Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2241/19 (R. Č., E.P., N.Z., I.E., A.M., M.M., D.V., A.H., A.P. i drugi)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2241/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine u predmetu broj AP-2241/19, rješavajući apelaciju R. Č. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli R. Č., E.P., N.Z., I.E., A.M., M.M., D.V., A.H., A.P., E.R., A.M., R.B., A.H., N.E., A.O., E.P., M.S., A.O., A.H., S.B., S.B., F.Z., H.S., A.H., M.K., A.M., E.F., N.P., S.M., A.Ž., S.P., S.H., M.R., A.T., A.T., Š.S., M.Z., M.Đ., M.E. i M.M. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 048481 15 Rsž od 31. oktobra 2017.
godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 048481 14 Rs od 23. septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. Č., E.P., N.Z., I.E., A.M., M.M., D.V., A.H., A.P., E.R., A.M., R.B., A.H., N.E., A.O., E.P., M.S., A.O., A.H., S.B., S.B., F.Z., H.S., A.H., M.K., A.M., E.F., N.P., S.M., A.Ž., S.P., S.H., M.R., A.T., A.T., Š.S., M.Z., M.Đ., M.E. i M.M. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa advokat Ćupina Faruk iz Advokature "Ćupina & Co" d.o.o. iz Mostara, podnijeli su 23. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 048481 18 Rev od 12. marta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 048481 15 Rsž od 31. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 048481 14 Rs od 23. septembra 2015. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-46/18 od 31. januara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 048481 15 Rsž od 31. oktobra 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obveže tužena (JU “Prva osnovna škola” Stolac) da apelantima isplati neisplaćene razlike toplog obroka i razliku neisplaćenog regresa za period i u iznosima kako je to navedeno u izreci prvostepene presude sa zakonskim zateznim kamatama.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su apelanti dokazali pravni osnov svog potraživanja (član 41. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja u HNK, ali da su propustili dokazati visinu potraživanja shodno čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu osporila visinu tužbenog zahtjeva, kod kojeg odgovora je u cjelosti ostala i na pripremnom ročištu, dok na glavnu raspravu nije pristupila, pa je održana bez njenog prisustva. Kantonalni sud je naveo da su apelanti tužbeni zahtjev za regres postavili na način da potražuju iznose koji su isplaćeni prema spiskovima zaposlenika sa iznosima isplaćenog regresa za period 2008. do 2012. godine, dok visina razlike neisplaćenog regresa koja se potražuje tužbom nije poznata niti je ičim dokazana, a na apelantima je bio teret dokazivanja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da spiskovi zaposlenih radnika za isplatu toplog obroka, koje su apelanti izveli na okolnosti dokazivanja neisplaćene razlike toplog obroka, ne mogu biti valjan dokaz na okolnosti visine neisplaćene razlike toplog obroka, zato što nisu ovjereni od računovodstva niti je vidljivo ko ih je sačinio, te naglasio da (sve kad bi i bili valjan dokaz) se u istima navode iznosi za isplatu, a ne iznosi koji bi predstavljali razliku neisplaćenog toplog obroka. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata, jer nije dokazna visina istog odnosno apelanti na okolnosti visine potraživanja nisu izveli dokaz finansijskim vještačenjem ili drugi dokaz kojim bi se na valjan način utvrdila razlika neisplaćenog toplog obroka i regresa.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević