Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-564/18 (E. Z.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-564/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-564/18, rješavajući apelaciju Elvisa Zlatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Elvisa Zlatića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 K 197341 17 Kžž od 9. novembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 197341 16 Kžk od 4.

novembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elvis Zlatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Nermin Mulalić iz Sarajeva, podnio je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 K 197341 17 Kžž od 9. novembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 197341 16 Kžk od 4. novembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 30. oktobra 2019. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su, u periodu od 6. do 11. novembra 2019. godine, dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Optužnicom Kantonalnog tužiteljstva od 17. maja 2011. godine apelantu je stavljeno na teret da je u avgustu 2009. godine učinio krivično djelo Teške tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. u vezi članom 54. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH).

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 197341 11 K od 24. decembra 2014. godine apelant je oslobođen od optužbe da je počinio predmetno krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 197341 15 Kž od 24. juna 2015. godine uvažena je žalba Kantonalnog tužilaštva, te ukinuta prvostepena presuda Općinskog suda od 24. decembra 2014. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje.

8. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 197341 15 K 2 od 28. aprila 2016. godine apelant je na osnovu odredbe člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) oslobođen od optužbe, da je na način opisan u izreci te presude učinio predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 197341 15 KŽ2 od 28. jula 2016. godine djelimično je uvažena žalba Kantonalnog tužilaštva, tako što je prvostepena oslobađajuća presuda Općinskog suda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u prvostepenoj presudi, kako se to pravilno ukazuje žalbom Kantonalnog tužioca, ponovo u novom suđenju izostala analiza izvedenih dokaza u pogledu načina na koji su oštećeni zadobili tjelesne povrede, a što predstavlja pitanje bez čijeg se pravilnog rješavanja ne može izvesti ni pravilan zaključak o apelantovoj krivnji za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud, u pogledu načina nastanka povreda kod oštećenih, ponovo propustio dovesti u vezu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke (H.Ž.) sa ostalim provedenim dokazima, tako da je ponovo ostalo nejasno u kojim okolnostima su nastale povrede kod oštećenih, a što se pravilno ukazuje žalbom Kantonalnog tužioca. Pri tome je navedeno da činjenica da su pročitani iskazi oštećenih pred sudom u skladu sa zakonom, s obzirom da se nije moglo obezbjediti prisustvo istih, ne umanjuje značaj izvođenja ovih dokaza pred prvostepenim sudom.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 197341 16 Kžk od 4. novembra 2016. godine apelant je oglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i način pobliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo teške tjelesne povreda iz člana 172. stav 1. u vezi članom 54. KZ FBiH (u sticaju) koje mu je stavljeno na teret, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, te oslobođen obaveze da naknadi troškove krivično postupka, dok su H.U. i N.U. (u daljnjem tekstu: oštećeni) upućeni da u parničnom postupku ostvaruju svoj imovinskopravni zahtjev.

11. U obrazloženju presude je Kantonalni sud prvenstveno ukazao da su u dokaznom postupku na pretresu pred drugostepenim sudom preuzeti već izvedeni dokazi u prvostepenom postupku (pobliže navedeni na strani 3. presude), uključujući između ostalih i iskaze svjedoka oštećenih koji su pročitani pred sudom (a koji su dati na zapisnik kod MUP II PU Sarajevo 11. i 14. avgusta 2009. godine), te je pročitan iskaz vještaka sudsko medicinske struke (H.Ž.) i izvršen uvid i nalaz i mišljenje koje je sačinio navedeni vještak 29. maja 2009. godine. Također je navedeno da su pročitani i iskazi svjedoka odbrane, te iskaz apelanta kojeg je dao u svojstvu svjedoka, te izvedeni materijalni ostali dokazi (nalazi i mišljenja specijalista medicinske struke). Pri tome je Kantonalni sud istakao da su u završnim riječima iznesenim pred tim sudom, stranke izjavile da ostaju u cijelosti kod završnih riječi datih pred prvostepenim sudom.

12. Zatim je Kantonalni sud ukazao (pobliže opisano na str. 4-7. presude) na sadržaj naprijed navedenih dokaza, navodeći da je njihovom brižljivom analizom i dovodeći ih u međusobnu vezu, izveo logičan zaključak da su oštećeni zadobili povrede (opisane u izreci presude) upravo u situaciji kada se u događaj uključio apelant. S tim u vezi je navedeno da, bez obzira što apelant tvrdi da nije napadao oštećene, kako to tvrde i svjedoci odbrane, ovim dokazima sud nije mogao pokloniti vjeru jer su u suprotnosti ne samo sa iskazom oštećenih već i materijalnim dokazima (medicinska dokumentacija zajedno sa nalazom vještaka i dokumentacija iz MUP Kanton Sarajevo). Oštećeni nisu izmislili povrede već su ih stvarno i zadobili (proveli su na klinici više dana radi oporavka i to upravo od datuma kritičnog događaja) i ne postoje nikakvi dokazi niti indicije koji bi ukazivali da su povrede nastupile u nekoj drugoj situaciji. Oštećeni su apelantove komšije, a radi se o starijim i slabijim osobama u odnosu na apelanta. i bez obzira na činjenicu što su se njihovi iskazi čitali pred prvostepenim sudom, to ne umanjuje značaj njihovih iskaza i nema nikakvog razloga da oštećeni neosnovano terete apelanta u vezi nanesenih povreda. Pri tome je navedeno da su povrede snažne i dolaze od napadača muškog roda u skladu sa iskazom oštećenih.

13. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je radnje koje je preduzeo apelant kritične prilike u odnosu na dvije osobe, kojima je nanio teške tjelesne povrede na način i u skladu sa dokazima kako je to prethodno objašnjeno, pokazuju da je apelant u odnosu prema dva krivična djela iz člana 172. stav 1. u vezi sa članom 54. KZ FBiH, umišljajni izvršilac jer je bio svjestan radnji izvršenja, da napada dvije starije osobe koje su fizički znatno slabije od njega, da je htio takvo izvršenje, tj. da ih fizički povrijedi te da je bio svjestan i posljedice krivičnih djela.

14. Apelantov branilac je protiv presude Kantonalnog suda od 4. novembra 2016. godine izjavio žalbu u kojoj je, između ostalog, navedeno da se Kantonalni sud pozvao na iskaz svjedoka koji nikada nisu neposredno saslušani na glavnom pretresu. S tim u vezi je, također, ukazano da se osporena odluka u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazima nedostupnih svjedoka, čiji iskazi su pročitani na glavnom pretresu, i koji zapisnici predstavljaju nezakonit dokaz zbog nedostataka koji se tiču njihove forme (ne sadrže broj protokola niti su sačinjeni u prisustvu zapisničara). Na ovaj način se odbrani uskratilo pravo da neposredno ispita ove svjedoke čime se narušila procesna jednakost stranaka, što je imalo za posljedicu kršenje člana 15. ZKP FBiH i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 K 197341 16 Kžk od 9. novembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena presuda Kantonalnog suda od 4. novembra 2016. godine.

16. U obrazloženju presude je Vrhovni sud, između ostalog, naveo da je tačno da svjedoci oštećeni nisu neposredno saslušani na glavnom pretresu i stoga nisu unakrsno ispitani od strane odbrane. Ti dokazi su kako pred prvostepenim, tako i pred drugostepenim sudom, a uslijed nedostupnosti svjedoka, izvedeni njihovim čitanjem u smislu odredbe člana 288. stav 2. ZKP FBiH. Međutim, žalbom apelantovog branioca ne osporava se da nije bilo uvjeta za primjenu pomenute odredbe, nego se suština prigovora svodi na to da je odbrana bila u neravnopravnom položaju zbog nemogućnosti da ove svjedoke unakrsno ispita, odnosno, da je time apelantu povrijeđeno konvencijsko pravo optuženog na odbranu, kao i princip ravnopravnosti stranaka iz člana 15. ZKP FBiH. Međutim, okolnost da navedeni svjedoci na glavnom pretresu nisu unakrsno ispitani zbog toga što su njihovi iskazi, pročitani temeljem zakonskog osnova iz člana 288. stav (2) ZKP FBiH koji se žalbom branitelja optuženog ne osporava, ne može sama za sebe biti dovoljna za zaključak o povredi apelantovog prava na odbranu. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je u konkretnom slučaju odbrani je pružena mogućnost da izvodi vlastite dokaze kojima su osporavani iskazi svjedoka optužbe, pa se ne može prihvatiti teza o neravnopravnom položaju odbrane u odnosu na optužbu, a niti teza povredi prava na odbranu samo zbog toga što je drugostepeni sud, kod ocjene proturječnih dokaza, prihvatio dokaze optužbe. Kako je pri tome presuda Kantonalnog suda dala i jasne razloge zbog čega prihvata dokaze optužbe, a zbog čega ne prihvata dokaze odbrane, Vrhovni sud je naveo da njome nije povrijeđena odredba člana 15. ZKP FBiH, niti je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1 tačka d) istog Zakona, odnosno, povreda člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije na koju se žalbom apelantovog branioca neosnovano ukazuje.

17. Također je navedeno da ne stoje ni žalbeni navodi o tome da Kantonalni sud nije mogao donijeti osuđujuću presudu ni zbog toga što je ona isključivo, odnosno u pretežnoj mjeri, zasnovana na iskazima svjedoka koji nisu saslušani na glavnom pretresu. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao da, prema principu slobodne ocjene dokaza sadržanom u članu 16. ZKP FBiH, postojanje ili nepostojanje činjenica, nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. To u suštini znači da ne postoji neko unaprijed određeno pravilo prema kojem će se iskazi svjedoka koji nisu neposredno saslušani pred sudom automatski isključiti iz odlučivanja, nego će sud na osnovu svih izvedenih dokaza, i na osnovu ocjene svojstva tih dokaza (uvjerljivosti, vjerodostojnosti, dokazne snage), i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, doći do uvjerenja o postojanju ili nepostojanju činjenica u svakom konkretnom predmetu, ocjenjujući logičku valjanost i psihološku uvjerljivost dokaza. Kako je u konkretnom slučaju Kantonalni sud upravo tako i postupio, jer je iskaze svjedoka oštećenih koji su potvrdili da su udarce zadobili od optuženog, doveo u jasnu logičku vezu sa ostalim izvedenim dokazima koji takve njihove iskaze podupiru, dajući za svoje zaključke jasne i uvjerljive razloge, Vrhovni sud je naveo da ni ovi žalbeni prigovori apelantovog branioca nisu prihvatljivi.

18. Stoga je Vrhovni sud istakao da je, u konkretnom slučaju, prvostepeni sud izvršio analizu dokaza dovodeći ih u međusobnu vezu (o čemu je i prethodno bilo riječi), tako što je cijenio iskaze oštećenih (iz kojih proizilazi da im je udarce nanio optuženi apelant), u vezi sa nalazom vještaka, ali i sa drugim dokazima obje strane u postupku, pa slijedom takve analize izveo zaključak da je apelant učinitelj predmetnog krivičnog djela, tj. da je on osoba koja je teško tjelesno ozlijedila oštećene.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, apelant predmetnu apelaciju temelji na navodima o povredi principa neposrednog izvođenja dokaza, navodeći pritom da su ključni dokazi, na temelju kojih je oglašen krivim, zapisnici o saslušanju oštećenih. S tim u vezi ističe da je „vrlo bitno napomenuti i da oštećeni nisu saslušani na glavnom pretresu“. U tom smislu apelant ukazuje da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe člana 288. stav (2) ZKP FBiH, postavljajući pritom pitanje da li su pri donošenju osporene osuđujuće presude bili ispunjeni uslovi za izuzetak od neposrednog provođenja dokaza. Nadalje ističe da osporene odluke ne pružaju bilo kakvo obrazloženje da li je uopšte izvršena provjera da se oštećeni ne mogu pronaći ili da je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan iz važnih razloga. Osim toga, apelant navodi da je potpuno pogrešan stav Vrhovnog suda iz obrazloženja osporene odluke tog suda da apelantu nisu povrijeđena prava jer je odbrani „pružena mogućnost da izvodi vlastite dokaze kojima osporavani iskazi svjedoka optužbe…“. Na ovakav način je, po ocjeni apelanta, teret dokazivanja prebačen na njega i krši princip presumpcije nevinosti, zanemarujući ključno pitanje da li je bilo osnova da se učini izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza.

b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da je apelant prigovor o pogrešnoj primjeni odredbe člana 288. stav (2) ZKP FBiH prvi put istakao u apelaciji, odnosno da apelant nije iskoristio svoje zakonsko pravo da osporenu presudu Kantonalnog suda od 9. novembra 2016. godine ospori takvim prigovorom istaknutim u žalbi kao redovnom pravnom lijeku, kako bi se Vrhovni sud mogao o tome izjasniti. S tim u vezi se Vrhovni sud referirao na praksu Ustavnog suda iz odluke broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da ne postoji povreda apelantovog prava na koju se on poziva u predmetnoj apelaciji, slijedom čega je predloženo da se ista kao takva odbije.

21. Kantonalni sud je naveo da je proveo postupak u smislu člana 332. stav (2) ZKP FBiH, te su provedeni dokazi iz prvostepenog postupka prihvaćeni i pročitani, i nije bilo primjedbi od strane stranaka u postupku niti predlaganje izvođenja novih dokaza. Dalje je navedeno da navedeni dokazi ocijenjeni u smislu člana 296. stav (2) ZKP FBiH jer je (osporena) presuda tog suda zasnovana na činjenicama i dokazima koji su izneseni na pretresu pred ovim sudom, uključujući i iskaze oštećenih. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da je je pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da oštećeni nisu mogli biti pozvani pred sud (njihov dolazak nije bio moguć jer žive izvan Bosne i Hercegovine te je utvrđeno da adresa nije poznata) pa je u smislu člana 288. stav (2) ZKP FBiH sudija koji je vodio glavni pretres pred prvostepenim sudom odlučio da se iskazi iz istrage pročitaju pred sudom. Dalje je navedeno da stranke u tom pravcu nisu imali primjedbi, te je naglašeno pred prvostepenim sudom da su iskazi oštećenih pročitani uz saglasnost stranaka u postupku. To znači da pravo odbrane nije bilo povrijeđeno u pogledu njihove aktivne uloge tokom suđenja pred ovim sudom i da su svoje pravo koristili na način za koji su se opredijelili. Konačno je Kantonalni sud istakao da je osporena odluka tog suda po žalbi apelantovog branioca razmatrana i pred Vrhovnim sudom, koji ju je potvrdio, te da je važno naglasiti da je žalba apelantovog branioca ukazivala na nezakonitost dokaza koji se odnose na čitanje iskaza oštećenih pred sudom, kao i da je Vrhovni sud u tom pravcu dao jasne odgovore.

22. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su redovni sudovi u okviru redovnog krivičnog postupka osporenim odlukama u potpunosti i pravilno donijeli zaključke, te da navodi apelacije ne stoje. S tim u vezi je Kantonalno tužilaštvo istaklo da je Vrhovni sud cijenio sve relevantne odredbe na koje se poziva apelant, te je taj sud svoj zaključak donio na temelju cjelokupnih dokaza krivičnog postupka koji su provedeni, a da su zapisnici o iskazima oštećenih iz istrage pročitani na glavnom pretresu iz razloga nedostupnosti oštećenih zbog čega nisu neposredno saslušani pred sudom. Također je navedeno da se apelant u predmetnoj apelaciji poziva na iste navode koje je isticao u žalbi protiv osporene prvostepene presude, te da je fokus apelacije stavljen na osporavanje postupanja redovnih sudova kod zauzimanja pravnog zaključka da li je u konkretnom slučaju ispunjen zakonski uslov za primjenu odredbe člana 288. stav (2) ZKP FBiH. Dakle, Kantonalno tužilaštvo je ukazalo da su redovni sudovi vodili krivični postupak sa posebnom marljivošću, te da su u osporenim odlukama dati jasni i konkretni razlozi kod korištenja iskaza svjedoka datih u istrazi, te da time nisu prekršena prava na koja ukazuje apelant, jer su osporene odluke pravilne i zakonite, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05). Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 172. stav (1) Teška tjelesna ozljeda (1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09). Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi: Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 288. stav (2) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 K 197341 17 Kžž od 9. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 29. novembra 2017. godine a apelacija je podnesena 26. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

32. Ustavni sud zapaža da se postupak, iz kog su proizašle osporene odluke, ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog krivičnog djela Teška tjelesna ozljeda, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Apelant se općenito pozvao na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud je mišljenja da je apelant u apelaciji pokrenuo pitanje kršenja prava iz člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, slijedom čega će navodi apelacije biti ispitani u svjetlu navedenih odredbi Evropske konvencije.

34. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da , prema praksi Evropskog suda koju dosljedno podržava i Ustavni sud, garancije obuhvaćene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije predstavljaju aspekte koncepta prava na pravično suđenje sadržanog u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, stav 66; i Ž. protiv Latvije, presuda od 24. januara 2008. godine, broj predstavke 14755/03, stav 94). Zadatak Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) jeste da odredi da li je postupak u cjelini, uključujući i sam način na koji su dokazi prikupljeni, bio pravičan (vidi Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Babkin protiv Rusije, presuda od 8. januara 2009. godine, broj predstavke 14899/04). Pitanje prihvatljivosti dokaza je primarno određeno pravilima domaćeg prava, te je po pravilu u nadležnosti domaćih sudova da vrše ocjenu dokaza. Također je normalno da domaći sudovi odluče da li je potrebno i preporučljivo izvršiti saslušanje svjedoka s obzirom na to da član 6. Evropske konvencije ne garantira optuženom neograničeno pravo za osiguranje prisustva svjedoka pred sudom (vidi S. N. protiv Švedske, broj predstavke 34209/69, stav 44, ECHR 2002-V). Pravilo je da svi dokazi moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnom saslušanju, u skladu sa adversarnim principom. Međutim, iako je normalno da domaći sudovi odluče da li je potrebno ili preporučljivo pozvati svjedoka, postoje izuzetne okolnosti koje mogu dovesti do zaključka da propust da se neko lice sasluša kao svjedok nije u skladu sa odredbom člana 6. Evropske konvencije (vidi Popov protiv Rusije, presuda od 13. jula 2006. godine, broj predstavke 26853/04, stav 179).

35. Kada je presuda kojom se optuženi proglašava krivim zasnovana isključivo ili u većoj mjeri na iskazu koji je uzet od lica koje optuženi nije imao priliku ispitati - da li tokom istrage ili suđenja

- prava odbrane su ograničena u mjeri koja nije u skladu sa garancijama obuhvaćenim odredbama člana 6. Evropske konvencije (vidi Delta protiv Francuske, serija A, broj 191-A, presuda od 19. decembra 1990. godine, stav 37, Solakov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, broj predstavke 47023/99, stav 57, ECHR 2001-X, Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 55).

36. Općenito posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka, bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stav 27; Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124.). U određenim okolnostima može se pokazati neophodnim uzimanje u obzir izjava koje su date u istražnoj fazi (vidi ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54), uslijed čega korištenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati. Ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave, njihovo prihvatanje kao dokaza neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117. i ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).

37. Bitno je istaći da u odnosu na iskaze (izjave) svjedoka za koje se dokaže da su bili nedostupni za ispitivanje u prisustvu optuženog ili njegovog branioca, Evropski sud napominje da stav 1. člana 6. zajedno sa stavom 3. istog člana Evropske konvencije zahtijeva od države ugovornice da preduzme pozitivne korake kako bi se omogućilo optuženom da ispita svjedoke (vidi Sadak i ostali protiv Turske, br. predstavki 29900/96, 29901/96, 29902/96 i 29903/96, stav 67, ECHR 2001-VIII) i – u slučaju da razlog nemogućnosti da optuženi ispita svjedoke leži u činjenici da su oni nestali – nadležne vlasti moraju preduzeti razumne napore da osiguraju njihovo prisustvo (vidi Bonev protiv Bugarske, presuda od 8. juna 2006. godine, broj predstavke 60018/00, stav 43). Međutim, impossibilium nulla obligatio est [nemoguća obaveza je ništava] osigurava da se nadležnim vlastima ne može staviti na teret nemarnost u njihovim pokušajima da pruže priliku optuženom da ispita svjedoke, te da nedostupnost svjedoka kao takva ne dovodi do obustave krivičnog gonjenja (vidi Artner protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1992. godine, serija A, broj 242-A, stranica 10, stav 21. i Mayali protiv Francuske, broj predstavke 69116/01, stav 32). Pri ocjeni da li je tokom postupka bilo osigurano dovoljno proceduralnih garancija da se ostvari protivteža zbog poteškoća prouzrokovanih odbrani odsustvom svjedoka, posebna pažnja mora biti poklonjena ishodu ocjene da li su sporne izjave (iskazi) bile odlučujuće za proglašavanje podnosioca predstavke krivim (vidi Dzelili protiv Njemačke, odluka o dopustivosti od 29. septembra 2009. godine, broj predstavke 15065/05; i Karulis protiv Latvije, odluka o dopustivosti od 2. novembra 2010. godine, broj predstavke 22502/02, stav 36). Osim toga, odsustvo bilo kojeg obrazloženja (objašnjenja) domaćih sudova u vezi sa nemogućnošću osiguranja prisustva (ključnog) svjedoka na suđenju može dovesti do znatnog ograničenja prava odbrane što rezultira povredom člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije (vidi Atanasov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 19. aprila 2011. godine, broj predstavke 41188/06).

38. Imajući u vidu navedene (generalne) principe Evropskog suda, Ustavni sud u pogledu navoda apelacije prvenstveno konstatira da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud (čije je dokaze preuzeo Kantonalni sud na pretresu održanim pred tim sudom) proveo dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, kao i da je izvršio vještačenja posredstvom vještaka medicinske struke, te da nesumnjivo proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu tokom trajanja prvostepenog postupka. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je apelantova odbrana na pretresu održanom pred Kantonalnim sudom ostala u cijelosti kod završne riječi date pred prvostepenim sudom, te da iz stanja spisa predmeta proizlazi da stranke nisu imale primjedbe u odnosu na preuzimanje dokaza iz prvostepenog postupka, niti su predlagale izvođenje novih dokaza. Dalje, Ustavni sud konstatira da su se redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari pozvali na stav (2) člana 288. KZ FBiH, kojim je utvrđeno da izuzetno zapisnici dati u istrazi mogu biti pročitani i korišteni kao dokazi na glavnom pretresu ukoliko se (između ostalog) lica koja su dala izjavu ne mogu pronaći. U tom smislu iz stanja spisa predmeta, odnosno obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi u više navrata tokom trajanja predmetnog postupka ukazali na nedostupnost svjedoka oštećenih (njihov dolazak nije bio moguć jer žive izvan Bosne i Hercegovine te je utvrđeno da adresa nije poznata). Navedeno su redovni sudovi cijenili kao objektivnu činjenicu za primjenu navedene zakonske odredbe kojom je propisan izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza u konkretnom slučaju, pri tome osiguravajući apelantu i njegovoj odbrani mogućnost davanja primjedbe na iskaze navedenih svjedoka-oštećenih prilikom čitanja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da osporena odluka Kantonalnog suda, čija je činjenično-pravna utvrđenja potvrdio i Vrhovni sud, nije zasnovana samo na iskazima oštećenih, kako apelant tvrdi, već je utvrđenje apelantove krivičnopravne odgovornosti utvrđeno na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

39. Budući da su redovni sudovi jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, kao i da su tvrdnje svjedoka oštećenih potkrijepljene ostalim izvedenim dokazima u predmetnom krivičnom postupku (posebno se naglašava vještačenje koje je izvršio vještak medicinske struke dr. H.Ž.), Ustavni sud zaključuje da su domaće nadležne vlasti postupale sa dostatnom pažnjom u osiguravanju proceduralnih garancija odbrani. Dalje, Ustavni sud je imao u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv osporene presude Kantonalnog suda, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Također, u kontekstu pozitivnih obaveza iz člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, Ustavnom sudu se ne čini ni da su redovni sudovi iskazali nedovoljnu aktivnost u osiguranju prisustva svjedoka oštećenih na glavnom pretresu, budući da su na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, a ne isključivo iskaza navedenih svjedoka, utvrdili da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja predmetnog krivičnog djela (u sticaju), za šta su dati logični i konzistentni razlozi za takvu odluku. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne nalazi ništa što očigledno ukazuje na to da je, u okolnostima konkretnog slučaju, primjena relevantnih pozitivnopravnih propisa bila proizvoljna na apelantovu štetu, te rezultirala znatnim ograničenjem prava apelantove odbrane suštinskim dovođenjem iste u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i povredom prava na jednakost stranaka u postupku.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.d.) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporavanim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje. Također, nemogućnost osiguranja prisustva i saslušanja oštećenih u svojstvu svjedoka na pretresu u predmetnom postupku nije znatno ograničila prava odbrane u apelantovom slučaju, tj. nije narušilo garancije kojima se obezbjeđuje procesna ravnopravnost (jednakost) stranaka u postupku.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-564/18 (E. Z.) | Sudska praksa | Aktio