Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1276/18 (O.A.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1276/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1276/18, rješavajući apelaciju O. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija O. A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 010893 15 Rev od 14. novembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 010893 10 Gž od 17. marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. O. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 010893 15 Rev od 14. novembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 010893 10 Gž od 17. marta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 24. jula 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da dostave odgovore na apelaciju, a 3. oktobra 2019. godine odgovor na apelaciju zatražen je od Pravobranilaštva Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo).
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 5. augusta 2019. godine, Općinski sud 2. septembra 2019. godine, Kantonalni sud 6. septembra 2019. godine, a Pravobranilaštvo 8. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 010893 09 P od 22. septembra 2010. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te su obavezani tuženi (Brčko distrikt BiH i S. V., u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) da apelantu isplate određeni novčani iznos na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime fizičkog bola, na ime pretrpljenog straha, te na ime duševnog bola zbog naruženosti na način detaljno naveden u izreci. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant 25. februara 2007. godine, radeći poslove kod drugotuženog (na lokalitetu na kojem je u neposrednoj blizini izgrađena tržnica „Arizona“), nedaleko od poljskog WC, krčeći „ostrugu“ aktivirao minsko-eksplozivnu napravu i tom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede, koje su kao posljedicu imale umanjenje njegove životne aktivnosti od 83 %. Navedeno je da područje na kojem je apelant vršio određene radnje nije bilo označeno natpisom „Pazi mine“, već je naknadno, neposredno nakon štetnog događaja, Deminerski tim Civilne zaštite Brčko distrikta narušio lice mjesta, i to prije zvaničnog uviđaja policije, izvršio je pregled užeg lica mjesta, postavio je tablu sa naznakom „Pazi mine“ a sve radi daljnje zaštite terena. Navedeno je da prigovor pasivne legitimacije na strani tuženih prvostepeni sud nije prihvatio, jer iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da je apelant bio zaposlen kod drugotuženog i da je po njegovom nalogu obavljao poslove krčenja prostora oko poljskog WC, gdje je i stradao, a iz zapisnika o uviđaju Policijske uprave Brčko distrikta utvrđeno je da je apelant stradao od mine locirane na području Brčko distrikta, dakle, na prostoru koji pripada prvotuženom, te tuženi ne mogu biti izuzeti od odgovornosti za nastalu štetu, jer imaju obostrani doprinos u njenom nastanku. Navedeno je da je uzrok nastanka štete nepropisno obilježeno i nezaštićeno minsko polje od prvotuženog i nalog drugotuženog dat apelantu da obavi poslove čišćenja terena koji nije bio siguran za nesmetan rad. Zbog navedenog je utvrđeno da tuženi solidarno odgovaraju apelantu za naknadu štete u skladu sa članom 206. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je nesumnjivo da su štetu prouzrokovali bez jasnog razgraničenja u njihovom doprinosu. Općinski sud je naveo da je primjenom čl. 154, 173, 200. i 206. ZOO obavezao tužene da apelantu nadoknade štetu na način detaljno naveden u izreci.
7. Protiv navedene presude Općinskog suda tuženi su podnijeli žalbu. Kantonalni sud je, razmatrajući žalbene navode, ocijenio da je, radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i s tim u vezi pravilne primjene materijalnog prava, potrebno pred tim sudom održati usmenu raspravu. Nakon rasprave koju je održao 20. februara 2015. godine u prisustvu apelanta i njegovog opunomoćenika, kao i tuženih i njihovih zastupnika, odnosno opunomoćenika, donio je Presudu broj 33 0 P 010893 10 Gž od 17. marta 2015. godine kojom je žalbu tuženih uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dosuđenom dijelu presude na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbio.
8. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je nakon održane rasprave pred tim sudom utvrdio isto činjenično stanje u vezi sa štetnim događajem kao i prvostepeni sud (mjesto i način na koji je apelant zadobio teške tjelesne povrede), te je s obzirom na takvo utvrđeno činjenično stanje ocijenio da je pogrešan stav prvostepenog suda da su tuženi apelantu solidarno odgovorni za nastalu štetu. Navedeno je da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio prigovor pasivne legitimacije na strani prvotuženog. Naime, navedeno je da je procesna legitimacija odraz konkretnog pravnog odnosa stranke prema predmetu konkretnog spora, te da za utvrđivanje postojanja procesne legitimacije (aktivne ili pasivne) procesno pravo upućuje na materijalno pravo, u konkretnom slučaju na odgovarajuće odredbe Zakona o deminiranju u Bosni i Hercegovini, kojim se, između ostalog, regulira organizacijska struktura deminiranja i provođenje deminiranja u Bosni i Hercegovini, kako je to sadržano u poglavljima II i III Zakona. Navedeno je da je tim zakonom decidirano propisan način osnivanja Komisije za deminiranje u BiH, kao centralnog tijela za poslove deminiranja (sastav Komisije i izbor članova, djelokrug rada i način finansiranja Komisije, odgovornost za rad Komisije), formiranje Centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BHMAC), njegovu organizaciju, finansiranje, pitanje odgovornosti i nadzora nad radom BHMAC-a, obavljanje zadataka vezanih za proces deminiranja koji se provodi na osnovu Plana deminiranja u BiH, a koji na prijedlog BHMAC-a odobrava Komisija za deminiranje u BiH, a usvaja Vijeće ministara, te nadležnost vlasti Bosne i Hercegovine, odnosno tijela na nivou Bosne i Hercegovine za osiguranje-uvjeta za izvršenje dugoročnog zadatka deminiranja.
9. Nadalje je navedeno da je iz iskaza svjedoka A. E., zaposlenika BHMAC-a, utvrđeno da je područje na kojem se desio štetni događaj obuhvaćeno projektom, tj. Planom deminiranja u BiH, da u operativnom smislu postupak deminiranja na tom lokalitetu, nedaleko od pijace „Arizona“, nije bio u potpunosti završen, da se deminiranje predmetnog lokaliteta vršilo po prioritetu. Utvrđeno je da su na tom lokalitetu i 2002. i 2004. godine prilikom deminiranja prostora u blizini mjesta na kojem se desila predmetna nesreća pronađen određen broj protivpješadijskih mina, te da je prilikom uviđaja na licu mjesta nakon štetnog događaja pronađeno još mina zaostalih iz rata koji se vodio na području BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Navedeno je da je, nakon izvršenog uviđaja, utvrđeno da se minska nesreća dogodila na samoj granici između određenih parcela (detaljno navedenih na strani 4. presude), a što po skici označava „sumnjivu zonu“ na minsku opasnost, te ulazi u područje koje se vodi kao djelimično deminirano, tako da dio parcele na kojoj se desila minska nesreća nije bio deminiran. Nadalje je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je apelant povrijeđen u predmetnom štetnom događaju koji nije u vezi sa procesima koje iz svoje nadležnosti preduzima BHMAC zbog čega za štetu prouzrokovanu apelantu, kao trećem licu, u vršenju svojih funkcija odgovara Bosna i Hercegovina po principu subjektivne odgovornosti, odnosno krivice u skladu sa članom 172. stav (1) ZOO. S tim u vezi, prvotuženi Brčko distrikt BiH, suprotno zaključku prvostepenog suda, nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku.
10. Nadalje je navedeno da apelant svoj tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog temelji na tvrdnjama da je za njega duži vremenski period obavljao različite poslove, da nije bio prijavljen, da mu je drugotuženi isplaćivao dnevnice za obavljane poslove, te da je i kritične prilike zadobio tjelesne povrede upravo obavljajući poslove po nalogu drugotuženog. S tim u vezi, navedeno je da se u konkretnom slučaju odgovornost drugotuženog mora ocijeniti po principu krivice, u skladu sa članom 154. stav (1) ZOO, te da je na apelantu bio teret dokazivanja da je predmetna šteta nastala krivicom drugotuženog, a što apelant tokom postupka izvedenim dokazima nije dokazao. Nadalje je navedeno da je iz iskaza određenih svjedoka, detaljno navedenih na strani 4. presude, utvrđeno da je apelant, zajedno sa drugim licima, po odobrenju drugotuženog koristio za stanovanje pomoćni objekt - baraku, koji se zajedno sa poljskim WC nalazio na udaljenosti 40 do 50 m od stambenog objekta u kojem je povremeno boravio drugotuženi. Navedeno je da je parcela na kojoj se nalazio stambeni objekt u vlasništvu drugotuženog i da nije bila ograđena, da su se po njoj apelant i svjedoci, kao i treća lica (lica koja su koristila za stanovanje pomoćni objekt-baraku za vrijeme dok bi obavljali poslove na pijaci „Arizona“, ili tražili posao za dnevnicu) nesmetano kretali i da im nije bilo poznato da se radi o miniranom području, jer na predmetnoj parceli nisu bilo postavljeno obilježje opasnosti od mina. Navedeno je da apelant tokom postupka nije dokazao da je drugotuženi svojim radnjama ili propustima da preduzme određene radnje prouzrokovao štetu apelantu. Obaveza naknade štete, u skladu sa odredbom člana 154. stav (1) ZOO, mora sadržavati sljedeće pretpostavke: štetnu činjenicu, nedopuštenu štetu, uzročnu vezu između štetnog događaja i štete. S tim u vezi, navedeno je da je za priznavanje prava na naknadu potraživane nematerijalne štete u odnosu na drugotuženog (čl. 154, 155. i 200. ZOO) apelant kao oštećeni bio dužan dokazati uzročno-posljedičnu vezu između radnji, odnosno propusta drugotuženog i prouzrokovane predmetne štete, što apelant na odgovarajući način nije dokazao. Zbog navedenog, suprotno iznesenom stavu prvostepenog suda, ne postoji obaveza drugotuženog za naknadu nastale štete apelantu.
11. Protiv navedene drugostepene presude apelant je izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud Presudom broj 33 0 P 010893 15 Rev od 14. novembra 2017. godine odbio.
12. U obrazloženju presude Vrhovnog suda ponovljeno je činjenično utvrđenje nižestepenih sudova. U odnosu na pitanje koje se odnosi na pasivnu legitimaciju za odgovornost za štetu uzrokovanu neeksplozivnom-eksplozivnom napravom zaostalom iz rata 1992-1996. godine navedeno je da se, u skladu sa članom 173. ZOO, šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Navedeno je da je u konkretnom slučaju minsko-eksplozivna naprava opasna stvar zbog čega je nesporno da se radi o pretpostavljenoj uzročnosti u pogledu odgovornosti za štetu. Međutim, po članu 174. ZOO, za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a pod imaocem se smatra vlasnik stvari, kao i društveno-pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korištenje. S tim u vezi, navedeno je da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da nema odgovornosti prvotuženog kao društveno-pravnog lica, jer na toj minsko-eksplozivnoj napravi nije imao pravo raspolaganja, niti mu je ta stvar data na privremeno korištenje. Brčko distrikt je kao pravno lice osnovan Arbitražnom odlukom za Brčko distrikt 8. marta 2000. godine, pa kako nije dokazano da je prvotuženi imao pravo raspolaganja ili pravo korištenja na minsko-eksplozivnoj napravi koja je nanijela apelantu štetu, to nema objektivne odgovornosti prvotuženog.
13. Nadalje je navedeno da u odnosu na postojanje subjektivne odgovornosti na strani prvotuženog, po članu 154. stav (1) ZOO, onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Za ovaj oblik odgovornosti potrebno je dokazati, osim subjekata pravnog odnosa, štetnu radnju, krivicu, uzročnu vezu, te postojanje štete. U konkretnom slučaju, po ovom subjektivnom obliku odgovornosti, apelant nije dokazao uzročnu vezu između radnji prvotuženog koji je na lokalitetu na kojem se desila štetna posljedica organizirao tržnu pijacu ,,Arizona“, jer ta radnja nije uzrokovala štetu.
14. Navedeno je da je državnim zakonom o minama uređena nadležnost BHMAC-a u poslovima izviđanja i obilježavanja mina, a zakonom Distrikta je propisana nadležnost organa u pogledu uklanjanja minsko-eksplozivnih naprava. Izviđanje i obilježavanje mina je u nadležnosti BHMAC-a, a nakon obilježavanja mina nadležnost u pogledu njihovog uklanjanja prelazi na entitetske i organe civilne zaštite Brčko distrikta s tim što poslove deminiranja vrše, u skladu sa Zakonom o deminiranju, samo ovlaštene međunarodne i domaće organizacije za deminiranje koje su akreditirane od BHMAC-a. S tim u vezi, navedeno je da u konkretnom slučaju nema odgovornosti prvotuženog u pogledu propusta u izvršavanju njihovih obaveza, jer mjesto gdje se nalazi minsko-eksplozivna naprava koja je eksplodirala nije bilo obilježeno. Tek kada se obilježi minsko polje ili mjesto gdje se nalazi mina, organi izvršavaju svoju obavezu uklanjanja mina u skladu sa Planom deminiranja i akreditacijom datim od BHMAC-a.
15. Nadalje je navedeno da, iako je apelant tokom postupka tvrdio da je po nalogu drugotuženog krčio žbunje na nakretnini koja je u vlasništvu drugotuženog, u postupku nije dokazana odgovornost drugotuženog u skladu sa članom 154. stav (1) ZOO. Apelant nije dokazao da je radove obavljao na nekretnini drugotuženog, a i da jeste, u toku postupka nije dokazana uzročna veza između radnji drugotuženog i nastale štete, niti je dokazano da je drugotuženi znao ili mogao znati da se na tom području nalaze minsko-eksplozivne naprave.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da ničim nisu utemeljene odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda prema kojim tuženi nisu odgovorni za nesreću i štetu. Apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da prvotuženi u postupku nema pasivnu legitimaciju, kada je prvotuženi organizirao i uspostavio tržnicu „Arizona“, a prethodno na tom mjestu gdje se i dogodio štetni događaj nije uklonio sve minske naprave. Apelant smatra da je prvotuženom moralo biti poznato da na tom lokalitetu ima još zaostalih neeksplozivnih mina iz proteklog rata, naročito zato što je na tom lokalitetu vršeno deminiranje, a o tome nisu postavljena jasna upozorenja radi sigurnosti građana. Apelant navodi da je prvotuženi formirao Civilnu zaštitu Brčko distrikta i UNIPAC, koji su učestvovali u planu za deminiranje lokaliteta, te s obzirom na to na strani prvotuženog postoji subjektivna ili objektivna odgovornost, a samim tim i pasivna legitimacija.
b)Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju redovni sudovi i Pravobranilaštvo su naveli da su neosnovani apelantovi navodi na koje se u apelaciji poziva, te su predložili da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o deminiranju u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 5/02) relevantne odredbe glase: Član 1. stav 1.
1. Ovim zakonom uređuje se organizaciona struktura za uklanjanje i detektovanje mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava (u daljnjem tekstu: deminiranje) na području Bosne i Hercegovine, utvrđuju tijela nadležna za provođenje deminiranja, prava i obaveze osoba koje obavljaju poslove deminiranja te nadzor nad provođenjem ovoga zakona.
Član 2.
1. Poslovi deminiranja, u smislu ovog zakona, poslovi su od značaja za sigurnost Bosne i Hercegovine i zaštite okoliša i zdravlja ljudi.
2. Osiguranje uvjeta za izvršenje dugoročnog zadatka deminiranja u nadležnosti je vlasti Bosne i Hercegovine i vlasti entiteta.
Član 8.
1. Kao stručna služba Komisije, formirat će se Centar za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BHMAC).
2. BHMAC osniva odlukom Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i utvrđuje njegovu organizaciju kao i dužnosti koje će vršiti u ime Komisije.
3. BHMAC ima urede u Banjoj Luci i Sarajevu koji za svoj rad odgovaraju BHMAC-u.
4. BHMAC može osnovati privremeno i regionalne urede ako se za to ukaže potreba. Član 9.
U ime Komisije BHMAC će obavljati sljedeće zadatke:
a) održavati i voditi centralnu bazu podataka o minskim poljima i kapacitete za mape;
b) predlagati tehničke i sigurnosne standarde kao i standarde kvaliteta obavljenog posla za operacije deminiranja i predlagati certifikate na odobrenje Komisiji;
c) pregledati dokaze o kvalificiranosti međunarodnih i domaćih firmi za deminiranje za njihovu akreditaciju, koju će odobriti Komisija;
d) predlagati standarde za obuku koju će odobriti Komisija, te pratiti i izvještavati o njihovom provođenju;
e) pripremati prijedloge za rad na deminiranju područja koja su na međuentitetskoj liniji razgraničenja, koje će odobriti Komisija;
f) pripremati planove rada i proračune za svoje aktivnosti, kao i izvještaje i obračune, koje će odobriti Komisija i nakon toga dostaviti Odboru donatora;
g) obavljati i druge poslove u skladu sa aktom o osnivanju.
Član 11.
Ured BHMAC-a obavljat će sljedeće zadatke:
a) voditi operacije upoznavanja s minama, obilježavanje mina, izviđanja i uklanjanja mina (u tehničkim standardima odobrenim od Komisije i koristeći se postojećom civilnom ekspertizom u strukturama unutar entitetskih vlada);
b) osigurati podatke za centralnu bazu podataka o minskim poljima;
c) koordinirati aktivnosti na deminiranju s drugim operativnim agencijama, vodeći računa da se one bave odobrenim prioritetima i da rade u skladu sa odobrenim standardima;
d) priprema prijedloge prioriteta za operacije deminiranja i izdaje radne zadatke u toku operacija deminiranja; vrši inspekciju, te, nakon završetka zadatka, vrši analizu kontrole kvaliteta i predlaže izdavanje certifikata o izvršenoj kontroli kvaliteta očišćenih površina;
e) predlagati listu prioritetnih zadataka vladi entiteta;
f) pripremati planove rada, proračun, izvještaje i obračune za prezentiranje vladi entiteta, BHMAC-u, Komisiji i Odboru donatora;
g) obavljati druge zadatke u skladu sa aktom o osnivanju.
Član 42.
BHMAC i entitetski MAC-ovi uspostavljeni u skladu sa ranije važećim propisima koji reguliraju oblast deminiranja u Bosni i Hercegovini nastavit će da rade dok se ne zamijene novim tijelima u skladu sa ovim zakonom.
19. Zakon o obligacionim odnosima FBiH („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Zahtjev da se ukloni opasnost štete Član 156.
(1) Svako može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizilazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama.
(2) Sud će na zahtjev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja, ili da se otkloni izvor opasnosti, na trošak držaoca izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.
(3) Ako šteta nastane u obavljanju opštekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice.
(4) Ali, i u tom slučaju se može zahtijevati preduzimanje društveno opravdanih mjera za sprečavanje nastupanja štete ili za njeno smanjenje.
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 P 010893 15 Rev od 14. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 28. decembra 2017. godine a apelacija je podnesena 26. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode, jer je apelant tražio naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih bolova zbog povređivanja i naruženosti, pa su član II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenljivi.
28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi proizvoljno postupali pri utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno da li je prilikom odlučenja o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, detaljno obrazložio svoju odluku zašto je odbio njegovu reviziju i na taj način potvrdio stav Kantonalnog suda da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pri tome dajući jasne argumente zašto apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj konačnoj odluci pozvao na važeći Zakon o deminiranju u BiH, ukazujući da je u vrijeme relevantno za donošenje odluke BHMAC bio nadležan i odgovoran za vođenje operacije upoznavanja s minama i obilježavanja mina, a da nakon obilježavanja mina nadležnost u pogledu njihovog uklanjanja prelazi na organe civilne zaštite entiteta i Brčko distrikta. S obzirom na to da je Vrhovni sud u obrazloženju jasno naveo da je tokom postupka utvrđeno da mjesto na kojem se desio štetni događaj nije bilo obilježeno kao „minsko polje“, to je jasno navedeno da, imajući u vidu Zakon o deminiraju u BiH koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis, prvotuženi nema pasivnu legitimaciju u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud nadalje zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj konačnoj odluci pozvao i na relevantne odredbe ZOO (čl. 154, 173. i 174), te utvrdio da na strani prvotuženog nema ni objektivne ni subjektivne odgovornosti za nastalu štetu, odnosno jasno je obrazloženo da u konkretnom slučaju prvotuženi nije imao pravo raspolaganja ili pravo korištenja na minsko-eksplozivnoj napravi koja je nanijela apelantu štetu (objektivna odgovornost), niti je u toku postupka dokazana uzročna vezu između radnji prvotuženog koji je na lokalitetu na kojem se desila štetna posljedica organizirao tržnu pijacu ,,Arizona“, jer ta radnja nije uzrokovala apelantu štetu (subjektivna odgovornost). U analiziraju obrazloženja zaključaka Vrhovnog suda, koji je u cijelosti potvrdio stav Kantonalnog suda u odnosu na pasivnu legitimaciju prvotuženog, te u odnosu na njegovu subjektivnu i objektivnu odgovornost, Ustavni sud nije našao proizvoljnost u utvrđivanju činjenica, niti u primjeni relevantnih odredaba navedenih zakona.
31. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da ni drugotuženi nije odgovoran za nastalu štetu, jer u toku postupka nije dokazana odgovornost drugotuženog u skladu sa članom 154. stav (1) ZOO, niti uzročna veza između radnji drugotuženog i nastale štete, niti je dokazano da je drugotuženi znao ili mogao znati da se na tom području nalaze minsko-eksplozivne naprave za šta je Vrhovni sud u osporenoj konačnoj odluci, potvrđujući stav Kantonalnog suda, dao jasne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe zakona u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost.
32. Osim toga, iz činjenica predmeta je vidljivo da apelant u dokazivanju svojih tvrdnji ničim nije bio onemogućen, da su raspravi održanoj pred drugostepenim sudom prisustvovali i on i njegov opunomoćenik, te da apelantu u predmetnom postupku nije na bilo koji način uskraćen pristup sudu, a posebno ne primjenom prava na način kako su u konkretnom slučaju učinili redovni sudovi. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava neosnovanim.
33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je apelantovu reviziju odbio i potvrdio presudu Kantonalnog suda od 17. marta 2015. godine kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev podnesen zbog naknade nematerijalne štete. U obrazloženju osporenih presuda redovni sudovi su naveli da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što prvotuženi u konkretnom slučaju nema pasivnu legitimaciju, kao što nema subjektivne, niti objektivne odgovornosti drugotuženog za nastalu štetu za šta su dali dovoljno jasne i precizne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno na kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević