Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3929/19 („Geoput“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3929/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3929/19, rješavajući apelaciju „Geoput“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Geoput“ d.o.o.

Banjaluka podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 109307 19 Rev od 2. avgusta 2019. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 109307 18 Pž od 26. februara 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 109307 14 Ps od 7. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Geoput“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 109307 19 Rev od 2. avgusta 2019. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 109307 18 Pž od 26. februara 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 109307 14 Ps od 7. septembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 2. avgusta 2019. godine, odbačena je protivtužba apelanta, kao tuženog-protivtužioca, podnesena protiv tužioca-protivtuženog (Opština Prnjavor), jer se radi o stvari koja je već pravosnažno presuđena.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda (kojom je potvrđeno prvostepeno rješenje) pravilna i zakonita, te zasnovana na činjenicama utvrđenim na osnovu materijalnih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom i koje nisu ni sporne među parničnim strankama (postojanje ranije parnice i sadržaj sudskih odluka iz te parnice). Vrhovni sud je istakao da je navedena odluka pravilno utemeljena na relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje regulišu institut presuđene stvari. Nadalje, da je drugostepeni sud, kao i prvostepeni, svoju odluku obrazložio jasnim i argumentovanim razlozima (član 191. stav 4. ZPP), dajući odgovore na sve relevantne žalbene prigovore (član 231. ZPP). Prema tome, Vrhovni sud je istakao da ne stoje apelantove tvrdnje da su pri donošenju pobijane odluke povrijeđene odredbe parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema sumnje da se radi o subjektivnom identitetu ranije završene parnice i postupka pokrenutog protivtužbom u predmetnom postupku (isti su tuženi i tužitelj u oba postupka). Također, Vrhovni sud je istakao da je činjenični kompleks na kome je zasnovana presuda kojom je pravosnažno završena ranija parnica (broj 11 71 Ps 004723 04 Ps) identičan onom na kojem tuženi zasniva protivtužbeni zahtjev, te da se radi o istom životnom događaju i istim činjenicama - radovima koje je apelant izveo za Opštinu Prnjavor i fakturama (pobliže navedenim u obrazloženju predmetnog rješenja). Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se navodi revizije uglavnom svode na osporavanje kvaliteta presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 004723 13 Rev 2 od 25. februara 2014. godine, donesene u ranijem postupku, kojom su apelantu dosuđeni niži iznosi u odnosu na iznose koji su naplaćeni u postupku izvršenja (što je i prouzrokovalo vođenje ove parnice), a što nije relevantno za odluku u ovom sporu, jer se o predmetu o kome je pravosnažno odlučeno ne može ponovo raspravljati ni u parnici u kojoj je odluka donesena, ni u nekoj drugoj parnici, niti se ta pravosnažna presuda može preispitivati u ovom postupku. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da je apelantovu reviziju valjalo odbiti, na temelju odredbe člana 248. ZPP.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i čl. I/2 i II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, između ostaloga, traži da se dozvoli da protivtužbom u konkretnom predmetu dokazuje stvarnu cijenu izvedenih radova i da ne postoji obogaćenje na strani apelanta, nego na strani tužioca. S tim u vezi, apelant je istakao da mu se ne dozvoljava pristup sudu, tj. da istakne protivtužbu i provede svoje predložene dokaze na okolnosti neosnovanosti regresnog zahtjeva tužioca.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant, prije svega, smatra da mu je u predmetnom postupku, u kojem je odbačena njegova protivtužba, povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav

1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega u predmetnom parničnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede njegovog prava na pristup sudu, te ostalih prava, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3929/19 („Geoput“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio