativno propisanih uslova za produženje pritvora u fazi istrage, se manifestuju u složenosti postupka istrage, posmatrano sa aspekta većeg broja osumnjičenih i dokaznog materijala koji je nužno u daljem toku istrage pribaviti. Imajući u vidu obim i karakter istražnih radnji koje je potrebno obaviti u daljem toku istrage, da se istraga sprovodi protiv osam osumnjičenih, Vrhovni sud je našao da je produženje pritvora za još 3 (tri) mjeseca, potreban period u kome će se dovršiti istraga. Takođe, Vrhovni sud je naveo da u prijedlogu za produženje pritvora, nisu ponuđeni dokazi iz kojih proizilazi osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 365. stav 4. u vezi sa st. 1. i 3. KZ, koje djelo je, u smislu člana 13. stav 1. tačka 43. Zakona o suzbijanju korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, u nadležnosti Okružnog suda u Banjoj Luci-Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, a za gonjenje učinilaca tog djela, nadležno Republičko javno tužilaštvo Republike Srpske-Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala.
10. Protiv rješenja od 17. septembra 2019. godine osumnjičeni, uključujući apelanta su izjavili žalbe. Vrhovni sud (drugostepeno vijeće) je donio rješenje broj 14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobra 2019. godine kojim je žalbe osumnjičenih odbio kao neosnovane.
11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant (njegov branilac) žalbu izjavio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Krivičnog zakona i povrede člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) , sa prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje preinači tako što će se odrediti puštanje na slobodu apelanta ili da se rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom vijeću na ponovno odlučivanje.
12. Vrhovni sud je naveo da je razmatrajući spis, pobijano rješenje i žalbe, odlučio kao u izreci, dajući sljedeće razloge: Detaljnom analizom pobijanog rješenja u vezi sa žalbenim navodima, sud nije našao bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje se žalbama ukazuje. Vrhovni sud je smatrao da su neosnovani žalbeni prigovori da je povrijeđeno pravo na odbranu osumnjičenih, zbog činjenice da nisu upoznati sa iskazom svjedoka oštećenog Slobodana Vasiljevića i da im isti nije dostavljen. Kako je naveo Vrhovni sud ne postoji obaveza dostavljanja iskaza saslušanih svjedoka braniocima i osumnjičenim, već im se mora omogućiti da u taj dokaz izvrše uvid. Prema stanju spisa Vrhovni sud nije mogao zaključiti da im je to pravo uskraćeno, već da im je samo u skladu sa zakonom, zbog interesa istrage, ograničen uvid u dio tog zapisnika i to strana 6.
13. Suprotno žalbenim prigovorima osumnjičenih, Vrhovni sud je našao da su u pobijanom rješenju dati razlozi o svim odlučnim činjenicama, odnosno o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo ubistva iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. i 37. KZ, kao i razlozi o postojanju uspostavljenih pritvorskih razloga za svakog osumnjičenog, radi čega su neprihvatljivi prigovori žalbi zasnovani na tvrdnji da je prvostepeno rješenje zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP. Isto tako, nije učinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP jer suprotno žalbenim navodima, pobijano rješenje je u dovoljnoj mjeri za ovu fazu postupka, izvršilo ocjenu dokaza iz kojih je utvrdilo da i dalje postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo ubistva iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. i 37. KZ.
14. Obzirom da se prema navodima iz žalbe apelanta ukazuje na povredu prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropska konvencija, a koji su vezani za bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud je kroz ocjenu neosnovanosti tih prigovora, utvrdio da nisu osnovani i prigovori kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio pravo na slobodu i sigurnost apelanta.
15. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeno vijeće je cijenilo sve dokaze za svakog osumnjičenog shodno njegovoj ulozi u izvršenju krivičnog djela, koja se ovoj fazi krivičnog postupka može i treba cijeniti i obrazložiti. Dati razlozi, kako o osnovanoj sumnji, tako i o pritvorskim razlozima su dovoljno konkretizovani, određeni i jasni, te ih je kao takve prihvatilo i drugostepeno vijeće. Vrhovni sud dalje obrazlaže postojanje osnovane sumnje.
16. Nadalje je Vrhovni sud ponovio date razloge od strane prvostepenog vijeća (svi osumnjičeni, nisu ispitani, u odnosu na osumnjičenog Slavišu Juroševića je raspisana međunarodna potjernica, jedan od saučesnika uputio prijetnje prisutnima, nije pronađeno sredstvo povređivanja oštećenog) te je naveo da je prvostepeno vijeće pravilno cijenio navedeno kao naročite okolnosti koja ukazuje na koluzionu opasnosti i postojanje razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) ZKP za produženje pritvora prema svim osumnjičenim, pa je drugačije stanovište žalbi neosnovano.
17. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je u pobijanom rješenju dato detaljno i valjano obrazloženje i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke g) ZKP za sve osumnjičene, kroz ocjenu težine krivičnog djela, preko visine zaprijećene kazne i težine posljedice, kao i drugih okolnosti koje se odnose na način izvršenja krivičnog djela, a u vezi sa činjenicom da je djelo izvršeno na javnom mjestu, ispred parohijskog doma gdje se očekuje poštovanje samog mjesta na kome se nalaze, kao i to da se radi o maloj lokalnoj sredini u kojoj bi, zbog ovakvog načina izvršenja i težine posljedica, njihovo pojavljivanje, dakle puštanje na slobodu, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Sve navedene i obrazložene okolnosti, za konkretnu situaciju, u pogledu postojanja stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, kao osnova iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKP odnose se na konkretne radnje i događaje u vremenu relevantnom za produženje pritvora, koje, i po ocjeni drugostepenog vijeća Vrhovnog suda, potvrđuju pravilnost zaključka o nužnosti dalje mjere pritvora po navedenom pritvorskom osnovu.
18. Konačno, Vrhovni sud je naveo da se žalbama ne ukazuje na neke nove činjenice i okolnosti, kojima se dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pobijanog rješenja, na kojima je zasnovan zaključak o daljoj potrebi primjene mjere pritvora, po uspostavljenim pritvorskim razlozima i mogućnost izricanja mjera zabrane.
19. Iz navedenih razloga, prema mišljenju Vrhovnog suda žalbe osumnjičenih nisu osnovane, te je valjalo te žalbe odbiti na osnovu člana 337. stav 3. ZKP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je pritvor određeno po osnovu člana 197. stav 1 tač. b) i g) ZKP , te da odluka suda ne sadrži jasno i dovoljno obrazloženje ni jasne razloge na koji način apelant može uticati na dokaze ili u čemu se konkretno ogleda stvarna prijetanja narušavanju javnog reda. S tim u vezi apelant ukazuje da sud navodi da nije ispitan osumnjičeni Jurošević, u odnosu na kojeg je u toku postupak uručenja BiH, pa apelant navodi da ukoliko bude pušten na slobodu „nema ni teorijske šanse“ da stupi u kontakt sa ovim licem, niti ima motiv da stupi sa njim u kontakt. Što se tiče prijetnji određenim svjedocima (“ništa niste vidjeli“) u odnosu na osnov iz člana 197. stav 1 točka b) ZKP, apelant navodi da apelantu „ne može štetiti što je neko od osumnjičenih prijetio svjedocima, a zna se i ko.“. Takođe apelant navodi da činjenica da još nije pronađeno sredstvo izvršenja djela (metalna šipka) takođe ne predstavlja teret za apelanta, jer su svjedoci naveli ko je nosio šipku. Apelant navodi da u odnosu na njega nije jasno obrazložen osnov za „određivanje pritvora“, odnosno u čemu konkretno može doći do remećenja javnog reda kada se ima u vidu činjenica da apelant živi na selu 40 km udaljenom od mjesta gdje žive oštećeni i svjedoci. Apelant je tražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud odlučio o puštanju apelanta iz pritvora, s obzirom na u apelaciji ukazana kršenja ljudskih prava.
b)Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je svjesno i u mjeri koju mu nalaže zakon cijenio sve žalbene prigovore apelanta i o njima dao sasvim jasne odgovore.
22. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da apelacija ne sadrži i ne precizira dokaze koji bi učinili vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi prava koje apelant navodi. Tužilaštvo navodi da apelant „minimizira“ i pogrešno navodi pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, Svi apelantovi prigovori iz apelacije su isticani u toku postupka i o istom su data obrazloženja , te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik“ Republike Srpske broj 64/17 i 104/18, Odluka Ustavnog suda), u relevantnom dijelu glasi Pokušaj Član 22.
(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Za pokušaj krivičnog djela učinilac će se kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
3. Saučesništvo u krivičnom djelu Saizvršilaštvo Član 37.
Ako više lica zajednički izvrše krivično djelo učestvujući u radnji izvršenja ili nekom drugom radnjom značajno doprinesu njegovom izvršenju, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
GLAVA XII
KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA
Ubistvo Član 124.
(1) Ko drugog liši života, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno pod posebno olakšavajućim okolnostima, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik“ Republike Srpske br. 53/12, 91/17 i 66/18), u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[…]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, […]
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Trajanje pritvora u istrazi Član 200. stav 3.
Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 2. oktobra 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. oktobra 2019. godine , a apelacija je podnesena kada18. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spri-ječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
32. U konkretnom predmetu apelant osporava postojanje pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1 tač. b) i g) ZKP, odnosno ukazuje da u osporenim rješenjima nisu data jasna i relevantna obrazloženja kako to apelant može uticati na svjedoke, odnosno u čemu se ogleda narušavanje javnog reda. Apelant smatra da su redovni sudovi propustili dati obrazloženje zbog čega nema mjesta da se apelantu odrede mjera zabrane.
33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije pretvoriti u kaznu za osumnjičenog. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te načelno samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tačke a), b), v) i g).
34. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ničim ne dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje, te nalazi da isto nije potrebno razmatrati.
35. Apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP. Ometanje istrage.
36. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (Jarzyński protiv Poljske, stav 43). Međutim, on se ne može temeljiti samo na vjerovatnosti teške kazne već mora biti povezan s određenim činjenicama (Merabishvili protiv Gruzije [VV], stav 224).Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38,objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio za sve osumnjičene da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će osumnjičeni, među kojima je aplenat, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Vrhovni sud je ovakav zaključak temeljio na sljedećim činjenicama: da je jedan od osumnjičenih još u bjekstvu, da je bježeći sa lica mjesta jedan od osumnjičenih već uputio prijetnje svjedocima („da ništa nisu vidjeli“), te je Vrhovni sud naveo i da još nije pronađeno sredstvo kojim je oštećeni povrijeđen (metalna palica). Ove činjenice su dovedene u vezu sa činjenicom da osumnjičeni, prilikom ispitivanja kod tužioca, nisu iznosili svoju odbranu i nisu odgovarali na pitanja, te je Vrhovni sud našao da postoje opravdane naročite okolnosti da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati postupak međusobnim uticajem u cilju usklađivanja iskaza. Vrhovni sud je po žalbi naveo da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo vanredne okolnosti (nedostupnost jednog od osumnjičenih, upućene prijetnje svjedoku i da još nije pronađeno sredstvo izvršenja) te je naveo da je drugačije stanovište žalbi neosnovano. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu pozvali samo na apstraktne razloge već da su za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, kao i ostali osumnjičeni, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje dali dovoljne i relevantne razloge kako to i zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije.
38. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP jer, prema apelacionim navodima, nisu dati konkretni razlozi da bi puštanjem apelanta na slobodu došlo do narušavanja javnog reda, pri čemu apelant ukazuje na protek vremena i na činjenicu da apelant živi 40 km udaljen od mjesta u kojem živi oštećeni.
39. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u „posebnim okolnostima“, i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud dalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51 i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).
40. Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koja apelant osporava apelacijom jasno navedeno da redovni sud još uvijek smatra da i dalje egzistiraju uslovi za pritvor po osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant (i ostali) bude pušten na slobodu zasnovana na okolnostima koje sud navodi: visina zaprijećene kazne, krivično djelo za koje se teret, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja – brutalno premlaćivanje oštećenog izvršeno od strane sedam lica, na javnom mjestu, ispred Parohijskog doma, u toku društvenog događaja, kada je bio okupljen veći broj ljudi. Vrhovni sud je naveo da samo mjesto izvršenja (Parohijski dom) iziskuje poštivanje toga mjesta, te da se radi o jednoj maloj lokalnoj sredini, što su sve vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu apelanta rezultiralo prijetnjom narušavanju javnog reda. Osim toga, Vrhovni sud je naveo činjenicu proteka relativno kratkog vremena nakon događaja (događaj se desio 1. juna 2019. godine, a rješenje donijeto 17. septembra, odnosno po žalbi 2. oktobra 2019. godine) te zaključio da sve ove okolnosti (u nedostatku novih okolnosti pruženih od strane odbrane) izvršenja djela, opravdavaju potrebu daljeg zadržavanja u skladu sa članom 197 stav 1 tačka g) ZKP. Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, usljed navedenih konkretnih okolnosti, apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Naime, sasvim je opravdano, s naglaskom da se ovo odnosi isključivo na konkretan slučaj, da će upravo „način izvršenja“ krivičnog djela i posljedice krivičnog djela, rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i izazvati revolt građana jedne male lokalne sredine u kojoj se slučaj desio, pogotovo kada se ima u vidu u datum dešavanja (1. jun 2019. godine), te Ustavni sud nalazi da su dati razlozi jasni, obrazloženi i opravdani. Naime, Ustavni sud takođe primjećuje pokušaj apelanta da relativizira cijeli slučaj (kako je naveo u apelaciji) ističući „istina je da je oštećeni pretrpio teške tjelesne povrede te da se do sada u određenoj mjeri oparavio od povređivanja. Nije ni sporno da neko lice zadobije teške tjelesne povrede, ali je sporno da se za takve povrede određuje pritvor osumnjičenim“. Međutim, iz osporenih rješenja proizilazi postojanje osnovane sumnje (koje apelant ne osporava) da su osumnjičeni uključujući apelanta osumnjičeni za izvršenje krivičnog djela ubistvo iz člana 124. KZ u vezi sa čl. 22. i 37. KZ.
41. Takođe, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizilazi da je Vrhovni sud naveo da u žalbi nije ukazano na nove činjenice i okolnosti kojima se dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima je zasnovan zaključak o daljnjoj potrebi primjene mjere pritvora i mogućnost izricanja mjera zabrane, čime je dakle, ispitana mogućnost izricanja mjera zabrane. Takođe, imajući u vidu da je apelant ukazao na povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, bez daljnjeg obrazlaganja te činjenicu da je apelant osporio žalbom prvostepeno rješenje, te mu je Vrhovni sud odlučio o žalbi i donio rješenje za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama naveo da je dovoljno jasno i obrazloženo , Ustavni sud nalazi da ne treba posebno razmatrati ovaj navod. Takođe, ukazivanje apelanta na praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda u konkretnom predmetu ne utiče na drugačije rješavanje konkretnog predmeta pred Ustavnim sudom.
42. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1. tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su u osporenim rješenjima dati dovoljni i za konkretni predmet jasni razlozi koji opravdavaju produženje pritvora apelantu iz osnova člana 197. stav 1 tač. b) i g) ZKP.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević