Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3090/19 (F.J.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3090/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3090/19, rješavajući apelaciju F. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. J. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022499 17 Uvp od 23.
jula 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. F. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 29. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 022499 17 Uvp od 23. jula 2019. godine.
2. Rješenjem Žalbenog vijeća pri Vijeću Ministara BiH od 22. marta 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena na Zaključak Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH od 28. aprila 2016. godine kojim je određeno izvršenje dopunskog rješenja Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine od 16. marta 2016. godine i naloženo Vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine da dostavi kopije relevantnih dokumenata, ovlaštenim radnicima Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH i omogući pristup drugim informacijama, te da nakon završenog nadzora sačini izvještaj i eventualno preduzme odgovarajuće mjere i o svemu obavijesti apelanta, kao podnosioca zahtjeva.
3. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja Žalbenog vijeća pri Vijeću Ministara Bosne i Hercegovine od 22. marta 2016. godine, u upravnoj stvari upravnog i inspekcijskog nadzora, Sud BiH je donio rješenje od 11. decembra 2017. godine kojim je predmetnu tužbu odbio.
4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje rješenja Suda BiH od 11. decembra 2017. godine, Sud BiH je donio presudu od 23. jula 2019. godine kojom je predmetni zahtjev odbio. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je predmet ocjene zakonitosti u konkretnom upravnom sporu akt kojim je odbijena kao neosnovna žalba izjavljena na Zaključak o dozvoli izvršenja koje je donijelo Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, kao prvostepeni organ. Nadalje, da je iz podataka u spisu nesporno da je u stavu III dispozitiva zaključka prvostepenog organa naloženo postupanje po zahtjevu apelanta i naloženo Vanjskotrgovinskoj komori da dostavi kopije dokumenta o utvrđenom kontigentu detašmana za 2012., 2013., 2014. i 2015. godinu, kopije zahtjeva svih preduzeća za izdavanje završne saglasnosti, kopije mjesečnih izvještaja savezne agencije za rad, te da u skladu sa svim navedenim sačine izvještaj i odrede eventualne mjere. Sud BiH je naveo da apelant u zahtjevu navodi da je Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH dužno izvršiti i inspekcijski nadzor i da za to nema smetnje. Međutim, Sud BiH je istakao da Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH nije nadležno za inspekcijski nadzor nego Ministarstvo pravde BiH. Također, Sud BiH je naveo da, iz zahtjeva koji je podnio apelant nesporno proizilazi da je apelant tražio upravni nadzor nad radom komore u domenu obavljanja stručnih poslova na izdavanju saglasnosti, a da je zaključkom o dozvoli upravo i naloženo dostavljanje podataka od strane komore koji se odnose na detašmane. U konačnici Sud BiH je istakao, imajući u vidu da je zahtjev apelanta glasio da se provede nadzor nad radom Vanjskotrgovinske komore BiH, da je zaključak o dozvoli izvršenja koje je donio prvostepeni organ donesen po zahtjevu apelanta, te da je pravilnom primjenom materijalnog propisa, na osnovu prethodno pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, donesen i konačni akt Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara BiH.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u aspektima prava na pristup sudu, prava na procesnu ravnopravnost, prava na nezavisnost i nepristrasnost u suđenju, prava na suđenje u razumnom roku, te zabrane arbitrarnog postupanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. Ustavni sud ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom, ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke. Stoga je u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda da odgovori na pitanje da li je u predmetnom postupku odlučivano o apelantovim građanskim pravima ili obavezama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da zahtijevanje inspekcijskog nadzora nad radom Vanjskotrgovinske komore BiH spada u oblast javnog prava i stoga ne potpada pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević