Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2163/18 (N. L. i drugi)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Radni odnos
  • Propisano zakonom
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2163/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2163/18, rješavajući apelaciju Nade Lončar i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Lončar, Katarine Čerkez i Marine Skoko podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031547 16 Rsž 2 od 24. novembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nada Lončar, Katarina Čerkez i Marina Skoko (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Širokog Brijega, koje zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnijele su 11. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 031547 17 Rev od 5. decembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 031547 16 Rsž 2 od 24. novembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-3857/16 od 19. aprila 2017. godine (kojom je obuhvaćen i predmet apelantica broj AP-99/17, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice 9. januara 2017. godine podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031547 16 Rsž 2 od 24. novembra 2016. godine jer su apelantice protiv navedene presude izjavile reviziju, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantice imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužne na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Kantonalnog javnog pravobranilaštva Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 16. do 19. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 64 0 Rs 031547 13 Rs od 19. februara 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantica i obavezan tuženi da apelanticama isplati na ime neisplaćenog toplog obroka, naknada za godišnji odmor, razlike neisplaćenog dijela plaća sa zakonskim kamatama u iznosima preciziranim u presudi (za period 2011-2013. godina), da im uplati sve naknade za PIO/MIO za navedene periode detaljno precizirane u presudi te da im naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

7. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 64 0 Rs 031547 15 Rsž od 13. novembra 2015. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku jer je utvrđeno da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te da je stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

8. U ponovljenom postupku, Općinski sud je donio presudu broj 64 0 Rs 031547 15 Rs 2 od 23. augusta 2016. godine kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev apelantica za isplatu neisplaćenog toplog obroka, regresa, razlika plata sa zakonskim kamatama i neuplaćenih doprinosa u navedenim periodima kao i da im tuženi naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

9. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su apelantice uposlenici Općinskog suda, da su raspoređeni na radna mjesta precizirana u presudi, da im za 2011, 2012. i 2013. godinu nije isplaćivana naknada za topli obrok i regres u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), da im je smanjena osnovica za obračun plaće i to u aprilu 2013. godine za 8%, da zbog navedenog potražuju isplatu razlike navedenih naknada i plaća u skladu sa Kolektivnim ugovorom. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu odredbe Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u Zapadnohercegovačkom kantonu (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) koje uređuju radno-pravni status namještenika u tijelima državne uprave tuženog, grada i općine, poslovi koje obavljaju namještenici, plaće, naknade i druga prava, dužnosti i odgovornosti iz radnog odnosa i druga pitanja koja se odnose na radno-pravni status namještenika u tijelima tuženog (član 1.), a da se na radno-pravni status namještenika u tijelima tuženog primjenjuje Zakon o radu i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovor, osim u pitanjima koja su regulirana ovim zakonom (član 2.).

10. Nadalje, Općinski sud je naveo da su naknade na koje namještenik ima pravo regulirane članom 45. Zakona o namještenicima, prema kojoj odredbi namještenik ima pravo, između ostalih, na naknadu za ishranu za vrijeme rada i regres za godišnji odmor, dok visinu te naknade ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat i Vlada tuženog. Dakle, navedenim Zakonom o namještenicima nije utvrđena visina naknade za ishranu za vrijeme rada (topli obrok) i regresa za godišnji odmor, odnosno propisano je da visinu te naknade imaju ugovoriti sindikat i Vlada tuženog. S tim u vezi je navedeno da kod tuženog visina navedenih naknada nije bila utvrđena kolektivnim ugovornom u spornom periodu (nije bio zaključen Kolektivni ugovor između tuženog i sindikata kao predstavnika službenika/namještenika organa uprave i sudske vlasti), nego je, zbog navedenog, visine tih naknada utvrdila Vlada tuženog Odlukom o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika budžeta. Općinski sud je pojasnio da je kolektivni ugovor svaki pisani sporazum o uvjetima rada i zaposlenja, zaključen s jedne strane od poslodavaca i s druge strane sindikalnih organizacija radnika, ili ako nema takvih radničkih organizacija od predstavnika zainteresiranih radnika koji budu pravovaljano izabrani i opunomoćeni od strane takve grupe radnika, a u suglasnosti s nacionalnim zakonodavstvom. S obzirom na to da se svaki ugovor, pa tako i kolektivni, zaključuje isključivo putem suglasnosti volja njihovih učesnika, može se, prema mišljenju Općinskog suda, reći da je on po svojoj prirodi dobrovoljnog karaktera. Općinski sud je naveo da iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi da u konkretnom slučaju nije uopće došlo do postupaka pregovaranja u pogledu zaključenja Kolektivnog ugovor na nivou tuženog kojim bi se utvrdila visina navedenih naknada između vlade i sindikata obzirom da je sindikat registriran dana 10. oktobra 2013.godine, budući da je izostala bilo kakva inicijativa ovlaštenih učesnika.

11. Kako je izostalo bilo kakvo pregovaranje ovlaštenih učesnika u pogledu zaključenja kolektivnog ugovora, Općinski sud je zaključio da nema saglasnosti volja za zaključenje takvog ugovora, a nije izvršeno ni pristupanje predmetnom Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti. Zbog navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, nije bilo mjesta ni primjeni spomenutog Kolektivnog ugovora. Nadalje je obrazloženo da prema Zakonu o namještenicima nije utvrđena visina spornih naknada, nego je njihovo određivanje u domenu kolektivnog pregovaranja, do kojeg nije došlo, pa se isplata predmetnih naknada, prema mišljenju Općinskog suda, vršila prema Odluci Vlade tuženog o naknadama koji akt predstavlja supstitut kolektivnog ugovora, odnosno zamjenjuje ga, jer isti nije zaključen zbog odsustva pregovaračke inicijative.

12. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelantice potražuju isplatu razlike plaća za period od 1. aprila 2013. do 1. jula 2014. godine jer im je od aprila 2013. godine pa nadalje isplaćivana plaća umanjena za 8%, na osnovu sporne Odluke Vlade tuženoga. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno može li se na apelantice primjenjivati Odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće koja je objavljena u narodnim novinama broj 6/2013. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je stupanjem na snagu ove Odluke prestala da važi ranija Odluka o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće koja je bila za 8 % veća, ali kako u vrijeme donošenja Odluke Vlade tuženog kojom je osnovica smanjena, apelanti nisu bili organizirani u Sindikat, jer je isti registriran 10. oktobra 2013. godine a navedena odluka donesena 4. aprila 2013. godine to ni u konkretnom slučaju, Vlada tuženog prije donošenja odluke o utvrđivanju osnovice za izračun plaće nije imala mogućnost vršiti bilo kakve pregovore sa predstavnicima sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe tuženog jer je nesporno utvrđeno da je taj sindikat osnovan nakon donošenja sporne odluke. Općinski sud je ukazao da iz relevantnih odredbi Zakona o namještenicima i Zakona o državnim službenicima jasno proizlazi da polaznu osnovicu za obračun plaće državnim službenicima dogovaraju svake godine Vlada tuženog i sindikat, ukoliko je organiziran, međutim pošto je nesporno utvrđeno da sindikat nije bio osnovan na dan donošenje sporne odluke, odnosno da nije bio podnesen ni zahtjev za upis sindikata u registar udruga, Vlada tuženog iz navedenih razloga nije ni mogla pregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće. Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

13. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 Rs 031547 16 Rsž 2 od 24. novembra 2016. godine kojom je žalbu apelantica odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u stavu 1. izreke dok je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu - rješenje pod tačkom 2. izreke preinačio na način da su obavezane apelantice na ime troškova postupka isplatiti tuženom iznos preciziran u presudi. Presudom je odbijen zahtjev apelantica za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu.

14. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da kako iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da Vlada tuženog nije zaključila odnosno nije pristupila Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, te da apelantice nisu osnovale i registrirale sindikat (registriran tek 10. oktobra 2013. godine), onda Vlada tuženog, u nedostatku suprotne strane sa kojom je trebala zaključiti Kolektivni ugovor, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije ni mogla ništa drugo nego donijeti Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod tuženog kojom je odredila visinu predmetnih naknada i sukladno istoj ih i isplaćivala, pa je prvostepeni sud, prema ocjeni Kantonalnog suda, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilno postupio kad je odlučio kao u izreci pobijane odluke. Isto tako su, kako je obrazložio Kantonalni sud, neosnovani žalbeni navodi apelantica vezani za nezakonitost odluke tuženog o utvrđivanju osnovice za izračun plaća od 4. aprila 2013. godine, jer u vrijeme donošenja navedene odluke sindikat koji bi predstavljao apelantice nije bio osnovan pa tuženi nije ni mogao ispregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće, a niti je moguće bilo primijeniti granski kolektivni ugovor na nivou federacije jer ga nije tuženi nije potpisao.

15. Odlučujući o žalbi tuženog u odnosu na troškove postupka, Kantonalni sud je ocijenio da žalba osnovano ističe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, budući da je tužbeni zahtjev apelantica odbijen. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da su apelantice u cijelosti izgubile parnicu, zbog čega tuženi u žalbi osnovano ističe da mu, u skladu sa odredbama člana 386. stav 1. ZPP, apelantice trebaju nadoknaditi troškove postupka.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 Rs 031547 17 Rev od 5. decembra 2017. godine odbačena je revizija apelantica. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM. Kako su apelantice u predmetnom sporu formalni suparničari (član 362. stav 1. tačka 2. ZPP), pa se u materijalno-pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužitelja. Stoga se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru. Budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ni za jednu od apelantica ne prelazi imovinski cenzus, istaknuto je da uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ni po kriterijima propisanim odredbama člana 237. st. 3, 4. i 5. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantice smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Navode da je nesporno da tuženi nikada nije stupio ni u kakve pregovore sa sindikatom niti je učinio bilo šta kako bi se ugovorile visine navedenih naknada i osnovica plaće već je primjenjivao svoju odluku iako je Zakonom o namještenicima kod tužene propisano da se pravilnici i plaćama i naknadama namještenika određuju isključivo prema Kolektivnom ugovoru a kojem, također, tuženi nikada nije pristupio a što redovni sudovi nisu prihvatili kao nezakonito ponašanje tuženog već su takvo postupanje odobrili u osporenim odlukama. Navode da prilikom donošenja odluke o platama tuženi nije izvršio konsultacije niti je pribavio mišljenje sindikata pa i bilo kojeg sa teritorije tog kantona za šta, također, apelanti smatraju da je nezakonito postupanje od strane tuženog. Apelanti navode da je ovakvo nezakonito ponašanje kakvo je bilo ponašanje tuženog, kao nezakonito potvrđeno i odlukom Ustavnog suda broj AP-2966/15 od 12. januara 2016. godine kojom je odlučeno da je nezakonita odluka vlade u tom predmetu kojom je jednostrano smanjena plata namještenicima za 8%. Zbog toga apelanti smatraju da je otvoren put velikoj pravnoj nesigurnosti i samovolji jedne strane u postupku jer bi prema redovnim sudovima bilo zakonito ako bi tuženi apelantima smanjio platu i na sam 1 KM ako bi to bilo u skladu sa njegovom odlukom.

18. Nadalje, apelantice osporavaju i odluku o troškovima postupka, kojom su obavezane da tuženom isplate iznos od 720,00 KM. U tom pravcu ističu da odredba člana 395. ZPP-a ne predstavlja ustavnu kategoriju i time osporavaju zakonitost takve odredbe. Smatraju da se prema odredbama važeće Advokatske Tarife nagrada može dosuditi samo advokatu/advokatskom društvu kao samostalnoj i profesionalnoj djelatnosti, koji advokat ne smije biti u radnom odnosu (kao npr. pravobranilac), pa je očito da je pobijana odredba ZPP- F BiH protivna Ustavu BiH kao i citiranom zakonodavstvu, jer se postavlja pitanje zašto se nagrada pravobranilaštvu, tj kantonu, državi i općini odmjerava kao baš advokatu. Apelantice su se u tom pravcu pozvale na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske. b)Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelantica na koja se pozivaju u apelaciji, pa je predložio da se apelacija kao neosnovana odbije.

20. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelantica te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

21. Tuženi je naveo da prije donošenja odluke tuženog o utvrđivanju osnovice za izračun plaća od 4. aprila 2013.godine nije imao mogućnost vršiti bilo kakve pregovore sa predstavnicima sindikata jer je nesporno utvrđeno da je zahtjev za registraciju sindikata podnesen nakon odluke tuženog. Tuženi je posebno istaknuo da u konkretnoj pravnoj stvari nema mjesta primijeni Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer tuženi taj ugovor nije potpisao, te da tuženi ima svoje propise (Zakon o namještenicima i Zakon o izvršenju proračuna) koji mu daju ovlaštenje da sam utvrđuje visinu navedenih naknada, a i osnovicu plaće. Tokom postupka je utvrđeno da nije bilo pregovaranja u pogledu zaključenja kolektivnog ugovora, dakle nije bilo saglasnosti volja, koji je zaključen, dakle izostanak propisane pismene forme niti se pristupilo Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, pa prema tome nema mjesta ni primjeni spomenutog kolektivnog ugovora.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o namještenicima u tijelima državne službe u Zapadnohercegovačkom kantonu („Narodne novine ZHK“ br. 16/08 i 14/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Na radno-pravni status namještenika u tijelima državne službe primjenjuje se Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 43/99, 32/00 i 29/03) i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulirana ovim Zakonom.

1. Plaće namještenika Član 40. st. 1. i 3.

1. Namještenik ima pravo na plaću utvrđenu za radno mjesto na koje je postavljen.

3. Polazna osnovica za obračun plaća namještenika u svim tijelima državne službe svih nivoa vlasti u Kantonu je jedinstvena, a čini je polazna osnovica za obračun plaća državnih službenika koja se utvrđuje na način propisan Zakonom o državnim službenicima.

5. Naknade Član 45.

1. Namještenik ima pravo na naknadu za:

a) troškove prijevoza na posao i sa posla;

b) ishranu za vrijeme rada;

c) regres za godišnji odmor;

d) slučaj teže bolesti namještenika, ili člana njegove uže obitelji, ili u slučaju smrti člana uže obitelji i namještenika kada naknada pripada članovima njegove obitelji;

e) troškove za edukaciju;

f) jubilarne nagrade;

g) otpremninu pri odlasku u mirovinu.

2. Uvjeti za ostvarivanje naknada iz stavka 1. ovog članka utvrđuju se propisom Vlade Kantona koji se za ove naknade donosi za državne službenike na temelju Zakona o državnim službenicima.

3. Visinu naknada iz stavka 1. ovog članka ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat i Vlada Kantona.

7. Pravilnik o plaćama i naknadama Član 47.

1. Rukovoditelj tijela državne službe dužan je donijeti pravilnik o plaćama i naknadama.

2. Pravilnik se donosi u skladu sa ovim Zakonom, podzakonskim propisima i kolektivnim ugovorom.

23. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 386. stav 1.

(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci nadoknadi troškove.

Član 395.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda AP-3857/16 od 19. aprila 2017. godine (kojom je obuhvaćen i predmet apelantica broj AP-99/17) odbačena kao preuranjena ranija apelacija apelantica koju su podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031547 16 Rsž 2 od 24. novembra 2016. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelantica. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek, s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 Rs 031547 17 Rev od 5. decembra 2017. godine (apelantice primile navedeno rješenje 23. februara 2018. godine, a predmetnu apelaciju podnijele 11. aprila 2018. godine) odbačena revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031547 16 Rsž 2 od 24. novembra 2016. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o predmetu spora u osporenom parničnom postupku, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-99/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-3857/16 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su apelantice osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031547 16 Rsž 2 od 24. novembra 2016. godine, primile 8. decembra 2016. godine, a da su apelaciju u predmetu broj AP-99/17 podnijele 9. januara 2017. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantice pobijaju navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava apelantica iz radnog odnosa, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode te stoga, apelantice uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelantice opširno problematiziraju zakonske odredbe koje regulišu pitanje naknade parničnih troškova koji su dodijeljeni tuženom koga je zastupalo pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik, s obzirom da su iste protivne pravu na pravično suđenje.

33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantice postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tužbeni zahtjev apelantica za isplatom spornih naknada i razlike plaća odbijen jer je utvrđeno da u vrijeme kada je tuženi donio spornu Odluku kojom je regulirano pitanje navedenih naknada i osnovice plaće nije bio formiran sindikat uposlenika organa uprave i sudova kod tuženog i da je takav sindikat formiran i registriran tek 13. oktobra 2013. godine zbog čega tuženi nije imao s kim pregovarati oko navedenih pitanja kao ni pristupiti Kolektivnom ugovoru za uposlenike navedenih organa. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon ocjene provedenih dokaza dali jasne i argumentirane razloge koji su interpretirani u prethodim tačkama ove odluke (Ustavni sud ih neće ponavljati) i iz kojih ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, razmatrao predmet sličnog činjeničnog i pravnog stanja (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-96/17 od 10. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu, nakon detaljne analize svih relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja zaključio: „da je ovakvo obrazloženje redovnih sudova u skladu sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi Ustavni sud smatra da bi, obzirom na naprijed citirane odredbe Zakona o namještenicima i Zakona o radu, da tuženi nije donio spornu odluku, u takvom slučaju, suprotno navodima apelantica, nastala pravna praznina (a ne njenim donošenjem) jer tada ne bi bilo moguće izvršiti obračun i isplatu plata zaposlenim u navedenim oblastima rada. Ovo stoga jer navedenim relevantnim zakonskim propisima nije bila regulirana visina navedenih naknada i osnovicu plaće već su ti propisi upućivali na odredbe kolektivnih ugovora i pravilnika o radnim odnosima prilikom određivanja visina navedenih naknada i osnovice plaće“. Osim toga, Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio i „da je pozivanje apelanata na praksu Ustavnog suda iz predmeta AP-2966/15 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-2966/15 od 12. januara 2016. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) neosnovano. Ovo stoga jer je u navedenoj odluci, između ostalih, apelacija tuženog odbačena kao prima facie neosnovana, jer je utvrđeno da nije bilo moguće primijeniti sporne odluke tuženog na uposlene u policiji jer su ti uposleni imali formiran sindikat koji je mogao pregovarati sa tuženim a što u konkretnom, kako je već rečeno, nije slučaj.“ Zbog toga Ustavni sud smatra navode apelantica neosnovanim.

36. U vezi sa prigovorima apelantica kojima in abstracto pokreću pitanje zakonitosti odredaba ZPP-a kojima je regulisano pitanje naknade strankama koje u postupcima zastupa pravobranilaštvo, Ustavni sud podsjeća da se u svojoj novijoj praksi tim pitanjem detaljno bavio u okviru svoje apstraktne nadležnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-16/18 od 28. marta 2019. godine, tač. 40-73; dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisuda.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, ispitujući ustavnost odredaba entitetskih zakona o parničnom postupku kojima je na gotovo identičan način, kao u konkretnom slučaju, riješeno pitanje naknada parničnih troškova strankama koje u postupku zastupaju nadležna pravobranilaštva i u kontekstu gotovo identičnih prigovora, zaključio da su odredba člana 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo i odredba člana 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u saglasnosti s odredbama člana I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ispitao da li sporne odredbe krše pravo na pristup sudu u vezi sa pravom na pravično suđenje utvrdivši nakon detaljne analize da se spornim odredbama ne narušavaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (op.cit. U-16/18, tač. 63-70). Ustavni sud također podsjeća da je prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i odluku Evropskog suda na koju su se i apelantice pozvale u apelaciji. Shodno tome Ustavni sud se poziva na relevantni dio iz citirane odluke: „Evropski sud je naveo da obaveza plaćanja troškova (vidi Evropski sud, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, presuda od 6. septembra 2016. godine, aplikacija broj 72152/13) per se nije suprotna garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, te je naveo da i država ima pravo da se štiti od neosnovanog parničenja (u smislu pokretanja neosnovanih postupaka s previsokim tužbenim zahtjevima) jer ni državni resursi nisu neograničeni. Evropski sud je ukazao da pravilo da onaj ko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog funkcioniranja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih odvraćanjem od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova postupka“ (op.cit.U-16/18, tačka 69.).

37. Kako se apelacioni prigovori ne odnose na konkretan slučaj, već apelantice in abstracto ukazuju na problem sa zakonskim rješenjem kojim država, kao stranka u postupku, koju tokom parničnog postupka zastupa javno pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu sa advokatskom tarifom, a ustavnost gotovo identičnih odredaba entitetskih ZPP u kontekstu gotovo identičnih prigovora već je ispitana u citiranom predmetu U-16/18, Ustavni sud ne uočava niti jedan razlog da u ovom predmetu zaključi drugačije, već se u cijelosti poziva na razloge koje je Ustavni sud već dao u navedenom predmetu.

38. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu i da je pravo zloupotrijebljeno od strane redovnih sudova. Kako apelantice kršenje prava na imovinu vezuju za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, te kako apelantice ničim ne obrazlažu na koji način je pravo zloupotrijebljeno, to nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, niti zloupotrebe prava iz člana

17. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili utvrdili činjenice kada su odbili tužbeni zahtjev apelantica za isplatu naknada koje proizlaze iz radnog odnosa i razlike isplaćenih plata jer u vrijeme donošenja sporne Odluke tuženog kojim su navedene naknade i plaće regulirane, nije bio oformljen sindikat koji bi zastupao, između ostalih, apelantice i pregovarao sa tuženim oko navedenih pitanja i sa tuženim potpisao pristupanje Kolektivnom ugovoru.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje ni u odnosu na in abstracto istaknute prigovore vezane za troškove zakonskog zastupanja tuženog koji su dosuđuju prema advokatskoj tarifi budući da se Ustavni sud u okviru svoje apstraktne nadležnosti tim pitanjem već bavio u odluci U-16/18 u kojoj je zaključeno da su odredbe entitetskih ZPP-a, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju ni zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada apelantice navode o kršenju prava na imovinu vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada apelantice nisu obrazložile na čemu smatraju da se temelji zloupotreba prava.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2163/18 (N. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio