Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3247/18 (S. K.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Mjenica
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o mjenici
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o mjenici
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mjenici
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3247/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3247/18, rješavajući apelaciju Salke Krdžalića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. siječnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Salke Krdžalića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 047885 17 Gž od 14.
ožujka 2018. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa člankom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Salki Krdžaliću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Salki Krdžaliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Salke Krdžalića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 047885 17 Gž od 14. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 047885 15 P od 18. kolovoza 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Salko Krdžalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 8. lipnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 047885 17 Gž od 14. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 047885 15 P od 18. kolovoza 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i NLB banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 4. studenog 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su u razdoblju od 14. do 18. studenog 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužiteljica je 28. prosinca 2007. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave – mjenice protiv glavnog dužnika i jamaca, među kojima je i apelant.
6. Općinski sud je 8. siječnja 2008. godine donio Rješenje o izvršenju broj 32 0 I 047885 07 I (stari broj 032-0-07-017880).
7. Općinski sud je 28. listopada 2014. godine sačinio službenu zabilješku broj 32 0 I 047885 07 I u kojoj je konstatirano da je apelantu uručeno rješenje tog suda od 8. siječnja 2008. godine, na koje je apelant izjavio prigovor 30. listopada 2014. godine.
8. Zaključkom Općinskog suda broj 32 0 I 047885 15 I 2 od 3. lipnja 2015. godine odlučeno je, pored ostalog, da se prijedlog za izvršenje u odnosu na tužene, odnosno apelanta i A. M., smatra tužbom, te da će se postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka.
9. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 I 047885 15 P od 14. siječnja 2016. godine u pravnoj stvari tužiteljice protiv tuženih, apelanta i A. M., zakazano je pripremno ročište za 18. veljače 2016. godine, koje nije održano zbog nedostatka procesnih pretpostavki, tako da je to ročište održano 27. travnja 2016. godine. Ročište za glavnu raspravu održano je 23. lipnja 2016. godine.
10. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 047885 15 P od 18. kolovoza 2016. godine obvezani su tuženi, odnosno apelant i A. M., da tužiteljici po osnovi mjeničnog duga po određenoj mjenici solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. lipnja 2007. godine pa do konačne isplate, kao i troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude.
11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da je tužiteljica kao davatelj kredita sa E. K. kao korisnikom kredita 1. studenog 2002. godine zaključila ugovor o dugoročnom kreditu, te da je s ciljem osiguranja kredita izdana mjenica broj AF0345807 (u daljnjem tekstu: predmetna mjenica), koja je potpisana i predata tužiteljici od strane korisnika kredita kao trasanta i tuženih kao mjeničnih jamaca – avalista. Potom je istaknuto da je zbog neuredne otplate kredita od strane korisnika kredita, tužiteljica aktivirala instrumente osiguranja predviđene ugovorom o kreditu, odnosno 14. lipnja 2007. godine popunila predmetnu mjenicu na određeni novčani iznos, a 18. lipnja 2017. godine kod prvostupanjskog suda izvršen je i protest mjenice, te je na temelju predmetne protestirane mjenice pokrenut izvršni postupak protiv glavnog dužnika i tuženih kao solidarnih jamaca radi naplate tog novčanog iznosa.
12. Općinski sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju radi o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po vlastitoj bjanko trasiranoj mjenici, sačinjenoj u smislu odredbe članka 3. Zakona o mjenici koja propisuje sadržaj trasirane mjenice, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu. Naime, ukazano je da trasirana vlastita mjenica postoji kada trasant označava samog sebe kao trasata (isplatioca mjenice), te se sam obvezuje na plaćanje svote na koju mjenica glasi unošenjem klauzule „platit ću“. Dakle, istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu tužiteljice kao mjeničnog vjerovnika na isplatu prema tuženim kao mjeničnim jamcima – avalistima primjenom odredbi Zakona o mjenici kao posebnog zakona koji isključuje primjenu odredbi Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa i onih odredbi koje uključuju pravni institut jamstva zastarjelosti potraživanja iz osnovnog posla. Potom je ukazano da je odredbom članka 48. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice, a imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno bilo protiv više njih ili svih zajedno, pri čemu nije dužan držati se reda kojim su se oni obvezali. Shodno tome, istaknuto je da tužiteljica kao mjenični vjerovnik može sudskim putem zahtijevati naplatu mjenične svote od bilo kojeg potpisnika mjenice, pa tako i od tuženih ako mjenica nije plaćena u cijelosti ili djelomično, a u smislu članka
44. Zakona o mjenici, dok tuženi kao mjenični jamci – avalisti garantiraju da će mjenični potpisnici isplatiti mjeničnu obvezu. Isto tako, navedeno je da avalista (mjenični jamac) odgovara onako kako odgovara onaj za koga se jamči, a u smislu čl. 31. i 32. Zakona o mjenici, kao i da se avalom ustanovljava samostalni pravni posao, te avalista može biti pozvan da plati mjenicu i prije no što je pokušana naplata od glavnog mjeničnog dužnika, a njegova odgovornost u odnosu na mjeničnog vjerovnika je neposredna, samostalna i solidarna.
13. Općinski sud je također istaknuo da su navodi tuženih da mjenica nije protestirana u skladu sa Zakonom o mjenici neutemeljeni s obzirom na to da iz protesta mjenice, u koju je sud izvršio uvid, slijedi da je Općinski sud mjenicu protestirao u skladu sa Zakonom o mjenici. Naime, ukazano je da je mjenica kao vrijednosni papir pismena izjava kojom se njezin izdavatelj, u ovom slučaju tuženi (jamac), obvezuje ispuniti obvezu upisanu u toj ispravi njezinom zakonitom imaocu (tužitelju
– članak 243. ZOO), a potpisom mjenice stvara se samostalno mjenično-pravni odnos prema imaocu mjenice i samo potraživanje iz vrijednosnog papira vezano je za sam potpis i pripada njezinom zakonitom imaocu (članak 239. stavak 1. ZOO). Kako glavni dužnik nije platio iznos po mjenici, Općinski sud je naveo da je mjenica protestirana zbog neisplate, pa shodno navedenom kako je potraživanje po mjenici dospjelo na naplatu 14. lipnja 2007. godine i to potraživanje nije plaćeno, to je shodno odredbi članka 49. Zakona o mjenici tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti utemeljen.
14. Isto tako, navedeno je da mjenica spada u red strogo formalnih isprava i mora sadržavati sve propisane elemente (načelo mjenične strogosti ili mjeničnog formalizma). Ovo načelo dolazi do izražaja i kod protesta mjenice. Naime, ukazano je da se protest zbog neisplate mjenične obveze svrstava u mjere za očuvanje prava iz mjenice, zbog čega propuštanje protesta može imati za posljedicu gubitak određenih mjeničnih prava. Općinski sud je naveo da se pod protestom podrazumijeva javna isprava u propisanom obliku kojom nadležni organ potvrđuje da mjenični dužnik nije izvršio zahtijevanu mjeničnu radnju, čime se stvaraju materijalni preduvjeti za regres, pa je s pravnog aspekta protest dokazno sredstvo za pokretanje regresnog postupka od dana pravodobno podignutog protesta, pa se od dana pravodobno podignutog protesta računa rok zastarjelosti mjeničnih potraživanja prema regresnim dužnicima. Kako je nesporno da tužiteljica od korisnika kredita nije naplatila mjenični dug od glavnog dužnika na dan dospjelosti mjenice, te kako je tužiteljica podigla protest mjenice kod nadležnog suda kako bi označila čin neplaćanja mjenice od glavnog dužnika, tužiteljica je podnijela mjeničnu tužbu, odnosno prijedlog za izvršenje na temelju mjenice s protestom, a radi naplate mjenice od tuženih kao potpisnika mjenice, a shodno odredbi članka 48. st. 1. i 2. Zakona o mjenici. Najzad, Općinski sud je istaknuo kako tužiteljica, kao imalac mjenice koja je dospjela, dug po mjenici nije uspjela naplatiti od glavnog dužnika poduzela je sve radnje koje predviđa Zakon o mjenici, odnosno protestirala je predmetnu mjenicu kod nadležnog organa u zakonom propisanom roku pa je, prema ocjeni tog suda, tužiteljica stekla pravo isplatu mjenice zahtijevati i od ostalih dužnika, odnosno tuženih, pa je sud iz tih razloga i usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 I 047885 17 Gž od 14. ožujka 2018. godine apelantova žalba od 8. rujna 2016. godine i žalba tuženog A. M. su odbijene i potvrđena je prvostupanjska presuda.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju riječ o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenoj u smislu odredbe članka 3. Zakona o mjenici, koja propisuje sadržaj trasirane mjenice, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, navedeno je da se radi o sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu tužiteljice kao mjeničnog vjerovnika na isplatu prema tuženim kao mjeničnim jamcima, primjenom odredbi Zakona o mjenici kao posebnog zakona (lex specialis). Također je istaknuto da primjena tog zakona isključuje primjenu odredbi ZOO, pa i onih odredbi koje uređuju pravni institut jamstva, zbog čega konkretni spor i nije trebalo razmatrati s aspekta ZOO već se pitanje utemeljenosti tužbenog zahtjeva imalo cijeniti kroz odredbe Zakona o mjenici, ali što nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u smislu članka 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je ukazano da su, prema načelu mjenične strogosti, mjenični dužnici obvezni isplatiti mjeničnu obvezu naznačenu u mjenici i nikakvo isticanje mjeničnih prigovora nema utjecaja na izvršenje mjenične obveze.
17. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da kako je mjenica dospjela na naplatu 14. lipnja 2007. godine (četvrtak), a tužiteljica mjenicu podnijela na protest Općinskom sudu 18. lipnja 2007. godine (ponedjeljak), to se ne radi o nepravodobnom protestu od strane tužiteljice u smislu odredbe članka 45. stavak 3. Zakona o mjenici, kako to i prvostupanjski sud zaključuje, jer je tužiteljici ostavljeno na dispoziciju u koji od dva radna dana će podići protest, pa ne stoji žalbeno ukazivanje da je tužiteljica propustila podići protest u subotu 16. lipnja 2007. godine jer je subota za sud neradni dan. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da je neprihvatljivo i apelantovo istrajavanje na tvrdnjama da je u konkretnom slučaju na tužiteljici bio teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno prestanka ispunjenja kreditne obveze (izvodom iz poslovnih knjiga, vještačenjem i sl.), u situaciji kada je tužiteljici dosuđen iznos koji je naveden u mjenici, a koja je bila popunjena od strane tužiteljice po ovlaštenju tuženih, tj. izjavama danim 28. listopada 2002. godine. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da je u postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
19. Apelant je naveo da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka povrijedili odredbe procesnog zakona i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Navodi da se proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda ogleda, prije svega, u načinu računanja roka za podizanje protesta, što je za posljedicu imalo da je taj sud ocijenio da je banka pravodobno podigla protest i tako očuvala svoja prava iz mjenice. U svezi s tim, apelant je citirao odredbu članka 45. stavak 3. Zakona o mjenici i naveo da je zadnji rok za podizanje protesta bila subota, 16. lipnja 2007. godine, te da je mjenični vjerovnik, tj. tužiteljica propustila pravodobno podnijeti protest jer je to učinila tek 18. lipnja 2007. godine. Pored toga, apelant je istaknuo da su redovni sudovi propustili primijeniti odredbe čl. 7. i 123. ZPP, a u svezi s njegovim istaknutim prigovorom da je banka zloupotrijebila predmetnu mjenicu tako što je na toj mjenici upisala novčani iznos koji ne odgovara ostatku duga za čiju naplatu je mjenica izdana jer su i glavni dužnik i apelant nakon popunjavanja mjenice vršili određene uplate. U svezi s tim, apelant je stajališta da budući da je on kao tuženi osporio visinu upisanog mjeničnog duga, to je banka kao tužiteljica bila dužna dokazati visinu potraživanja upisanog na mjenici (izvatkom iz poslovnih knjiga, vještačenjem).
20. Nadalje, apelant je detaljno opisao kronološki tijek postupka i pri tome naveo da je za rješenje o izvršenju od 8. siječnja 2008. godine saznao tek nakon više od šest godina, pa je nakon tog saznanja, točnije 28. listopada 2014. godine otišao u Općinski sud i obavijestio postupajućeg suca da mu nikada nije dostavljeno navedeno rješenje o izvršenju, pa mu je to rješenje uručeno tog dana, o čemu je sačinjena službena zabilješka broj 32 0 I 0047885 07 I. Osim toga, apelant je naveo da je predmetni postupak trajao više od deset godina i dva mjeseca, zbog čega traži da mu se naknadi ukupan iznos od 3.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
21. Općinski sud je naveo da ne stoji apelantova tvrdnja dugog trajanja postupka, ukazujući da je presuda donesena u manje od godinu dana od dana podnošenja tužbe, pri čemu se ne radi o sporu koji je po zakonu žuran. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da ne stoji tvrdnja apelantovog punomoćnika da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i odredbe procesnih prava jer navodi iz apelacije ne upućuju na to, a sama činjenica da apelantov punomoćnik drugačije tumači odredbe od tumačenja redovnih sudova ne znači da su redovni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo.
22. Kantonalni sud je istaknuo da ne stoje apelantovi navodi o povredi prava iz Europske konvencije, a ni Ustava Bosne i Hercegovine u postupanju tog suda, na koje se upućuje u apelaciji.
23. Tužiteljica je ukazala da su Općinski sud i Kantonalni sud dosljedno i pravilno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, istaknula je da je tijekom sudskog postupka pravilno utvrđena činjenica u svezi sa računanjem rokova za podizanje protesta. Tužiteljica navodi da je to zato što je mjenica koja je predmet spora dospjela 14. lipnja 2007. godine (četvrtak), a podnesena je sudu na naplatu 18. lipnja 2007. godine (ponedjeljak), dakle pravodobno u roku od dva radna dana. Nadalje, tužiteljica je istaknula da nije mogla podnijeti mjenicu na protest u subotu jer je to neradni dan za sud, a s druge strane zahtjev za protest nije mogla predati ni putem pošte jer je to neradni dan i za tužiteljicu. U svezi s tim, tužiteljica smatra da je navedeno u skladu s odredbama članka 324. stavak
4. ZPP, a nije u suprotnosti sa člankom 45. stavak 3. Zakona o mjenici. Osim toga, tužiteljica je ukazala da je tijekom sudskog postupka pravilno utvrđeno da je teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva kada se radi o mjenici na apelantu, a on u konkretnom slučaju nije dokazao suprotno, odnosno nije predložio vještačenje na okolnost visine duga. Imajući u vidu navedeno, tužiteljica je predložila da se apelacija odbaci ili odbije u cijelosti kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje Ustavnog suda, 46/16, 36/17 – odluka Ustavnog suda i 55/18 – rješenje Ustavnog suda). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11
– odluka US, 35/12 i 35/12 – rješenje Ustavnog suda) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 5. stavak (1) Žurnost i redoslijed postupanja (1)U postupku ovrhe sud je dužan postupati žurno.
Članak 15.
Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan o prijedlogu za ovrhu odlučiti u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta za odlučivanje o prigovoru.
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 123. stavak (1) (1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
Članak 324. stavak (4) (4) Ako posljednji dan roka pada na državni blagdan ili u nedjelju ili u koji drugi dan kad sud ne radi, rok istječe protekom prvog idućeg radnog dana.
26. U Zakonu o mjenici („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/00, 28/03) relevantne odredbe glase:
Članak 45. stavak (3) (3) Protest zbog neisplate mjenice plative na određeni dan ili na određeno vrijeme od dana izdavanja ili od viđenja mora se podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice. Ako je u pitanju mjenica plativa po viđenju, onda se protest mora podići sukladno stavku 1. ovog članka o podizanju protesta zbog neakceptiranja.
Članak 48. st. (1) i (2) (1) Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imatelju mjenice.
(2) Imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno. Pritom nije dužan držati se reda kojim su se oni obvezali.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju konačna odluka koju apelant osporava predmetnom apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 I 047885 17 Gž od 14. ožujka 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 10. travnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 8. lipnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantove obveze da tužiteljici naknadi potraživani dug, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
a) U odnosu na osporene odluke
35. U svezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju obvezani tuženi, odnosno apelant i A. M., da tužiteljici po osnovi mjeničnog duga po određenoj mjenici solidarno isplate određeni novčani iznos. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje presuda redovnih sudova iz kojih slijedi da kako je mjenica dospjela na naplatu 14. lipnja 2007. godine (četvrtak), a tužiteljica mjenicu podnijela na protest Općinskom sudu 18. lipnja 2007. godine (ponedjeljak), to se ne radi o nepravodobnom protestu od strane tužiteljice u smislu odredbe članka 45. stavak 3. Zakona o mjenici jer je tužiteljici ostavljeno na dispoziciju u koji od dva radna dana će podići protest, pa ne stoji apelantovo ukazivanje da je tužiteljica propustila podići protest u subotu 16. lipnja 2007. godine jer je subota za sud neradni dan. Osim toga, iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi kako je neprihvatljivo apelantovo istrajavanje na tvrdnjama da je u konkretnom slučaju na tužiteljici bio teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno prestanka ispunjenja kreditne obveze (izvodom iz poslovnih knjiga, vještačenjem i sl.), u situaciji kada je tužiteljici dosuđen iznos koji je naveden u mjenici, a koja je bila popunjena od strane tužiteljice po ovlaštenju tuženih, a među njima i apelanta. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svezi s navedenim dali dovoljno jasno obrazloženje, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim budući da je ovako obrazloženje utemeljeno na detaljno utvrđenim činjenicama i relevantnim zakonskim odredbama.
37. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
38. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je tužiteljica pokrenula prijedlogom za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave protiv glavnog dužnika i jamaca, među kojima je i apelant, od 28. prosinca 2007. godine pred Općinskim sudom, a da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 14. ožujka 2018. godine. Iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao nešto dulje od deset godina, i to je razdoblje koji će biti predmet analize Ustavnog suda.
Analiza duljine trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju radilo se o izvršnom postupku koji je tužiteljica pokrenula prema glavnom dužniku i jamcima, među kojima je i apelant, radi isplate duga na temelju vjerodostojne isprave, a koji je, u skladu s odredbom članka 5. Zakona o izvršnom postupke, žurne prirode. Također, imajući u vidu da su se na strani izvršenika prvobitno nalazili glavni dužnik i jamci, a među njima i apelant, kao i da su se nakon što je postupak nastavljen po odredbama parničnog postupka na strani tuženih nalazile dvije fizičke osobe, odnosno apelant i A. M., Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.
41. Glede ponašanja apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi da je apelant doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je prijedlog za izvršenje podnesen 28. prosinca 2007. godine, rješenje o izvršenju doneseno 8. siječnja 2008. godine, a iz apelantovih navoda slijedi da mu je to rješenje uručeno tek nakon više od šest godina, tj. 28. listopada 2014. godine (o čemu je sačinjena i službena zabilješka u Općinskom sudu), dok Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije osporio navedeno, odnosno uopće se nije osvrnuo na navedeno. Nakon što je apelant protiv tog rješenja izjavio prigovor 30. listopada 2014. godine, zaključkom Općinskog suda od 3. lipnja 2015. godine odlučeno je da se prijedlog za izvršenje u odnosu na tužene, odnosno apelanta i A. M., smatra tužbom, te da će se postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak trajao godinu i dva mjeseca (računajući od dana donošenja zaključka), dok je žalbeni postupak trajao godinu i šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude).
42. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku koji je složeniji, koji je po zakonu žurne prirode, a trajao je nešto dulje od deset godina, pretežnu odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka snosi Općinski sud, koji je rješenje o izvršenju u prvobitnom izvršnom postupku uručio apelantu tek nakon više od šest godina od dana donošenja, za što Općinski sud u odgovoru na apelaciju uopće nije dao razloge kojima bi opravdao ovo nepostupanje.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
44. Apelant je zatražio da mu se nadoknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.
46. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
47. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Pravo na učinkovit pravni lijek
48. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek budući da Kantonalni sud nije ocijenio konkretne razloge navedene u njegovoj žalbi. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostupanjske presude, a koji pravni lijek je Kantonalni sud, suprotno apelacijskim navodima, razmotrio i zaključio da je neutemeljen, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da taj pravni lijek nije rezultiralo donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak trajao nešto dulje od deset godina, za što najveću odgovornost snosi Općinski sud, kojem je trebalo više od šest godina da rješenje o izvršenju doneseno u prvobitnom izvršnom postupku uruči apelantu, a koji za to u odgovoru na apelaciju uopće nije dao razloge.
50. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili da se u konkretnom slučaju ne radi o nepravodobnom protestu od strane tužiteljice u smislu odredbe članka 45. stavak 3. Zakona o mjenici, odnosno da apelant neutemeljeno tvrdi da je u konkretnom slučaju na tužiteljici bio teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno prestanka ispunjenja kreditne obveze u situaciji kada je tužiteljici dosuđen iznos koji je naveden u mjenici, a koja je bila popunjena od strane tužiteljice po ovlaštenju tuženih, a među njima i apelanta.
51. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanog pravnog lijeka u parničnom postupku, koji pravni lijek je Kantonalni sud razmotrio i zaključio da je neutemeljen, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević